U petak navečer, kad su u Riju utihnula borilišta, kao što to činim i svake večeri na kraju dana, otvorio sam listu medalja. Imali smo pet zlata u tom trenutku, ukupno osam medalja, s još jednom sasvim sigurnom, jer su vaterpolisti bili u borbi za zlato, i jednom mogućom, jer je Blanka Vlašić skakala u noći sa subote na nedjelju po hrvatskom vremenu.
No, i bez njih Hrvatska je bila na 15. mjestu! Pazite, ovo je ozbiljna priča, mi, država od samo četiri i pol milijuna stanovnika, bez ozbiljne strategije sporta, bez, ako želite, i resornog ministarstva za sport, država u kojoj se u olimpijskoj godini otkine 30-ak milijuna kuna potrebnih za pripreme Igara naših najboljih sportaša, i to navodno ode na račun, ali se iste godine organizira nešto što se zove Europske studenske igre, a da zapravo ni danas nikome nije jasno čemu je to služilo, e, ta država je u 20 sportskih sila svijeta!
To je urnebes, to je nezamislivo dostignuće, posebno kad vidite tko je sve iza nas.
Red je tu velik, u leđa nam gledaju Argentina, pa Novi Zeland, jedna Kanada, Ukrajina, Poljska, Grčka, Danska, Južna Afrika, Turska, naravno, i svi susjedi. Izuzev Talijana i Mađara.
Kad gledamo samo europske države, onda su ispred Hrvatske osim Italije i Mađarske, još i Španjolska, Nizozemska, Francuska, Rusija, Njemačka i Velika Britanija.
Mi smo deveta nacija Europe?!
I onda se čovjek zamisli i pogleda odakle sve to. Pomislio bi netko da u nas stanuje neki vrhunski sportski sustav, da mi produciramo šampione na traci jer je to kod nas stil života.
A zapravo, od toga nema ništa. Baš ništa.
Matešin adut
Od svih ovih medalja, možda sustav, i to jači, bolji sustav nego u većini svijeta postoji jedino u vaterpolu. Koji je naša tradicija i ponos. Sve ostalo mi se doima kao igra slučaja, u kojoj je karta završila na našem broju jer se, između ostalog, ti divni ljudi, koji nas ovih dana čine sretnima i ponosima, cijeli svoj život odriču i vjeruju.
Vjeruju zajedno sa svojim obiteljima, često i trenerima zanesenjacima, često i u rodbinskim vezama s tim sportašima. Malo je tu sustava, više je to domaća radionica nekog kaosa, “sustav Kostelić”, ili “sustav Vlašić”, ako baš želite.
Hrvatski olimpijski odbor će se svakako ponositi i hvaliti ovim dostignućima, ona će služiti kao adut Zlatka Mateša, koji na jesen ide po novi mandat na čelu HOO-a, a hrvatski rekord u broju medalja na Igrama trebao bi mu biti ključni argument za reizbor.
Koliko je on za njega zaslužan? Ovih se dana Mateša trudi pokazati da je prisutan. Slao je pisma nakon finala samaca, u kojem je Damir Martin ostao bez zlata u foto-finišu, a odgovor, koji smo, kako je kazano, trebali dobiti ovaj tjedan, još uvijek čekamo.
Ovih je dana Mateša uputio novo pismo te zatražio povećanje nagrada od Vlade RH, valjda tehničke, ili nove koja će se tek ustoličiti, jer je nastupilo smanjenje iznosa nagrada 2010. godine!
Pazite, ja sam nekoliko puta provjeravao i nisam se zabunio. Mateša se sjetio tražiti povećanja nagrada za olimpijske osvajače čak šest godina nakon što je Vlada donijela odluku o njihovu smanjenju! U međuvremenu su bile Igre u Vancouveru, Londonu i Sočiju, a ove su bile, kad je to Mateša zatražio, na svojoj polovici!
Ispričavam se odmah ako sam zaboravio da se već ranije bunio. Ali, ako se ne sjećam, onda je to bilo davno. Možda tada, možda prije šest godina, ali zašto je šutio u međuvremenu? Zašto nije o tome trubio svaki čas?
OK, čovjek sada radi na svojoj kampanji, sve se to razumije. I sad je idealno vrijeme da se bude glasan. Naime, imamo tehničku vladu, čekamo izbore pa se Mateša ovim činom nikome nije zamjerio. Ni lijevima ni desnima. A to je za njega uvijek bilo važno. A i njemu slijede izbori.
Hoće li ukupni sport u nas profitirati ovakvim sportskim dostignućima? Bojim se da neće. Bojim se da će neki novi šampioni, ili oni koji će osvajati nove medalje, opet biti u svom pogonu, u svojim često obiteljskim proračunima, sa svojim timovima, za koje će tek dio, onaj simbolični, ponegdje gurnuti država.
U čemu smo mi to 15?
Olimpijske igre nisu nevažan događaj, one nisu izmišljeni festival, ni bijenale, trijenale, niti su igre znanja. One nisu ni plesni tečaj. One su činjenica koja ocjenjuje, baš tu na burzi medalja, koliko ste veliki i jaki. Kao država i kao i sport.
Recite mi, molim vas, u kojoj je to grani Hrvatska u 15 ili 20 na svijetu na svijetu i deveta u Europi? Pritom postavite sport u parametre s kojima se može mjeriti. S kulturom, obrazovanjem, gospodarstvom, zapravo sa svim resorima u jednoj vladi. Da nam možda nisu tako jaki političari? Dajte, molim vas…
I kad smo došli do njih, onda ćemo i zaokružiti priču. Slijede, naime, dočeci. Bit će ih, mnogi će se željeti slikati. Iako je pitanje je li tko od njih pomogao. I kako je pomogao. Time što je 2010. smanjio nagrade za osvajače medalje ili time što je ove godine nestalo 30 milijuna kuna potrebnih za pripreme Igara. A financirala se priredba kojoj su domaćini bili Rijeka i Zagreb. I koliko bismo danas imali medalja da nije bilo, recimo, te dvije odluke? One o nagradama i one o uskrati 30 milijuna kuna za sport?
Nećemo saznati. Ali ćemo ih vidjeti na dočecima. Kako se slikaju, guraju u kadar, uzimaju djelić aureole olimpijskih besmrtnika, jer je neki njihov PR guru osmislio da će baš taj kadar donijeti 578 glasova u izbornoj jedinici iz koje dolazi naš prvak i gdje se bori za glasove onaj koji je bolji od svih nas. A nije sportaš.
Besplatni trener
Nisam političar, nikad to ne bih mogao biti, jer malo bi mi bilo neugodno da se pojavim tu, a svi ti, ili većina naših osvajača medalja, čim malo zagrebete ispod površine, govore o sustavu i nedostatku sredstava. Koje oblikuje politika. Koja bi se sad slikala.
Meni je bilo muka kad sam slušao Damira Martina dok priča da je kondicijski trener Pero Kuterovac odlučio s njime raditi besplatno jer ga on ne bi imao odakle platiti.
Eto, to je hrvatski sport. To je suština. Medalje su divna stvar, ali te medalje su plod tih ljudi. Koji nastupaju pod našom zastavom i s kojima se svi poistovjećujemo zbog toga. Ali te medalje nisu naše. Mi kao društvo malo ili nimalo sudjelujemo u njihovoj pripremi.
Prema sportu odlazi dovoljno novca, da se ne bismo krivo razumjeli, ali odlazi na osnovi krivih kriterija, odlazi na administraciju, odlazi na sportove koji nisu ni olimpijski, a neki od njih bolje prolaze nego oni koji su olimpijski.
Ima tu priče i o tome hoće li ove medalje natjerati neke nove klince da se bave sportom. Nadam se da hoće. Puno bi ih se više počelo baviti sportom, navuklo na tu najljepšu od svih ovisnosti, da su među medaljašima i košarkaši, rukometaši, pa i plivači. Sportovi koji imaju, barem startno, veliku bazu. Kad već Igre ne zanimaju nogometaše. Iako, gledao sam ih ovdje, te nogometaše. Nas s loptom među nogama, međutim, nikada.
I još nešto. Za kraj. Znate li da je bivša država, Jugoslavija, na samo dvjema Igrama osvojila više medalja nego što će ih osvojiti u Riju gotovo pet puta manja Hrvatska? Samo u LA-u 1984, kad ih je bojkotirao SSSR, pa je i to razlog, uzela je Juga 18, četiri godine kasnije u Seoulu 12.
Tada je, nemojte ni to zaboraviti, bilo manje favorita u igri. SSSR je bio cjelovit. Što znači da je bilo manje konkurenata nego danas.
I puno više novca u sportu. Državnog novca. Nego danas.
Eto, toliko je ovaj doseg iz Rija velik. I treba to ponavljati. Dok ne dosadi. Dok ne čuju i oni koji se uvijek prave da nisu čuli jer im je i to posao. Navodno. Između dočeka.
wpDiscuz