Published On: Fri, Nov 30th, 2012

PERETZIA: Kako je moguće da je turska serija krivo interpretirala hrvatsku povijest? Lijepo…

Uvijek kad se na televiziji pojavi nova sapunica, mislite da nije moguće da se ponove prazne ulice i promjene u osobnim rasporedima u vrijeme njezinog emitiranja, kao što je to bilo za “Sante Barbare”, ali kad u jednadžbu uključite i turskog miljenika žena Halita Ergenca – vaša teorija naglo pada u vodu.

Sulejmanomanija trese Hrvatsku, uzela je danak i ubrala harač. To dokazuje i činjenica da svatko od vas ima barem jednu osobu za koju nikad ne biste rekli da će seriju ovog tipa pratiti, a ona čini upravo to. Svaku epizodu u matičnoj državi gleda oko 20 milijuna ljudi, a srijedom navečer, kad se serija emitira, odgađaju se poslovni sastanci. Prosječna gledanost serije u Hrvatskoj je visokih 17 posto, odnosno, otprilike 700.000 gledatelja po epizodi. Došli smo u fazu u kojoj je vijest da i celebovi priznaju da su se nakačili na ovaj, povijesno upakirani, turski proizvod, a neki mediji idu toliko daleko da se nove epizode najavljuju uz uskličnike u naslovima.

http://www.youtube.com/watch?v=wxh5w0uJhi8

Povijesni okvir kao opravdanje

A upravo je taj “povijesni okvir” sjekira u medu svima onima koji “inače ne gledaju sapunjare” te na taj način opravdavaju zaustavljanje života svakoga dana u 21 sat i pet minuta, kad prestaje ovaj dosadni, a počinje onaj pravi, uzbudljivi, nenadmašno zanimljivi svijet Sulejmana i njegova harema. Jasno, radi se o fikciji, ali ono što se samo od sebe nameće jest pitanje koliko ljudi koji prate svaki televizijski korak osmanskog osvajača ustvari shvaćaju da je tome tako.

Serija se, naime, samo djelomično oslanja na povijesni okvir, a scenaristica Merel Okay prije prianjanja poslu pročitala je preko desetak tisuća stranica službenih dokumenata koji su se odnosili na taj period turske, ali i europske povijesti. Ideju za seriju dobila je čitajući Sulejmanova ljubavna pisma upućena voljenoj Aleksandri, kasnije nazvanoj Hurem, koja se i dan-danas čuvaju u Topkapi palači, objasnili su nam s RTL-a. Okay je većinu epizoda pisala netom prije emitiranja i dosta toga bila primorana mijenjati u hodu, s obzirom na to da su se turske vlasti bunile na određene načine njezine interpretacije. U jednom je intervjuu izjavila da je ekipa od početka znala da će biti izložena kritikama te su iz tog razloga stalno ponavljali: “serija je fikcija inspirirana poviješću”.

Zašto Nikola Jurišić nije prikazan kao pravi junak?

Sad kad smo to sve razjasnili dolazimo do onog bitnog. Naime, prije dva dana, u 46. epizodi druge sezone serije, upozorio je jedan čitatelj, odvio se susret Sulejmana i Nikole Jurišića. Jurišić se pojavljuje u vladarevu šatoru kao zapovjednik obrane grada i utvrde Kiseg kojeg u toj sceni predaje Sulejmanu, koji mu ga potom, prihvaćajući predaju, daruje i govori da on sad pripada ugarskom kralju Zapolji. A to, naime, nije način na koji se to sve odvilo u povijesti, jer Nikola je Jurišić ustvari obranio Kiseg od preko 100.000 osmanskih napadača u njihovom pohodu na Beč.

Nije ovo ni prva ni posljednja televizijska serija koja se naslanja na povijesne događaje, ali čini se da je jedna od najčešćih koju se zbog toga proziva. Možda s time ima veze činjenica da je gleda više od 700.000 ljudi što znači da će se neizbježno naći više onih koji smatraju da bi ona neke stvari ipak trebala prenijeti kako su se u stvarnosti i dogodile. Zaboravljajući da nije u pitanju dokumentarac.

Poanta je u tome da, koliko god mi smatrali da se unutar televizijskih formata skrivaju samo istine, moramo priznati da su neki ipak vjerodostojniji od drugih. Halitova je istina iz tih razloga ponešto drukčija od one ispričane na Wikipediji (nećemo ići tako daleko pa spominjati debele i teške povijesne knjige), a kad Sulejmanomanija malo jenja postat će to jasno i svim gledateljima.(Dnevnik.ba/Index)