Pero Mrnarević, autor “vizuala za novu kampanju Turske turističke zajednice”: Ispod photoshopiranog lica Turske s promidžbenih turističkih plakata je, čini se, ono pendrecima šminkano, krvavo, u šavovima, modricama i suzama, koje turska vlada nastoji svim silama sakriti od svijeta.
Ja sam samo otphotoshopirao to promidžbeno lice ne bih li ukazao na tu LICEmjernost i solidarizirao se s građanima Turske koji se ne mire s tim LICEmjerstvom.
Pero Mrnarević, aktivist većeg broja organizacija usredotočenih na zaštitu javnog dobra, autor je ilustriranih vizuala u kojima je povezao atraktivne plakate koji pozivaju na turistički obilazak Turske, s aktualnim krvavim događajima u toj zemlji. Javno predstavljanje njegovih radova koristimo kao povod za razgovor o zbivanjima u Turskoj u njihovu globalnom kontekstu.
Smatrate li da aktualni prosvjedi u Turskoj imaju globalnu dimenziju? U čemu se ona sastoji?
Premda se inicijalno činio kao sukob zelenih za očuvanje okoliša, zapravo je to za mene prvenstveno klasni sukob u kojem po već ustaljenom pravilu na jednoj strani imate turskog Horvatinčića, turskog Bandićgana, Roecep Tayyip Milanovića, Maju Brinar Erdoğan, Aarona Frenkelanovića, dakle oligarhiju koja se pokušava legitimirati tzv. demokracijom, a zapravo radi protiv javnog interesa i naroda. Na drugoj strani imate obespravljene, osiromašene i potlačene građane koji štite javni prostor tj. javni interes od te iste oligarhije. To je također i svjetonazorski sukob u kojem religijom opijena vlada sve više i više dokida sekularnu državu i ostale civilizacijske dosege društva kojemu je još Kemal Paša Atatürk udario temelje. Zanimljiv je paradoks po kojemu se izrazito tradicionalni, ortodoksni koncept islamistički impregnirane države, fino nadopunjuje sa neoliberalnim poimanjem njezine modernosti, a sve nauštrb građanskih prava.
Tužno je da građani moraju štititi javne prostore i javni interes od njihovih vlada. U tom smislu prosvjedi u Istambulu imaju globalnu dimenziju budući da su takve Puno važnijim od proljeća mi se čini pitanje: kakva li će promjena nastupiti nakon proljeća u nekoj državi? Kakve strukturne promjene ono donosi društvu? tendencije primjetne u čitavom nizu tzv. liberalnih demokracija od Hrvatistana, Srbijastana, preko Grčke, Španjolske, Italije, Njemačke, pa čak i Švedske sve do Turske.
Vidite li ta zbivanja u kontekstu tzv. arapskog proljeća? I ovdje se radi o muslimanskoj (premda sekularnoj) zemlji koja kuburi s demokratskim standardima.
Ne vidim ova zbivanja kao dio Arapskog proljeća. A i ta proljeća su podbacila u odnosu na vlastiti proklamirani normativ postizanja liberalne demokracije u kojoj je, podsjećam, država odvojena od religije i u kojoj se poštuju ljudska i građanska prava. Puno važnijim od proljeća mi se čini pitanje: kakva li će promjena nastupiti nakon proljeća u nekoj državi? Kakve strukturne promjene ono donosi društvu? Korumpiranom Mubaraku npr. u Egiptu nije padalo na pamet dovoditi u pitanje mukotrpni rad NGO-a, višegodišnji razvoj civilnog društva, religijske manjine itd., a sjetite se samo muslimanske braće i Muhameda Mursija s faraonskim ovlastima na čelu Egipta i njihovih doista radikalnih promjena kojima su relativno brzo anulirali sve građanske dosege društva. Osim toga u gotovo svim tim državama što su dočekale proljeće produbio se jaz između islamista i sekularista, a to je, kako vidimo, Erdoğanuu Turskoj pošlo za rukom i prije proljeća.
Kako ocjenjujete dosadašnje (i najavljene) reakcije i podršku turskim prosvjednicima u Hrvatskoj?
Za one koji promatraju iz vlastitog sitnodušja, potpuno je besmisleno baviti se problemima u tamo nekoj Turskoj, uz sve naše silne probleme. Ti isti vjerojatno nisu našli shodnim reagirati ni kad nam je Gezi park bio puno bliže smješten – uZa one koji promatraju iz vlastitog sitnodušja, potpuno je besmisleno baviti se problemima u tamo nekoj Turskoj, uz sve naše silne problemeVaršavskoj ulici, i kad je turska policija predvođena Roecep Tayyip Karamarkom u njoj uhićivala građane koji su štitili taj javni prostor. Volio bih kad bi koncepti solidarnosti, empatije, kolegijalnosti, humanizma imali veću ulogu u našem društvu i nama samima. Poražavajuće je što velika većina ljudi nije spremna riskirati ništa od svog suviška, a kamoli od svoje nužnosti da bi pomogla drugima, pa taman ta pomoć bila itek simbolična.
Na vizualima dovodite u vezu policijsko nasilje koje se ovih dana odvija s turističkim imidžem Turske. Možemo pretpostaviti da će sve za dva tjedna pasti u zaborav i da će turizam ponovo cvasti… mene to podsjeća na prastaru pjesmu Spanish Bombsgrupe Clash.
Ispod photoshopiranog lica Turske s promidžbenih turističkih plakata za strance je, čini se, ono pendrecima šminkano, krvavo, u šavovima, modricama i suzama, koje turska vlada nastoji svim silama sakriti od svijeta, a ja sam samo, koristeći photoshop,otphotoshopirao to promidžbeno lice ne bih li ukazao na tu LICEmjernost i dakako solidarizirao se sa građanima Turske koji se ne mire s tim LICEmjerstvom.
Turska vlada je godinama sistematski gradila imidž ne samo progresivne regionalne sile s velikim ekonomskim rastom, već sjetite li se turskih kritika Asadovog režima u Siriji, izraelskog odnosa prema Palestincima itd, i moralnog autoriteta u regiji i široj internacionalnoj zajednici, da bi cijeli taj višegodišnji trud pred pendrecima i vodenim šmrkovima ustuknuo zaslugom te iste vlade u svega par dana. Vlade, čini se, nikakoVlade, čini se, nikako da shvate da ne možete oprati vlastiti imidž vodenim topovimada shvate da ne možete oprati vlastiti imidž vodenim topovima. Stoga mi se čini da neće tako lako pasti u zaborav to njihovo samoubojstvo vlastitog dobrog imidža.
Na vašoj verziji turske zastave, polumjesec pendrekom mlati po zvijezdi. Znači li to da je nacionalnoj ideji odzvonilo, kada se nacionalni simboli međusobno mlate?
Postoje dvije Turske u Istambulu: jedna je polumjesec – konzervativna, ortodoksna, zatucana pa čak bih rekao i fundamentalna, i taj polumjesec drži drugi simbol – pendrek koji predstavlja represivnu institucionalnu moć. Druga je – zvijezda – internacionalno prepoznati simbol sanjara, fantasta, vizionara, idealista i boraca za bolji svijet. Sjetimo je samo Šimićevih stihova: “Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“, ili Lorcinih: “U kući se brane od zvijezda“, itd. Izvjesnu simboliku možemo naći i u međusobnim odnosima veličina polumjeseca i zvijezde. Prepoznavanjem ta dva simbola unutar jednoga, naoko monolitnog, lako je bilo prikazati rastući rascjep turskog društva. Opet pendrek-efendije tuku John Lennone.
halter l poskok