Published On: Uto, srp 31st, 2018

Petar Peca Popović u srpskom Blicu : “Dao si riječ i ostao bez najvećih honorara u životu”

Tako je to bilo prvih dana srpnja 1975. Zdenka Kovačiček me izvela iz sinjske vojarne i dovezla do splitskog hotela “Marjan”. Pop Asanović dao mi je traperice, a Đorđe Novković nekakvu majicu. Takav odoh na splitske Prokurative da pogledam tek pokrenutu Večer dalmatinskih šansona. Tu naletim na Dražena Vrdoljaka, koji me po završenom programu poveo na bevandu u obližnji bircuz iza Dioklecijanove palače. A tamo za stolom Toma Bebić s izgledom bitnika a ponašanjem autentične lokalne preteče repera i pankera. S njim jedan malo smotan šilja. Predstavi se: Momčilo Popadić, za bliske Pop! Originalno iz Pančeva preko nekoliko jadranskih otoka.

Uz autora neobičnih formi i jezika, tako upoznah i čarobnjaka emotivne poetike. Prihvatiše me kao Draženovog prijatelja, pogotovo što sam priznao da me taknula Tomina vanvremenska elegija o neznanom pomorcu. Baci urotljivi pogled, pruži čašu plavca s Hvara da se kucnemo i pozva me da sutra dođem na promociju albuma “Volite se, ljudožderi”. Rekao je, snimljen je tu iza u radio postaji na dva obična magnetofona.

U tom trenutku praznom ulicom pognutih glava korake bira dvojac utučenih. Skladatelj Zdenko Runjić, pljunuti mlađi brat Miše Kovača, i Oliver Dragojević, kojeg smo zvali Ćoro. Upravo su saznali da je njihova pesma “Galeb i ja” u konkurenciji od dvanaest šansona osvojila tek osmo mjesto. Mučnu tišinu prekinuo je Toma.

“Kad meni cura nije došla na dejt, napisao sam prvu pjesmu. I evo sklepah cijelu ploču. Sad ste osmi, jednog jutra osvanut ćete kao prvi.”

I digli smo čaše, pa čaše… Ni sada ne znam gdje se zatim spavao.

Prođoše stađuni i godine. A pjesma o galebu izrasla je u naš “My Way”.

Kasnije, mnogo kasnije, po Splitu sam tražio taj bircuz. Nije ga bilo.

Ovo piše jedini preostali iz tog noćnog ludovanja. Prvi je otišao Toma, potom Momčilo, potom Zdenko, onda Dražen i sada Oliver. Što je život do malo novih fleka po otrcanom kafanskom stolu… Potrošili mladost, dušu i tijelo. Prvi i zadnji, Toma i Oliver, oboje od raka pluća. Prije dva proljeća s Oliverom sam radio razgovor za “Blic” u kafeu hotela Bellevue, baš uz Prokurative. Na stolu bez stolnjaka bio je otisnut Tomin portret, na susjednom Zdenkov, pa Smojin, Bajdin, šjor Ljubin, pa Popov. Bože, kakva povijest.

Kako ne znam ništa bolje, pokušavam reći kako smrt Olivera Dragojevića lišava puno širi prostor od Hrvatske ili Dalmacije jednog tananog dijela sebe. Iako fizički udaljen, uporno je, kao na početku, do kraja trovao naše duše razoružavajućim baladama i vrstom emotivne ovisnosti protiv kojih medicina još nije našla odgovarajući lijek. Bio je jedinstven i nezamjenjiv.

Zajednički emocionalni remorker prepun ispovjedničke tjeskobe primorca, nositelj je koliko univerzalne toliko i pučke slike o dalmatinskom ovisniku koji svojim darom, dijalektom i leksikom taj komad Mediterana nama kontinentalcima čini razumljivim i prihvatljivim. Iza velike lektire o ljubavii gradiva za nostalgične duše provlačila se pasivna agresivnost posebne zavodljivosti. Najuverljiviji tumač građe od koje je napravljen jedan molski svijet i jedan durski mentalitet. Uz sve, omogućio nam je da se ne sramimo intimnih osjećanja i sjećanja kojih se (inače, kao mužjaci) negdje u sebi bojimo.

Dalmacija je u Oliveru, dijelim Gibonijevo mišljenje, imala ono što je svijet imao s Ray Charlesom, da čovjek sjedne za klavir i glasom izgrebanim cigaretama, pićem i neprospavanim noćima izazove čaroliju. Hrabro idući neutabanim stazama, nevjerojatni umjetnik nikada nije prestao tražiti sebe.

Nešto sasvim osobno

Oprosti, Druže, što nismo dovoljno razumjeli odluku da ne pjevaš u gradu u kojem si prvi put osjetio što stvarno znači ljubav, popularnost i podrška. Živimo u vremenu kad se riječi olako frljaju i još lakše gaze. Ostao si dosljedan u epohi koja počiva na nedosljednosti. Znajući da su ovdje znali oprostiti čak i zlikovcima kao što su Blair, Clinton, Solana i Schröder, možda se nađe netko da naglas kaže o kičmi muzičara koji je zbog riječi koju je dao ostao bez najvećih honorara u životu.

P. S. One svibanjske noći kad su Real i Liverpool odigrali finale Lige prvaka šetao sam po Hrvatskoj ulici slavnih na opatijskoj promenadi brojeći zvijezde onih koje osobno znam. Od 32 velikana imao sam priliku osobno upoznati njih 13.

I onda se dogodi 29. srpanj. Baš na dan kada je prije deset godina umro Parlov, Oliver mu se pridružio. Zvijezda blizu zvijezde šetališta slavnih.

Na zemlji u mramoru, u mom srcu grumeni od zlata što mi napadaju preostale bajpasove.

(Tekst je u cijelosti preuzet iz tiskanog izdanja Blica)

guest
nije obvezno
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x