Published On: Sri, srp 28th, 2021

Parada licemjerja

Nijedan zakon u Bosni i Hercegovini, bez obzira je li ga nametnuo visoki predstavnik ili je pak donesen u zvaničnim institucijama vlasti, nije, na žalost, primarno donesen iz etičkih ili pravnih pobuda, već isključivo iz onih dnevno-političkih, što je duboko neprihvatljivo. Pogotovo to vrijedi u slučaju kada je riječ o ratnim zločinima.

Josip Mlakić l Bljesak.info

Slično bi se moglo reći i o zakonu koji je ovih dana nametnuo notorni Valentin Inzko, tjedan dana prije svoga odlaska iz zemlje, ostavljajući iza sebe nered i anarhiju, poput primitivca koji je zasrao WC školjku i ne želi, ili ne zna, povući vodu za sobom. Radi se o zakonu koji se bez navodnih znakova naziva “zakonom o negiranju genocida”, ne samo od strane onih kojima, kao, odgovara, već i od strane inozemnih novinskih agencija i međunarodne politike, iako se tu ne radi o tome. Pitam se je li itko od tih ljudi pročitao do kraja taj zakon. Nisam uvjeren da jeste.

Mrtvo slovo na papiru

Upravo ovo na najbolji način govori o karakteru tog zakona, koji će, na žalost, a to se znalo i prije nego što je donesen, ostati mrtvo slovo na papiru, jer zapravo nikome ne odgovara, podjednako Bakiru Izetbegoviću i Miloradu Dodiku, jer je donesen isključivo zbog njih, zbog sukoba dvojice ovnova na onom mitskom Ezopovu brvnu.

S druge strane, možemo govoriti i o eskapizmu međunarodne zajednice, jer je Inzko tek mala sitna figura u nečijim rukama. Treba najprije pročitati navedeni zakon, pa procijeniti hladne glave o čemu se tu radi. Može li se on nazvati “zakonom o negiranju genocida”, bez obzira što je sličan zakon nasušno potreban? Na žalost, svijest o zločinu i neka vrsta katarze ne mogu se nametati zakonskom represijom. Ne postoji nijedan sličan primjer u ljudskoj povijesti. Prošlost se neće promijeniti, niti će postati bolja ili lošija, stoga što netko neće eventualno izgovoriti naglas ono što misli. Hoće li zločin u Srebrenici biti manji ako ga nazovemo masovnim zločinom umjesto genocidom? Ili “prihvatljiviji”?

Manipulacija žrtvama

Ovaj zakon je, na žalost, donesen prije svega da sačuva ostatke ostataka rejtinga notornog Valentina Inzka i međunarodne zajednice skupa s njim, i da se u ovom kratkom međuprostoru, između odlaska starog i dolaska novog visokog predstavnika, donekle vrati poljuljani autoritet međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, kao nužan preduvjet da se stvari u zemlji pomjere s mrtve točke. Od međusobnog dogovora naših političara nema ništa, što je jasno svakome u ovoj zemlji.

Najvažniji dio ovog zakona je članak (3): “Tko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. kolovoza 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.”

Razlika između negiranja “zločina genocida”, kako stoji u zakonu,  i “negiranja genocida”, kako se taj zakon prikazuje, je ogromna. Svesti najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata na terminološko pitanje, što čini bošnjačka politika predvođena SDA-om, prije svega je rezultat manipulacije žrtvama i nedostatka bilo kakve empatije prema njima.

Nacionalistička propaganda

S druge strane imamo nešto, što se ponovilo i uoči ovogodišnje obljetnice srebreničke tragedije, kada se u medijima navode imena pokopanih u Potočarima, a koji su, navodno, ubijeni negdje drugdje, a pokopani su u Potočare samo zato da se uveća broj ubijenih u tom gradu. To je zapravo inverzija onoga što zvanična i nezvanična srpska politika, uvećavajući brojke ubijenih, radi s Jasenovcem. Lice i naličje jedne neprihvatljive politike. Zločin nije pitanje brojki, već svijesti o njemu, što podjednako vrijedi za sve strane u ovom “sukobu”.

Druga, i možda najvažnija stvar koju donosi ovaj zakon, i zbog čega ga treba pozdraviti, je činjenica da su u istu ravan stavljene presude Haaškog tribunala i presude domaćih sudova za ratne zločine. Što to znači? Pa to, na primjer, da su ovim zakonom podjednako pod udarom Milorad Dodik s jedne i Bakir Izetbegović i Šefik Džaferović s druge strane.

Je li zločin manji, ili ga nije bilo, ukoliko je procesuiran u Sarajevu umjesto u Haagu? Svakom normalnom, odgovor se nameće sam po sebi. Međutim, bošnjačka nacionalistička propaganda uvijek se i isključivo ograničavala na presude Haaškog tribunala, kao da se svi oni zločini koje Haag nije procesuirao nisu ni dogodili.

Nisam pravnik, ali mi zdrava logika, čitajući tekst zakona, govori da pravno nije kažnjivo nijekati karakter zločina u Srebrenici, jer je zakon u tom smislu, čini mi se, ostao nedorečen, a to je ono do čega je jedino stalo Bakiru Izetbegoviću i njegovoj kliki, da mogu time mahati uokolo, skupljajući jeftine političke poene i parazitirajući na tragediji vlastitog naroda, jer onaj tko nema empatije i svijesti prema tuđim žrtvama, nema ih ni prema svojima. To što vidimo ovih dana je čista psihopatologija koja je ušla u sve pore bosanskohercegovačkog društva.

UZP

Navest ću samo jedan primjer, priče o UZP-u, kada su se bošnjački nacionalisti uoči presude takozvanoj “haškoj šestorci” pozivali isključivo na presude Haaškog tribunala. I često su se tu mogle čuti neprihvatljive teze, o tome, na primjer, kako Rasim Delić nije pravomoćno osuđen pred Haaškim tribunalom, jer je umro prije žalbene rasprave, tako da su Delić i vojska kojoj je bio na čelu, Armija BiH, po toj nakaradnoj logici čisti kao suza. Slična retorika dolazi pod udar ovog zakona, kao negiranje i umanjivanje ratnih zločina.

Ovim zakonom su pogođeni svi oni koji u žrtvi prvenstveno vide Srbina, Bošnjaka ili Hrvata. Negiranje bilo kojeg zločina, ne samo zločina genocida, je duboko neprihvatljivo, i u etičkom i u pravnom smislu tu nema nikakvih razlika između Srebrenice i Bugojna, na primjer. Zbog toga je ovaj zakon u svakom slučaju dobrodošao, ali, na žalost, s dvadeset i pet godina zakašnjenja.

Reakcije bosanskohercegovačkih političkih aktera na njega su dozlaboga predvidive i očekivane. To podsjeća na odnos prema odlukama Ustavnog suda, što je netko jednom davno usporedio sa “švedskim stolom”, gdje svatko za sebe uzima ono što mu odgovara, odnoseći se prema vlastitom biračkom tijelu po onoj Orwellovoj “Neznanje je moć”, servirajući im isključivo ono što žele čuti, jer dobro znaju da većina građana neće pročitati spomenuti zakon, poput loših učenika koji, umjesto da pročitaju knjigu, skinu “kratki sadržaj” s interneta. Na žalost, svima njima će ovaj zakon poslužiti samo kao kratkoročna dimna zavjesa, jer nijednoj strani u Bosni i Hercegovini nije u interesu da se on striktno provodi.

Lijek za mrtvog pacijenta

Što mislite kakva bi bila Džaferovićeva ili Izetbegovićeva reakcija u slučaju da im spomenuti zakon “ne ide u prilog”, odnosno da je predstavljen drugačije, a da je svako slovo u njemu ostalo isto? Da je, na primjer, predstavljen kao zakon kojim se zabranjuje davanje javne potpore osuđenima za ratne zločine, kao što je to bio slučaj s Atifom Dudakovićem, Sakibom Mahmuljinom i brojnim drugima, da je kažnjivo izdvajati iz budžeta Sarajevske županije nekoliko stotina tisuća maraka za pomoć optuženima za najteže ratne zločine?

Postavlja se pitanje zbog čega se na sličan zakon čekalo više od dvadeset i pet godina. Da je sličan zakon donesen tada i da ga se striktno držalo, što je u to vrijeme bilo itekako moguće, ova zemlja bi danas bila nemjerljivo bolje i ugodnije mjesto za život. Ovako, sve podsjeća na otkriće lijeka protiv smrtonosne bolesti nakon što je pacijent preminuo. Dakle, donesen je ne da bi ova zemlja postala normalno mjesto za život, već iz dnevno-političkih razloga koji s ljudskom empatijom nemaju ništa, jer ovaj zakon bi trebao biti prvenstveno važan obiteljima žrtava, a ne političkoj eliti, kao što je to ovdje slučaj.

U paradu licemjerja uključilo se i američko veleposlanstvo u Sarajevu. “Negiranje genocida i glorificiranje ratnih zločinaca neprihvatljivi su i podrivaju uzajamno povjerenje neophodno za napredak BiH na putu ka EU”, navedeno je u priopćenju američkog veleposlanstva. Ovim riječima nema se što dodati i oduzeti, osim jedne, “nevažne” sitnice – što kasne dvadeset i pet godina.

Za tih dvadeset i pet godina, “krive Drine”, umjesto da su se barem donekle ispravile, teku ukrug, od izvora do izvora, prkoseći zdravom razumu i zakonima fizike, kao nova, osuvremenjena varijanta bosanskohercegovačke kvadrature kruga, s nakaradnom kulturom sjećanja koja je prije svega rezultat neprincipijelnog stava prema ratnim zločinima koji su bili više pitanje politike nego morala i općih civilizacijskih vrijednosti.

“Tu nema Boga, nema pravde, i zato odlazim odavde”, pjevao je nekada Bora Čorba. Je li pritom mislio na Bosnu i Hercegovinu – manje je važno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

guest
nije obvezno
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x