Published On: Sub, tra 12th, 2014

Petnaest godina nakon bombardiranja Beograda i medijska viktimizacija agresora

Najgori sukobi nakon Drugog svjetskog rata započeli su u državama bivše Jugoslavije. Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile su žrtve ideologa Velike Srbije i vojne agresije devedesetih godina. Službeno, dolazak Slobodana Miloševića na vlast, objavljivanje Memoranduma SANU-a i nemiri na Kosovu donijeli su nemire u jugoistočnoj Europi. Upravo su tenzije između kosovskih Albanaca i Srba dovele do početka kraja neodrživog jugoslavenskog projekta. Međutim, Slobodan Milošević je uspio preusmjeriti tenzije s Kosova na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Tako je budućnost Kosova sve do kraja devedesetih bila upitna. Nakon vojnih i političkih poraza u Hrvatskoj, Sloveniji, pa i u Bosni i Hercegovini, Miloševićev se režim okrenuo „rješavanju kosovskog pitanja“. I tako su počeli stradati nedužni kosovski Albanci. Barbarski način ratovanja i masakri srpskih snaga nisu bili prihvatljivi zapadnom svijetu, koji je Miloševićev način djelovanja upoznao i prije toga. Tako su, nakon višemjesečnih sukoba i masakra koji su započeli već 1998., NATO snage odlučile poduzeti vojnu intervenciju čiji je cilj bio uništiti srpske vojne snage i prisiliti Miloševića na mirovni sporazum. NATO je tako 78 dana, od 24. ožujka do 10. lipnja 1999., bombardirao Beograd, prije svega vojne ciljeve i infrastrukturu koja je bila važna za srpske vojne snage.

 

………………………..piše: Ivan Pepić

Prošlo je petnaest godina od tog NATO-vog čina. Srbija i Kosovo pregovaraju o članstvu u Europsku uniju, kao dvije različite države. Kosovo i tamošnji Albanci veličaju pobjedu i politike Zapada iz devedesetih, dok Beograd i Srbija tuguju. Naravno, legitimno postupaju obje strane. Međutim, promatrajući strane medije i analizirajući razne političke komentare, može se zaključiti kako se češće (namjerno?) naglašava u negativnom kontekstu uloga NATO snaga, a zaboravljaju masakri nad kosovskim Albanacima. Viktimizacija Srba koja se uspjela progurati u velikim zapadnim medijima (Le Monde, Le Figaro, La Repubblica, The Guardian…) očita je i gotovo nepodnošljiva. Komentari raznih novinara i „znanstvenika“ doslovce su poslužili za iskrivljivanje povijesti. Poseban dojam ostavlja tekst biografa Draže Mihajlovića Jeana-Christopha Buissona u francuskom Le Figaro „Beograd: 15 godina nakon bombardiranja Srbi ne zaboravljaju“ (dostupno na: http://goo.gl/TtHw6M). U tom se tekstu, osim što se kritizira uloga Francuske odnosno pasivnost te države pri odlučivanju o NATO bombardiranjima, veliča uloga srpskih snaga koji su se borili protiv stvaranja „nove balkanske mafijaške države“, kritiziraju kosovski branitelji i političari te se naglašava nelegalnost NATO-vog bombardiranja. Slični su se tekstovi za ovu petnaestu godišnjicu mogli pročitati i u drugim značajnim europskim novinama.

Zaboravlja li se uloga Slobodana Miloševića tijekom ratnih godina na prostoru bivše Jugoslavije? Zaboravlja li Zapad s kakvim je paravojnim snagama surađivala tadašnja JNA? Ima li Zapad uopće ikakvo znanje o tragediji koju su proživljavali desetljećima kosovski Albanci?

Kad spominjemo odnos zapadnih medija prema petnaestoj godišnjici oslobađanja Kosova možemo razmišljati na dva načina: prvo (s političko-filozofskog aspekta), viktimizacija je najjača metoda pobijeđenih u preoblikovanju i iskrivljivanju povijesti. Opasnost viktimizacije Hrvatska je već doživjela već samo nekoliko godina nakon Domovinskog rata, kad su određene grupacije, zahvaljujući radu nevladinih organizacija i kvazipredstavnicima hrvatskog naroda, uspjele dovesti u pitanje pobjedu hrvatskih snaga protiv tadašnjeg agresora. Viktimizacija je odličan instrument koji može utjecati na svijest ljudi i političara, ali i na njihovo djelovanje u (ne)zaštiti određenih društvenih skupina ili cjelokupnih nacija. Ideologiju viktimizacije ne samo da treba spriječiti, nego je dugoročno štetna za sve narode koji izlaze iz sukoba, jer maksimalno iskrivljuje stvarne događaje i vrijeđa žrtve, a temelj koji se postavlja viktimizacijom otvara prostor revanšizmu i drugim budućim tenzijama i sukobima. Drugo (s povijesno-političkog aspekta), sve se više Slobodana Miloševića tretira kao čovjeka koji je želio spasiti Jugoslaviju. Njegovo liderstvo, vodstvo nad JNA i uloga u tadašnjoj Komunističkoj Partiji, dodatno ostavljaju pozitivan dojam i stvaraju simpatije prema tom čovjeku, a to je očito posebno ako se čitaju ljevičarski „pacifistički“ mediji i analiziraju komentari političara lijevih stajališta kojima je Jugoslavija bila do zadnjeg dana raj na zemlji, unatoč ekonomskoj i političkoj represiji. Nažalost, takvo je iskrivljivanje povijesti dobrodošlo i za aktualnu srpsku politiku koja se iz političkih razloga ne želi do kraja odreći tereta Miloševića. Naime, komotno je i aktualnoj političkoj eliti u Srbiji prikazivati se svijetu kao „žrtva NATO-vih loših procjena“.

Koja je pouka ove, žalosne, priče o petnaestoj obljetnici oslobađanja Kosova i suvremenoj projugoslavenskoj propagandi Zapada? Prvo, utjecaj medija je, unatoč svim mogućim informacijama, ogroman. Naime, bez obzira na socijalne mreže kao što su Facebook i Twitter, mladi ljudi (a to je očito i čitajući stavove jednog značajnog dijela studenata društvenih znanosti diljem Europe) i dalje prave podjelu između Dobrog i Lošeg, umjesto da kritički pristupe problematici. Drugo, kako je nevjerojatno Miloševićevo preživljavanje i omalovažavanje njegovih barbarskih djela. Treće, zanimljivo je vidjeti kako Hrvatska nikako ne može uspostaviti svoju vanjsku politiku koja će djelovati na isti način u zaštiti svojih nacionalnih interesa. Interesantno je spomenuti kako svi zastupnici u Europskom parlamentu primaju mjesečnik Kurir International na engleskom jeziku. S druge strane, ne postoji nijedan hrvatski mjesečnik ili tjednik, pa ni portal, na engleskom jeziku koji bi mogao konkurirati ili djelovati na isti način odnosno utjecati na odluke i ideje političara i svih važnijih djelatnika na međunarodnoj političkoj sceni. Činjenica je kako kasnimo i kako se politikom viktimizacije uspijeva izravno iskriviti ono što se ne bi trebalo dirati: povijest.

 

poskok.info