Published On: Pon, ožu. 12th, 2018

Ozbiljnost političkog trenutka zahtijeva diferencijaciju unutar HDZBIH

Da se unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa događa politička diferencijacija pokazuju najbolje i dva posljednja nasilnička nasrtaja nad dvojicom intelektualaca. Atak na Nedžada Latića i profesora Kazaza nije slučajnost. Trenutak je preozbiljan da bi se nasilje smatralo samo ispadom dvojice nasilnika. U pitanju je obračun s onim najglasnijim protiv instaliranja onakve države kakvu priželjkuju određeni islamski krugovi, kojima je građanska država nezamisliva, iako rado govore o njoj kad je u pitanju potiskivanje interesa hrvatskog naroda. Taj proces međusobnih ideoloških obračuna će se nastaviti i dalje.

Dr. fra Luka Marković l poskok.info

 

Što više on bi mogao u danom trenutku i eskalirati, ukoliko se pokaže da bi pristalice bošnjačkog nacionalizma, koji ne žele prevagu islama, mogle pobijediti na slijedećim izborima. Rat protiv srpskog agresora, a kasnije nažalost i protiv Hrvata je ujedinio bošnjački korpus. I to je normalna pojava u političkim vodama. Ali danas je situacija nešto drugačija. Iako se prividno vodi politička hajka protiv  hrvatskih izbornih interesa, u pozadini tinja sukob između Bošnjaka, onih koji su skloni građanskoj državi u kojoj bi bio dominantno integriran islam i drugih koji sanjaju o sekularnoj državi kao što je bila Titova Jugoslavija. Sličan proces se odvija danas i u Hrvatskoj.

Potpomognuti srpskim prikrivenim nacionalistima, pokušavaju nekadašnji Titovi pioniri vratiti Hrvatsku u ona poznata vremena, kad su ljudi religije bili potisnuti na rub društva. Naravno da u čitavom tom vrlo rizičnom procesu u Hrvatskoj može doći i do ozbiljnijih političkih previranja. Jer vječito odgađanja ozbiljnijeg rješenja problema, u kojem bi lažni antifašisti kao i ustaše bili definitivno stavljeni tamo gdje im je i mjesto, u povijest, dovodi do zastoja u ekonomiji i daljnjoj političkoj demokratizaciji. Nije za isključiti niti ozbiljnije političke potrese, pa i pad vlade, jer se politika ne može voditi vječitim dodvoravanjem pristalicama jednih i drugih.

Ponekad su potrebni odlučni rezovi i jasne smjernice. Pa ipak u Hrvatskoj ne može doći do nasilja zbog tih diferencijacija, jer je istinski broj pristalica kako lažnih antifašista tako i ustaša relativno malen da bi mogli ugroziti stabilnost zemlje. Što više iz određene krize mogla se roditi i puno ozbiljnija demokratizacija, koja bi se napokon oslobodila obiju diktatorskih ideologija, koje je Europa poodavno odbacila. Istina, pri tome mora i Crkva paziti da ne padne pod veliki utjecaj pojedinih konzervativnih intelektualaca koji joj svojim nastupima više štete nego što koriste. Nešto bi se moglo naučiti i od pogrješaka Španjolske koja i danas trpi zbog nekadašnje prevelike sprege politike i vjere.  Situacija u Bosni i Hercegovini je nešto drugačija. U njoj je broj pristalica Titove ideologije daleko veći. Ali isto tako i islamski krugovi stoje pod sve većim pritiskom događanja u islamskom svijetu, koji prolazi svoju katarzu, kakvu je kršćanstvo prolazilo za vrijeme prosvjetiteljstva. Nije u pitanju samo sve jača radikalizacija zbog doslovnog shvaćanja Kurana i predaje, nego potiskivanje vrlo kritičkog, intelektualnog duha unutar islama. Oni koji su zagovarali reforme u islamskom svijetu uglavnom su pobjegli u Europu i Ameriku.

A tu je i unutarislamski sukob koji je potaknut ne samo vjerom nego i ekspanzionističkom željom pojedinih država. Turska pod vodstvom Erdogana nije ona ista država koju je predstavljao Demirel. To je i razlog da se u pojedinim arapskim državama stvara protutursko raspoloženje. Na čelu tog pokreta stoji danas Saudijska Arabija, dojučerašnji izvoznik ekstremnog islama, koja se boji utjecaja Muslimanska braće, kojoj je Erdogan vrlo blizak. U tom kontekstu se može promatrati i savezništvo između egipatske vojne hunte i islamske monarhije u Saudijskoj Arabiji, ali isto tako i savezništvo Turske i Katara, koji simpatizira s Muslimanskom braćom. Azija i Afrika su daleko, mogao bi zaključiti neupućeni analitičar. Bio bi to krivi zaključak.

Jer bošnjački muslimani pozorno prate ono što se događa u Turskoj. Neskrivene su njihove simpatije za Erdogana. Nezamislivo je da bi Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini organizirala molitvu za eventualnu pobjedu „katoličke“ Španjolske protiv „katoličke“ Katalonije, ukoliko bi tamo došlo do sukoba. Nažalost, bošnjački muslimani su riskirali eventualni sukob s određenim islamskim, arapskim krugovima dajući molitvenu podršku Erdoganu u njegovom pohodu na sirijske Kurde. Iz toga se može zaključiti da će njegov utjecaj biti poprilično veliki na stanje bošnjačkog duha i da neće olako prihvatiti pobjedu pristalica sekularne države u Bosni i Hercegovini, pa makar bila i građanska.

Pojam „građanska država“ je samo vrlo lukava igra od strane i jedne i druge bošnjačke političke opcije. Objema je stalo do dominacije nad hrvatskim narodom u Federaciji. To i ne bi bio veliki problem kad bi Hrvati doista znali što žele. Svaki dan se javljaju kritičari trećeg entiteta, a da pri tome ne kažu kakvog i kojeg. Vrijeme je da Hrvati konačno počnu ozbiljno politički razmišljati, tražeći doista ono što bi moglo biti od najveće koristi za vlastiti narod, dokle ga u Bosni i Hercegovini još ima, istina uvažavajući prava drugih. A jedini pravi put jest jednakopravnost. Ili nema entiteta ili svaki narod ima svoj. Ili barem svoju izbornu jedinicu kako im drugo ne bi birali predstavnike. Entiteti ne moraju biti geografski povezani. Ali isto tko država može biti uređena i bez entiteta ukoliko se nađe neko drugo rješenje koje zadovoljava sva tri naroda. Recimo, savez nacionalnih kantona.

Pa ipak ono što je najgore jest naivno vjerovanje kako postoji mogućnost koja bi mogla podjednako zadovoljiti sve Hrvate u svakom segmentu života. Tog čarobnog rješenja nema. Nema ga niti za Srbe i Bošnjake. Kolikogod bio bolan gubitak vlastitog zavičaja, to ne može opravdati niti jednog Hrvata da radi na štetu drugih, koji još uvijek imaju priliku sačuvati samobitnost. Taj jal se osjeća u mnogim međuhrvatskim susretima. I što je gore on postaje i političko razmišljanje. Pa ipak ono što je najgore u ovim neizvjesnim vremenima jest stanje u vodećoj hrvatskoj stranci u Bosni i Hercegovini, u HDZ-u.

Krajnje je vrijeme da se unutar te stranke sprovede ozbiljna diferencijacija, da se odstrani one koji su se dobro materijalno osigurali, skačući s pozicije na poziciju, potiskujući mlade i sposobne kadrove. Jer takvima nije do zavičaja, niti imaju ljubavi prema svom narodu. Oni su sutra spremni pristati na svaku političku opciju koja će njima biti od koristi. Na koncu dovoljno su zbrinuti da se mogu skrasiti i u Hrvatskoj. A što ćemo s onom hrvatskom sirotinjom kojoj je stalo do zavičaja, koja još uvijek želi biti svoj na svojem.

U slučaju da Bošnjaci doista ustraju u izboru hrvatskih predstavnika, te da im to i uspije, siguran sam da će neki od onih dobro uhljebljenih lokalnih hadezeovaca biti njihov kadar. Vjerujem da bi se to moglo dogoditi i s nekima u mojem Orašju, koji bi bez velikih problema pristali da Posavska županija pripadne Tuzlanskom kantonu. Jer među njima ima dosta koji se bave politikom zbog sebe, a ne zbog naroda. A gubitak vlastite županije za Hrvate u Orašju, Domaljevcu i Odžaku bio ujedno i kraj. Proces iseljavanja bi se pojačao, a doseljavanja onih drugih  s vremenom pojačao.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer