Published On: Tue, Nov 5th, 2013

PAVIČIĆ: Referendum o braku protivan je kršćanskim načelima

JURICA PAVIČIĆ Referendum o braku protivan je kršćanskim načelima. Izađite i glasajte protiv

Zavrzlama s definicijom braka ne bi se ni događala da SDP i HNS nisu ušli u neprincipijelne aranžmane

U politici se – naravno, kao i u životu – stari grjehovi uvijek vraćaju, a jednom odapeta strijela uvijek nekog probode. Vladajuća Kukuriku koalicija naučila je sada taj nauk i na svojoj koži kad je posrijedi referendum o braku.

Sadašnja zavrzlama oko ustavne definicije braka ne bi se, naime, dogodila da SDP i HNS nisu u bliskoj povijesti dvaput ulazili u neprincipijelne aranžmane zato što im je to u danom času bilo oportuno. Prvo su u vrijeme vlasti HDZ-a pristali s tadašnjim vladajućima dijeliti stolice u Ustavnom sudu po stranačkim kvotama, a sada kao rezultat takvog pakta imaju Ustavni sud koji nije autoritativno stručno tijelo, nego politički debatni klub većinski konzervativne svjetonazorske orijentacije.

 

Drugo, SDP i HNS odlučili su ukinuti minimalnu izlaznost na nacionalni referendum zato da ne bi propao referendum o ulasku u Europsku Uniju. Kako ne bi ugrozili političku odluku koja im je bila važna i koja im je bila u interesu, SDP i HNS su uklonili institucionalni kontrolni mehanizam koji je priječio malu, motiviranu manjinu da mrcvari cijelu naciju pitanjem koje je važno samo njima. Od vladajuće je politike to licemjernije što su taj mehanizam uklonili samo za nacionalne referendume, a ne i za lokalne, gdje im se u nizu slučajeva (od Fužina do Srđa) takva ugrađena “kočnica” pokazala dobrodošlom.

Takva užasna neprincipijelnost sada im je stigla na naplatu. U rupu izbušenu zbog EU uskočila je jako motivirana, ideološki fanatična i crkvenom logistikom ojačana građanska inicijativa i dovela vladajuću koaliciju pred zid. Ona sada mora raspisati referendum kojega se gnuša, jer bi sve ostalo bilo atentat na zakonitost.

Pred Milanovićem i Vesnom Pusić sada je nekoliko mogućnosti. Najodvažniji (ali i najrizičniji) put bio bi mobilizirati vlastite glasače da odbiju referendumsko pitanje, no dvojbeno je koliko će šutljivoj većini lijevo-liberalnih glasača biti važno sudjelovati u referendumu koji ih se direktno ne tiče. Drugo je rješenje pozvati glasače na bojkot. Tada će katolički tvrdolinijaši nominalno pobijediti, ali će se suočiti s niskom izlaznošću i pustim biralištima kao znakom indiferencije ili prijezira većine. Bit će to za njih nominalna pobjeda, ali i simbolička pljuska.

Dva scenarija

Neovisno o tome koji od ova dva scenarija doživimo, zaplet oko definicije braka lekcija je iz koje politička elita može i mora nešto naučiti. Prvo što bi morala naučiti je da ne smije neprincipijelno prčkati po zakonima kad joj to paše. Drugo, da kad je referendum posrijedi, mora postojati jedinstveni set pravila i za lokalne i za nacionalne referendume, s pragom izlaznosti koji očito mora postojati, ali mora biti i realistički dosežan.

Naime, slučaj gay brakova mogao bi još ojačati animozitet prema referendumima i “direktnoj demokraciji”, koji je ionako jak i kod političke elite, i u medijima, i kod političkih analitičara. A to po mom mišljenju ne bi bilo dobro.

Koliko se god slagali da manjinska prava doista nisu nešto što treba regulirati referendumom (naprosto jer manjina po definiciji jest u manjini), problem Hrvatske nije u tome što ima previše nego što ima premalo referenduma. Na lokalnoj razini gotovo da i ne bilježimo uspjeli, a svi oni koji su organizirani propali su zbog visokog praga izlaznosti, nesređenih glasačkih popisa i letargije građana.

Na nacionalnoj razini referendumi su se i do sada sustavno izbjegavali, čak i onda kad su potpisi bili prikupljeni, kao u slučaju Zakona o radu. Za razliku od Slovenije, Hrvatska ni o tako bitnoj odluci kao što je pristupanju NATO-u nije glasovala referendumski, a nitko i ne razmišlja da organizira referendum o tako dalekosežnoj odluci kao što je, primjerice, koncesioniranje autocesta za dvije sljedeće generacije.

Jedan od argumenata onih koji su sumnjičavi prema referendumima jest to da su nepotrebni zato što u predstavničkoj demokraciji politički reprezentanti imaju legitimitet kroz svoj program koji su građani odabrali.

Parapolitička sfera

Ako je još pred desetljeće ili dva takav argument i vrijedio, on mi se danas čini u dobroj mjeri licemjernim. Jer, izlaznosti na izbore u Hrvatskoj već su dobro desetljeće tako niske da upravo politička elita nema onu vrstu legitimacije koju sama ište od referenduma. Politička elita kao cjelina danas zapravo predstavlja društvenu manjinu koja se zove glasači, a sama ta elita ideološki je premalo izdiferencirana da bi predstavljala konkurentske ideološke poglede na društvo.

Stoga ti konkurentski pogledi kuljaju u parapolitičkoj sferi, na internetu, na grafiterskim zidovima, u aktivističkim grupama, te – nažalost i najgore – u župama i sakristijama. Ta parapolitika divlja je i nepočešljana upravo zato što je isključena iz institucionalne politike.

Reality check

U takvim okolnostima, referendumi o političkim pitanjima su možda skupi, ali i korisni “reality check” preko kojeg se može doznati “što narod želi” kudikamo jasnije nego preko varljivih i nedovoljno izdiferenciranih izbornih preferencija. Nadalje, referendumi su način da politički nereprezentirana i (sada doslovno) šutljiva većina blokira odluke koje su u interesu same političke kaste, ali možda ne i njih.

Treće, referendumi su jedan od rijetkih preostalih načina da se građani izjasne o vladajućoj ideologiji koja u političkoj sferi jedva ima protivnika.

Činjenica da taj dragocjeni instrument u ovom trenutku zloupotrebljava jedna antipatična i u stvarnom smislu protukršćanska akcijska skupina ne znači da sam instrument treba baciti u grmlje. Jer, istim bi tim argumentom nakon izbornog uspjeha Hitlera ili Berlusconija ili Miloševića ili Keruma mogli ukinuti – demokraciju.

EU: ‘To je vaša stvar, mi se ne miješamo u brakove’

Europska komisija neće se miješati u pitanje definiranja braka u Hrvatskoj niti će se uključivati u održavanje sve izglednijeg referenduma inicijative U ime obitelji, doznaje Jutarnji list.

Prema tumačenju EK, pitanje obiteljskih zakona, kao i definiranje braka isključivo je pravo svake države članice.

– Europska komisija ne smije se miješati u takva pitanja, jer je na državama članicama da definiraju svoje zakone – rekla nam je Mina Andreeva, glasnogovornica Viviane Reding, potpredsjednice EK i povjerenice za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo. Minu Andreevu pitali smo i je li definiranje braka kao zajednice muškarca i žene Ustavom kršenje ljudskih prava i predstavlja li to diskriminaciju za gay parove.

– Mi nemamo nadležnost za gay brakove, zato nemamo komentara u vezi s tim pitanjem. Na svakoj je državi članici da definira brak kako god ona želi – ponovila je.

Donese li Sabor odluku o raspisivanju referenduma, hrvatski birači odlučivat će o promjeni Ustava 1. prosinca. Prije toga, Državno izborno povjerenstvo daje upute o održavanju referenduma. Županijska povjerenstva za provedbu državnog referenduma potom imenuju gradska i općinska povjerenstva.

Predviđa se da će za održavanje referenduma iz državnog proračuna biti potrošeno 47 milijuna kuna. (Goran Penić)