U nastavku možete pogledati intervju s generalom Garijem Pradom Salomonom, čovjekom koji je Chea “locirao, uhitio i poslao” na onaj svijet! Sjedimo u velikoj uredu, usred Santa Cruza, Bolivija, okruženi jutarnjim suncem, knjigama, fotografijama, skulpturama. Pogledom tražimo lice zbog kojeg smo došli. Ali, ovo je posljednje mjesto na svijetu gdje bi taj “najslavniji portret” uopće mogao biti.Svuda je, osim tu. Kao na filmskom setu; stari lisac, “bogartovskih” Brčić, zalizan, odmjeren, u uštirkanoj košulji, razgovara o danima koji su se nagomilali od prošlog susreta. Priča o svemu, osim vremenu. Novost je da je u kućnom pritvoru. Evo Morales, socijalistički predsjednik nije ga volio, a kako i bi. Dok klimamo, starac zapravo zna, da ovdje, opet, uopće nismo zbog njega. Ali to je njegova sudbina i čini se da je vrlo pomiren s njom.
Pukovnik ili pokojnik
Naš domacin i sugovornik je Gary Prado Salomon. Niste čuli? A ako vas pitamo tko je Ernesto Che Guevara? Znate! E upravo prst sudbine spojio je ta dva čovjeka, i onda ih vječno razdvojio. Pukovnik ili pokojnik, rekla bi pjesma, ili u ovoj životnoj situaciji tek general i ikona. Ništa više, a niti manje. Još daleke 1970. godine u planinama Sierra de Madre, mladi kapetan Prado s grupom vojnika, nakon 11 mjeseci potrage, zarobio je tada vec poznatog revolucionara Che Guevaru. Fotoaparat koji stoji na stolu ispred nas je jedan od neprocjenjivih suvenira iz tih dana. Gledamo i fotografije, nekoliko prvih snimaka je napravio Če a ostatak general Prado. Obojica mladi, Če bradat i zapušten, izluđen od neizvjesnosti i planine u kojoj se skrivao mjesecima, i kapetan Prado, ponosan u novoj američkoj uniformi. “Znali smo da je u tim brdima. Mjesecima smo ga tražili, na kraju je upao u našu zasjedu. O tim trenucima, snimljeno je na stotine reportaža, filmova, knjiga, mada po meni tu se nije dogodilo ništa epsko. Bio je uplašen, potpuno zapuštenog izgleda. Pružali su otpor, na kraju se predao. Vrlo jednostavna vojna akcija, bez puno gubitaka “, pripovijeda general, ne spominjući imena. Sve ostalo je povijest, ali istina o Čeovu hapšenju izrečena od “ovog” čovjeka, zaista je nekako posebna, teška.General je jedini i istinski svjedok posljednjih trenutaka života poznatog “izvoznika” revolucije i čuvar kontroverzne tajne njegovih zadnjih riječi i poruka. Sva romantika o CEU, idealistu, revolucionaru, romantiku, potpuno je zbrisana pred ovim vojnikom.
Mlada noc
Dva vojnika pogledala su se oči u oči. “Ja sam Che Guevara, nemojte pucati predajem se. Ja sam vam vredniji živ nego mrtav, nemojte pucati …”, riječi su koje je prve čuo od legendarnog revolucionara. “A šta cu, bio sam jako srecan jer sam znao da je napokon došao kraj akciji. Isto tako, ne mogu ne spomenuti koliko sam bio u šoku kada sam shvatio da je upravo taj neugledni čovjek ispred mene famozni Če. Bio je sav u dronjcima, nepodnošljivo je smrdio. Nikada to necu zaboraviti. Jedva je izgovarao tu i tamo koju riječ, moral mu je bio ispod nule. Potpuno uništen čovjek “, priča general. “Zatvorili smo ga u školskoj zgradi u La Higuera i nakon što sam obustavio akciju otišao sam do Chea. Pitao sam ga da li je dobro, treba li mu kava ili cigareta. Pogledao sam mu ranu na nozi, sve je bilo u redu. Netočno je da je uhvacen jer je bio ranjen, rana mu naime nije ni krvarila. Fizički je bio iscrpljen, ali ne zbog ranjavanja vec vjerojatno radi više dana gladovanja i astme. Odlučio sam da prema njemu postupam časno vojnički i on je stekao neku vrstu povjerenja prema meni. Počeli smo razgovarati, što cemo ponavljati u još nekoliko navrata tijekom noci. Prvo me pitao šta ce se dogoditi s njim. Objasnio sam mu da smo neke njegove suborce, uhvacene nekoliko dana ranije, poslali na suđenje u La Paz. Rekao sam mu i da je u Boliviji maksimalna kazna zatvora 30 godina te da kod nas ne postoji smrtna kazna. Nakon ovog saznanja malo mu se popravilo raspoloženje. Do tada je bio polumrtav, a tada mu se vratio sjaj u oči “, opisuje Prado. No za Chea, ta noc – 9. listopada 1967.godine, još je bila mlada.
Game over
Nedugo zatim, zazvonio je telefon. Predsjednik Republike Barientos, nakon vijecanja, izdao je kratku zapovijed. General je izašao i postrojio vojnike. Zapitao ima li dobrovoljaca. Bila su sedmorica.Odabrao je Marija Terana Zatim ulazi u sobu gdje sklupčan u kutu sjedi Če. Razgovaraju. General izlazi sa zlatnim satom. Izlazi i Če ispred odabranog vojnika. Bolivijske planine proparao je prasak.General se brijao. Vojnik nije mogao spavati tu noc. Niti mnoge poslije. U uredu tišina. Gramofon vrti u prazno. Samo se čuje škripa invalidskih kolica. General gasi gramofon. Kao stotine puta do sada zaključuje da je sve ostalo samo stvar reproduciranja majica, kapa, naljepnica, postera, marketinga.Kaže: “Marketinga i ničeg više! To je jedna obična farsa o heroju! Uspomena na kojoj se odlično zarađuje. “Hvatanje Che Guevare bila je prva ozbiljna stvar oko koje su uspjeli dogovoriti službeni Washington, Havana i Moskva. Svi oni, dakako iz drugačijih razloga, željeli su Čeovu smrt i jasno je da je on bio izdan. S druge strane njegova smrt označila je kraj gerilskog ratovanja koje je Če do tada neumorno zagovarao i opisao u svojoj istoimenoj knjizi. Na kraju, sve što je radio u Boliviji bilo je u suprotnosti s preporukama i tezama o ovakvom ratovanju koje je do tada zagovarao. Če je u Boliviju poslan da umre. Mi smo samo odradili posao. Uostalom bilo ga je tada teže naci nego pobijediti “, nastavio je.
Če Gevarin Rolex
Prilikom zarobljavanja Che Guevara je kod sebe dva sata marke Rolex, poznati Dnevnik iz Bolivije, pištolj, fotoaparat te još nekoliko sitnica. Svaka od njih među kolekcionarima danas vjerojatno vrijedi suhog zlata. “Če mi je tijekom noći prije no sto je smaknut dao oba Roleksa. Nešto ranije su mu ih uzeli moji vojnici, ali sam mu ih ja vratio. Valjda iznenađen tim činom zamolio me da ih pričuvam, pa ako se njemu što dogodi da ih pošaljem na Kubu. Naime jedan sat je bio njegov, a drugi od ubijenog saborca. Te Rolex satove su imali svi vodeci revolucionari s Kube kojima ih je dao Castro nakon pobjede. Nakon što je ubijen, njegov sat osobno sam zadržao, a drugi dao svom zapovjedniku u la Pazu “, kaže Prado. Naravno da smo ga zamolili da nam pokaže i Čeovu sat. “Kada je Bolivija sredinom 80-ih godina uspostavila diplomatske odnose s Kubom sat sam dao u njihovu ambasadu te ih zamolio da ga uruče nekome od Cheove obitelji. Bez obzira na vrijednost nisam želio više imati nešto što mi ne pripada “, ispričao je Prado. Ohrabreni generalovom pristojnošću, pitamo, da li vjeruje u Čeovu kletvu, koja je zapravo dostigla sve one koji su sudjelovali u njegovom ubojstvu. Zaobišla je samo Fidela Castra, koji ga nije ubio, vec ostavio u planini. Naime, vojnik Mario Terano se propio i potpuno propao, danas je živ ali život mu je tek sjena, nikad nije dao niti jedan intervju, generalov vlastiti pištolj opalio i doživotno ga prikovao za kolica, vojnici koji su uhvatili Chea gotovo su redom umirali, ludeli , nestajali, … “Vecina ljudi uopće ne razumije tko je bio Che. Nakon revolucije na Kubi vodio je program odmazde nad političkim protivnicima i ubio na stotine ljudi. Kada smo ga uhvatili promijenio je ploču i molio za svoj život. On za mene nikada nije bio heroj, a nije ni sada. Tek lik s onih majica. Obična moda! Kakva kletva, to su gluposti “, zaključio je general, unevši nam se u lice.
Danas
Stari lisac nas zatim prebacuje u sadašnjost. Izgleda da je o toj noci 1967. godine sve rekao. Naime, Evo Morales, prvi demokratski izabrani predsjednik Bolivije iz redova Indijanaca, u uredu ima portret Che Guevare i nerijetko ističe da je Che još simbol slobode, pravde i jednakosti, ali i dodaje “danas su drugačija vremena”. General nastavlja: ” Evo Morales umjesto da slavi čovjeka koji nam je upao u zemlju i divi mu se, trebalo bi da slavi vojsku koja ga je uhvatila. On ne razumije da ga je Kuba poslala da ga se riješi. Ovdje mu je čak i komunistička partija okrenula leđa. Bio je potpuno sam. Prevario se došavši u Boliviju. Odabrao je potpuno pogrešno mjesto za revoluciju “. Odlazimo. Crna pomocnica otvara vrata. General s trijema klimne. Pitamo se nama ili policajcima u civilu. Jesu li i to njegovi vojnici? Jel na isti način tada klimnuo i Mariju Teran? Danas je u Boliviji, vrlo teško razaznati tko je čiji “vojnik”!
Tako to ide s idolima
Legendarna fotografija Alberta Korde s likom Ernesta Che Guevare proglašena je jednom od najznačajnijih prošlog stoljeća. Sam fotograf od nje, osim slave, nije imao neke koristi i nije zaradio ni jedan dolar. Fotografija otisnuta na majice prodana je u stotinama milijuna primjeraka, kao i knjige koje je napisao sam Che te one u kojima drugi autori opisuju njegov životni put. Kako to obično biva s idolima, vremenom su mu pripisivane odlike koje nije imao, a sve ono loše sto je učinio poput smaknuca zarobljenika nakon pobjede na Kubi, jednostavno je zaboravljeno. A kako i ne bi kada se od uspomene na njega i danas odlično zarađuje. “Če turizam” na Kubi toliko je unosan da ova karipska država vjerojatno na njemu godišnje uprihodi vise nego od poznatih cigara i ruma. Ništa manje razloga za zadovoljstvo nemaju niti stanovnici bolivijskog grada Valegrandeu i obližnjeg sela La Higuera u kojem je comandante ubijen. Danas ce naivnom turistu tamo za koji dolar čak i svaki drugi 30-godišnjak reci da je upravo on s ceom dijelio posljednji obrok uoči smaknuca.