PATNJE HRVATA POD TURCIMA SEŽU DALEKO DULJE OD DINASTIJE IZETBEGOVIĆ I JANJIČARA KOMŠIĆ: Dojilje i Turci + narodna pjesma Janja Sirotica

Zauzevši prostor od Risnog do Herceg Novog 1483. godine, Osmanski Kalifat potpuno je okružilo prostor Dubrovačke Republike. Tako je tri i pol stoljeća Republika graničila s Osmanskim Carstvom duž cijele svoje kopnene granice koja danas predstavlja granicu Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom.

Tako uči povijest u Hrvata. Koja je prilični konstrukt. Dubrovnik je zapravo igrao dvostruku igru. Priznali su Turcima vlast al su zadržali status slobodnog trgovačkog grada.

Više o tome u ovom serijalu:

https://www.youtube.com/watch?v=zO3TY5h1QFs&t=2566s

https://www.youtube.com/watch?v=vFAeuLAm2b0

https://www.youtube.com/watch?v=_t8GUziMjGs&t=1932s

https://www.youtube.com/watch?v=YOoD6w8ombE&t=15s

https://www.youtube.com/watch?v=ICvYy_gE4e0

https://www.youtube.com/watch?v=Xwzy_PEqtjY

Svakako pogledajte ovaj serijal u kojem je režiser konačno dao zasluženu važnost povijesnom doprinosu Humljana Hercegovaca i naroda Hrvoja Vukčića Hrvatinića širenju Dubrovačke Republike, na žalost i prodajom teritorija Humske zemlje. Poput recimo Pelješca. Starine naše humske.

Višestoljetna neprestana veza između vlasti Dubrovačke Republike s osmanskim pokrajinama u zaleđu te sa samim sultanom i ministrima uvelike je oblikovala život unutar Republike, a time i u Konavlima.

Dubrovčani su sultanu plaćali harač sve do svoje propasti 1808. godine te njegovim ministrima dijelili najskupocjenije darove, dok su se zauzvrat Osmanlije obavezale čuvati mir i sigurnost Republike, a njezinim trgovcima omogućile su siguran prolaz kroz osmanske krajeve. Unatoč korektnim bilateralnim odnosima, brojna upadanja, razbojstva, pljačke i otmice ljudi koji su potom odvođeni u roblje, bile su uobičajene ponajprije od strane Osmanlija, ali i odmetnutih Crnogoraca i Vlaha koji su predstavljali unutrašnji problem Osmanskog Carstva, a zlodjela su se nastavila sve do pada Carstva u Bosni 1878. godine. Siromašnom zaleđu pljačka dubrovačke imovine postala je za njih prosperitetnom gospodarskom granom, a dobit od trgovine robljem bio je ozbiljan i unosan posao.

Također, Dubrovnik je dugo bio trgovačko središte za prodaju roblja prema zapadnim zemljama Europe gdje su dubrovački trgovci i njihovi europski partneri većinom trgovali ženama u dobi između 20 i 30 godina. Ove su robinje najvećim dijelom dolazile iz Bosne, manjim dijelom iz Srbije, a u ropstvu su završavale otmicom ili prodajom. No, Dubrovačka Republika na svom je teritoriju među prvima u svijetu ukinula trgovinu robljem 1416. godine, a nedugo nakon, dolaskom Osmanlija i osvajanjem balkanskog poluotoka, trgovina robljem okreće se prema istoku. Ondje je se trgovina robljem legalizirano obavljala sve do kraja 19. stoljeća kao pravni i značajni dio gospodarstva i tradicionalnog društva Osmanskog Carstva. Najveći broj robova bili su kršćani te je na stotine Hrvata odvedeno i prodano kao roblje u Maloj Aziji, od kojeg su velik broj činile djevojke i žene koje su prodavane kao sluškinje u domaćinstvu pritom ne isključujući i seksualno ropstvo.

U Konavlima, a posebice u brdskom predjelu kao graničnom području s Osmanskim Carstvom bilježe se brojne otmice djevojaka i žena, a Konavljani, da bi se djelomično zaštitili od takvih okrutnosti, uz momke su zaduživali novopečene majke, odnosno dojilje za čuvanje stada u brdima.

Konavoske dojilje obavezno su dojile svoju djecu do godinu dana, pa i duže, te im se pridavala posebna pažnja. Kad bi se nakon poroda i babinja vraćale normalnoj rutini života, bile su pošteđene izvanredno teških poslova sve dok su dojile. Čuvanje stoke na ispaši nije bio jako težak posao, ali osnovni razlog slanja dojilja u brda na ispašu stoke nalazi se u nepisanom pravilu poštede dojilja od otimanja. Zanimljiva je činjenica da su se okrutni turski otimači uistinu pridržavali tog nepisanog kodeksa časti ne želeći odvojiti majke od tek novorođenih beba. I danas se u narodu prenose priče kako su dojilje morale dokazati svoje stanje prskajući turske otimače svojim mlijekom.

Što se tiče samog dojenja, bilježi se i običajna praksa pripomoći zamjenskih dojilja unutar sela, odnosno ako bi (žena) rodila i nema baš mjeka onda bi dijete nosili kod druge koja je rodila i ima. Konavoke su tada dojile tuđe i svoje dijete, a ta bi se djeca zvala braćom ili sestrama po mlijeku. Također, konavoske dojilje često su odlazile i dojiti djecu dubrovačkih gospara. Kad bi se plemkinja porodila, doveli bi joj Konavoku kako bi dijete bilo zdravije, jače i snažnije. Među dubrovačkom gospodom Konavoke su, za razliku od ostalih žena s dubrovačkog područja, vrijedile kao sigurne i zdrave dojilje i dok je u tom surovom povijesnom razdoblju granica među narodima mnogima donijela smrt, dojiljama i njihovoj djeci donijela je život.

Jedna pjesma iz Vojvodine, iz Subotice govori o turskim otmicama naših žena

JANJA SIROTICA

Žito želi primudri Latini,

Žetelice primudre Latinke.

Kose su im od srebra skovane,

A vondiri od suvoga zlata,

Gladalice od dragog kamena.

Iza gore Turci udarili,

Svaki vača po lipu divojku.

Zatrča se Ture, momće mlado,

Pa u’vati udovicu Janju,

Pa on biži u goru zelenu.

Al’ besidi udovica Janja:

„Puštaj mene, Ture, momće mlado!

Puštaj mene, da se natrag vratim:

Ostala mi mala sirotica

Pod otkosom u zelenoj travi,

Još malena od sedam nedilja.”

Al’ besidi Ture, momće mlado:

„Ne budali, udovice Janjo!

Što mi nisi prije kazivala,

Pa ja ne bi’ ni nju ostavio.”

Tője malo vrime postajalo,

Malo vrime tri godine dana,

Ide Janja prid dvor na sunašce,

Ne bi li je ogrijalo sunce.

Naletiše dva vrana gavrana,

Al’ besidi udovica Janja:

,Boga vama, dva vrana gavrana,

Kud letite, otkud dolazite,

Ne letite l’ iz latinske zemlje?

Jeste l’ vid’li moju siroticu,

Je li bosa, je li raspojasa?

Je li gola, je li gologlava?”

Beside joj dva vrana gavrana,

Krilim’ lete, a kljunom beside:

„Mi letimo iz latinske zemlje,

Vidili smo tvoju siroticu:

Nije bosa, nije raspojasa,

Nije gola, nije gologlava,

Sa ujakom čuva mala ovce;

Ujak Dašo lipo zapovida:

Vrati ovce, mala sirotice,

Koju teje ostavila majka

Pod otkosom na zelenoj travi,

Još malenu od sedam nedilja.

Ovce vrača mala sirotica,

Ovce vrača pa s ovcom divani:

„„Hilja, ovco, nemoj budaliti,

Nemoj svoje jagnje ostaviti,

Ko što ‘e mene ostavila majka

Još malenu od sedam nedilja

Pod otkosom u zelenoj travi,

Ostavila i zaboravila,

Nikad do nje sunce ne doprlo!”„

Kad je Janja riči razumila,

Od tereta dušu ispustila.

Kazivačica: Jela Jaramazovič, Subotica

Zabilježio: Ive Prćić, 1942., 142-144.

Ovakvih pjesama bilo je i u našim krajevima, no zahvaljujući frahdnamašima  narodno blago naše, nije sačuvano. A postoje ti neki okultni redovi koji tvrde da su sve sačuvali. Kazuju da su i nas sačuvali. Čak tvrde da nas ne bi bilo bez njih. Krista se ne boje. Majku mu spušćaju petkom na zemlju i u njeno ime pišu emailove. Ništa im sveto nije. Samo oni. Sami sebi… I uvijek sve samo za sebe i sebi…