Published On: Sri, velj 6th, 2019

Ovdje radio Erevan

Naš novinar posjetio je Armeniju, malenu kavkasku zemlju koju je proslavila velika dijaspora prepuna značajnih imena – od Aznavoura do Agassija – ali i legendarni Radio Erevan, čije su šale dok je Armenija bila dio SSSR-a nasmijavale svijet

Za lanjskoga i ovogodišnjeg boravka u Erevanu, metropoli Armenije, u eri sveopćega ludila s mobilnim telefonima, nisam vidio nijednu osobu koja razgovara na cesti, sportskoj priredbi, u restoranu, slastičarnici, parku, izletištu, ili na bilo kome javnom mjestu!

Teško da to možete zamisliti, ali tih dana, slučajno ili ne, baš nigdje nikoga s mobitelom priljubljenim na uho, što mi je bilo čudo nad čudima.

Zatim: premda ova zemlja s nešto više od tri milijuna stanovnika nije imućna, nisam zapazio prosjaka, što je nezamislivo i kod najbogatijih. U Zagrebu osim što nasrću na goste u lokalima, prosjaci hrle u tramvaje, autobuse i vlakove.

Dašto da među erevanske prosjake ne ubrajam ulične svirače kojima prolaznici ubace u otvorenu kutiju glazbala ili u šešir poneki dram, ovdašnji novac, zato što su uživali u njihovu glazbenome umijeću.

I još nešto: u Erevanu gotovo nitko od prolaznika nije nosio sat na ruci. Pitao sam o tome presedanu mještane: “Što će nam sat?

Pogledom u sunce približno znamo koje je doba, a ako nam je baš do, na minutu, točnoga vremena, vidimo ga sa satova na tornjevima crkava!”

Erevan, milijunski kolos koji oplakuje rijeka Hrazdan, u dolini Ararat, uzdiže se na sedam brežuljaka, nalik Rimu, i u kronikama je upisan da je 1918. postao dvanaesti po redu armenski glavni grad.

Maštovitiji pripovjedači pustili su u svijet bajku o nastanku njegova imena. Po njima, starozavjetni praotac, patrijarh Noa – kome je Bog zapovjedio da u arku uza svoju obitelj ubaci i po par od svih životinja – uspeo se u predahu na goru Ararat, koja je za Armence od iskona sveto mjesto, zagledao se u daljinu i uskliknuo:

“Erevuni eravat!” – što je na armenskome: – Vidim nešto!

Nevjerni rugaoci zaniječu tu legendu pitanjem:

“A kako je Noa mogao naučiti armenski?”

Drugi, koji ne plove u oblacima, nego stoje čvrsto na nogama, podastiru priču da je Erevan kršten po nazivu drevnoga naselja Erebuni (Ružičasti Grad).

Najstarije naseobine bile su podizane od tufe – ružičasta kamena vulkanskoga podrijetla. Škrtu zemlju, plodnu samo na trećini, njihovi preci zvali su: Karastan – Kamena država: “Oduvijek smo cijedili vodu iz kamena!” – kaže mi kolega Aron.

Kad smo kod armenskoga jezika, recimo da je nastao od indoeuropske grane, koje nas korijeni vraćaju u 405. godinu dok su u crkvenim brevijarima koristili abecedu od 39 slova, a koja je ovdje i danas važeća.

Vladar Tiridat III uveo je kršćanstvo među Armence 301. godine.

Oni su osebujni pravoslavci i jedino u njihovim hramovima nema ikona kao kod ostalih vjernika koji se križaju s tri prsta.

Osobito dično naglase da su armenski svećenici samostalni čuvari praznoga groba u Svetoj zemlji, iz koga je, trećega dana nakon što je skinut s križa i u nj bio pokopan, uskrisio Isus Krist.

Erevancima je nepojmljivo da se stranac koji ih pohodi, ne uspne na brdo romantična imena Cicernakaberd (Tvrđava malih lastavica), gdje je 1967. nikao upečatljivi spomen-park u počast više od milijun i pol neprebolnih žrtava pobijenih 1915. od Mladoturaka, kad je Armenija čamila pod turskima jarmom.

Da stignete do njega, valja pregaziti 536 stuba i odatle se, iz ptičje udaljenosti, divite krajolicima koji kao da se kupaju u kotlu.

Napose vam se upije u oči jezero (narod ga je nazvao: Labuđim), u središtu, zvanom Mali Erevan. Kad oštrije zazimi i ono se zaledi, pretvori se u golemo pučko klizalište na otvorenome.

Vodičica će nadalje otkriti što je što, čim vas ugleda na koji ste predio uprli radoznali kažiprst. Podsjetit će vas, recimo, da je Park ljubavi u eri Sovjetskoga Saveza nosio ime ruskoga pjesnika Aleksandra Puškina.

Glavni trg bio je Lenjinov, i sada je Trg Republike. Na mjestu gdje je desetljećima stajao divovski spomenik vođi revolucije, spomenutome Vladimiru Iljiču Lenjinu – koji se brončano zagledao u ljepšu budućnost, a uklonjen je poslije odcjepljenja od Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) – prizemno je posađeno cvijeće.

Premda je Rus, svjetski glasovitome fizičaru Andreju Saharovu, tvorcu sovjetske hidrogenske bombe, nedugo nakon smrti (1989.) postavljeno je poprsje.

Nepokolebljivi borac za ljudska prava zalagao se za slobodu mišljenja, pa je zato, po nalogu komunističkoga vođe Leonida Brežnjeva, bio izopćen i prognan u Armeniju.

K tome, Saharovljeva žena bijaše Armenka.

Nedaleko od predsjedničke kuće, oličene u bijelo i žuto, protegla se najživlja ulica koja će nas podsjetiti na maršala Crvene armije, heroja Sovjetskoga Saveza Ovanesa Hačaturoviča Bagramjana.

Tvrdokorni gorštak, zapovijedao je Drugom armijom i ušao u ratnu povijest, nakon što je 1943. potukao do nogu njemačku osvajačku vojsku u znamenitoj bici kod Kurska, što joj je, poslije Staljingrada, bio najteži poraz na sovjetskome tlu u Drugome svjetskom ratu.

No ako se dive Bagramjanu, najslavnijem Armencu među sovjetskim vojskovođama, radije prešute Anastasa Hovhranesova Mikojana, najpoznatijega Armenca među sovjetskim političarima, koji nema ni spomenika, a ni ulice.

Lukavi lisac dugovijeko je predvodio resor trgovine, opstao je i preživio sve diktatore koji su vladali “prvom zemljom socijalizma”. Maršal Josip Broz Tito, nakon što je s proljeća 1948. povijesno raskinuo sa Staljinom i Moskvom, uz smijeh je prepričavao svoj razgovor s Mikojanom tri godine prije toga, u dvorcu, u Kremlju.

Dakle, nakon potpisivanja dogovora o vječnome prijateljstvu i suradnji dviju bratskih država, Tito je podastro ministru Mikojanu podulji popis roba potrebnih Jugoslaviji. Mikojan je preletio po njemu i kimnuvši odobravajući rekao: “Naravno, tavarišč Ćita, sve mi to imamo i dobit ćete. Nego, recite mi, kada ćete platiti?”

Zapanjeni Tito ga unezvijereno upita: “Ali zar to neće biti bratska pomoć?” – na što Mikojan, kome se zasmijuljio brk, po kome je nalikovao hollywoodskome filmskom komičaru Grouchu Marxu, poučno uzvrati: “Tavarišč Ćita, družba jest družba, a targovlja jest targovlja!”

No zato mlađi, Artem Mikojan, jedan od dva Anastasova brata, nije zanemaren. Poštuju ga kao vrhunskoga tvorca sovjetskih vojnih zrakoplova i stoga neće biti iznenađenje ako, s vremenom, po njemu imenuju neku ulicu ili znanstvenu ustanovu.

Palača šahovskoga kluba u Erevanu, uočljiva je sa spomen-parka, i razumljivo što je nazvana po svjetskome prvaku Tigranu Petrosjanu.

Baš kao što zgrada nacionalne opere i baleta nosi ime planetarno glasovitoga skladatelja Arama Hačaturijana, kojega su baleti “Spartak” i “Gajane” (iz potonjega i laici lako pogode zvuke Plesa sa sabljama, nastala po armenskim narodnim motivima) izvođeni na najznačajnijim scenama na svim kontinentima, a Violinski koncert koji je neponovljivo odgudio nenatkriljivi virtuoz David Ojstrah istaknuto je zapisan u glazbenim leksikonima.

Zamolit ću čitatelja za dopuštenje da se podsjetim svojih sjećanja na Hačaturijana.

Dakle, za zimskih dana s početka 1972. proveo sam na kraćem odmoru u Excelsioru u Dubrovniku, a među prorijeđenim gostima našao se i Aram Hačaturijan, koji je boravio na poziv Saveza kompozitora Jugoslavije, kome me je predstavio legendarni direktor hotela Rafo Rodin.

I tako smo se cijeli tjedan uredno sastajali, najčešće za šankom, na aperitivu prije večere, i vraćali mu se poslije blagovanja na čašu konjaka, kao digestiv, uz valjani izgovor da će nam Hennessy ubrzati probavu.

Hačaturijan mi je otkrio da je rođen u Tbilisiju, u susjednoj Gruziji, gdje mu je otac, poput milijuna Armenaca razmiljelih po svijetu trbuhom za kruhom, radio kao knjigoveža, i u ranoj mladosti se vratio u domovinu.

Tih, jedva čujan, samozatajan do stidljivosti, darovao mi je na rastanku svoju crno–bijelu fotografiju u fraku, za ravnateljskim stalkom, s čitljivom ćirilskom posvetom: Gospodinu Peri Zlataru itd.

Izenadio me, što je kao građanin Sovjetskoga Saveza gdje su gospoda bila ukinuta dekretom, uostalom kao i u nas, oslovio gospodinom.

I kad sam s vrha erevanskoga spomen-parka poletio u bijeli svijet, podsjetit ću vas da se u središtu Sofije ističe spomenik bugarskome pjesniku Hristi Botevu, na kome je isklesano da su ga, njemu u slavu, podigli zahvalni Armenci.

I to samo zbog elegijske pjesme “Ermencite” u kojoj je toplo opjevao njihovu pregolemu patnju.

Nije bilo razgovora u Erevanu, a da mi nisu istakli koje se mnoštvo od desetak milijuna Aremenaca, raštrkanih po svim meridijanima i paralelama, iznjedrilo u uspješne i poznate građane svijeta.

Najprije spomenu francuskoga pjevača Charlesa Aznavoura kojemu je izvorno ime Šahnur Vaghenad Aznavurijan.

Tadašnji šef države Serž Sargosjan proglasio ga je narodnim junakom Armenije i, pošto mu je potpisao odluku da žurnim postupkom dobije armensko državljanstvo, imenovao ga veleposlanikom u Švicarskoj.

Nezaobilazan je kultni američki pisac William Saroyan.

Neki će se iznenaditi kad čuju da je i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov armenskih roditelja.

Mihail Pogosjan je u Moskvi glavni direktor divovske tvornice zrakoplova Suhoj.

Najglasovitiji turski arhitekt u 19. stoljeću bio je Armenac – Gamabet Aminor Balijan, koji se proslavio gradnjom velelepne sultanove palače Dolma Bahče u Istanbulu (u njoj je 1938. preminuo tvorac moderne turske države Kemal Ataturk). Filmski redatelj Deran Sarafian, kojega seriju Lost (Izgubljeni) prikazuju u više od stotinu zemalja, sin je armenskoga useljenika u SAD.

Milijunaši i donatori

Prepoznatljivo tv-lice iz američkih reality showova Kim Kandashian najprije je stekla ime kao fotomodel.

Njezin pokojni otac Robert Kandashian, odvjetnik iz Los Angelesa pročuo se obranivši, nakon maratonskih “suđenja stoljeća”, superstara američkoga nogometa O.J. Simpsona optuženog za ubojstvo supruge.

Među tuštom i tmom zvučnih sportskih majstora izdvaja se nesvakidašnja sudbina hrvača grčko-rimskoga stila Armena Nazarijana, koji je u skupini od 54 do 58 kilograma, u Atlanti 1996. osvojio prvu zlatnu olimpijsku medalju za Armeniju i u rodnoj zemlji doživio da bude proglašen za živoga sveca.

No ubrzo potom, ljubav je presahla i uvrijeđeni Nazarijan se preselio u Bugarsku da za novu domovinu, na Igrama 2000. u Sydneyu također izbori zlatno, a četiri godine kasnije, u Ateni, brončano odličje, što mu osjetljivije duše nisu oprostile i, štoviše, prikovale su ga na stub srama proglasivši ga izdajnikom i odrodom.

Argentinski teniski ljubimac bio je David Nalbandian, a američki Andre Agassi. U Erevanu obojicu svojataju kao Armence.

U redu, složih se za Nalbandiana, ali o drugome sam pitao: “Kako je Agassi Armenac, kad je poznato da mu je otac – prije nego što će se iseliti u SAD gdje mu se sin rodio – na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. branio iranske boje i domogao se brončane medalje u boksu?”

“Sve to stoji”, odgovoriše mi, “ali boksačev otac, dakle Andreov djed, rodom je Armenac, Agasijan, u najranijoj mladosti pobjegao je 1915. u Iran, spašavajući goli život pred turskim nasiljem.”

Tako sam saznao i to. Erevanska pričala zašećere zanosnu sagu o Armencima – krupnim milijunašima, kojih se američki san pretvorio u stvarnost:

“Više od polovice kockarnica, dvorana, hotela i restorana u Las Vegasu drže Armenci!” – kažu hvastavo i nižu koliko je tko od tih tajkuna duboko zavukao ruku u džep da pomogne stari kraj: jedan je asfaltirao dugu ulicu u središtu Erevana, drugi isplatio izgradnju bolnice, treći dom za stare, četvrti plaća stipendije za pedesetak nadarenih studenata koji se obrazuju u prestižnim američkim sveučilištima…

Bez potpora domoljubnih parajlija, čiji su bankovni računi ispisani brojkama od deset znamenki, bilo bi nezamislivo čak i snatriti da se 1967. započne s podizanjem spomen-parka žrtvama turskoga genocida, time što će se u spomen svakome od smaknutih posaditi stablo, sveukupno više od milijun i pol!

Sada je to botanički vrt u kome svaki od iole značajnih posjetitelja Armenije: okrunjenih glava, šefova država, papa, državnika na glasu, prinčeva, slavodobitnika Nobelovih nagrada, pisaca, umjetnika i ostalih VIP-ova ima svoje stablo.

Znajući da je i nekadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić posjetio Armeniju tražio sam drvo s njegovom pločicom, ali bezuspješno.

Vodičica je predosjetila i pitala me: može li mi pomoći? Kad sam joj otkrio što me kopka, odgovorila je vrlo obaviješteno:

“Vaš je predsjednik bio u Erevanu, ali zbog kratkoga vremena i pretrpanih protokolarnih obveza nije stigao obići spomen-park. I, koliko znam, od svih šefova država, jedino gospodin Mesić to nije učinio!”

Ostala je dvojba: je li naš prvi građanin uistinu bio prekrcan obvezama i vremenski pritiješnjen; ili je pak veleslalomski vješto zaobišao zapreke da se ne bi zamjerio poglavarima u turskome državnom vrhu, s kojima je sklopio uzorno prijateljstvo.

Jer oni oštro niječu da su im pradjedovi, u spomenutoj godini Prvoga svjetskog rata, počinili genocid nad golorukim armenskim narodom.

Sudeći po njezinu sarkastičnome osmijehu, procijenio sam kako je glede Mesića vodičica povjerovala da je taktički oprezno odstupio od utvrđena običaja.

Sa spomen-parka genocida naziru se obrisi gore Ararat, visoke 5165 metara, koja je ucrtana u grb Republike Armenije, unatoč tome što je na teritoriju Turske.

I kad su Turci rugalački zamjerili Armencima zašto su ga uzeli za svoj simbol kad Ararat nije u njihovoj državi, nego ga mogu samo gledati iz udaljenosti, ovi im brza i britka jezika uzvratiše:

“A zašto onda vi na svojoj zastavi imate polumjesec, koji vidi cijeli svijet?”

Uspon u Park malih lastavica nezaobilazno završava snimkom za uspomenu ispod 35 metara visoka granitnoga spomenika Majka Armenija, postavljenome 1967.:

“Do proglašenja neovisnosti, na tome mjestu stajao je spomenik sovjetskome diktatoru Staljinu!” – natuknula je vodičica.

Premda pruža putniku namjerniku pregršt prigoda da se u svašta zagleda i koješta sazna, Erevan me nadasve privukao zbog tisuća izvanredno duhovitih šala koje se pripisuju tamošnjem radiju, i koje su godinama obilazile svijet.

Armenija se od 1920. do 1991. nalazila u sklopu SSSR-a, kad je stroga i sumnjičava kagebeovska vlast pomno nadzirala svaku slobodniju riječ.

Zato je domišljata čeljad, usmenom predajom, na svjetlo dana izvlačila nebrojene tegobe i poteškoće koje su ih tištile i o kojima se nije smjelo javno govoriti i pisati.

I smislili su kvaku kako tobožnji slušatelji pitaju o svemu i svačemu prividni Radio Erevan, a čiji mu navodni urednici vrckavo odgovaraju. U okviru uz tekst donosimo izbor viceva koji su srušili komunizam u Armeniji.

RADIO EREVAN JOŠ ŽIVI

Savršeni stroj

Slušatelj pita: “Koja je prednost čovjeka pred strojem?”

Radio Erevan odgovara: “Još nisu izumili takav stroj koji ne bi znao ništa ne raditi!”

Staljinova smrt

Slušatelj pita (za sveopće proglašene dvotjedne žalosti zbog Staljinove smrti, u ožujku 1953., kad su bili otkazani koncerti, kazališne, operne i baletne predstave, zabavne priredbe, sportska natjecanja i vjenčanja): “Je li u vrijeme narodne žalosti dopušteno voditi ljubav?”

Radio Erevan odgovara: “Da, ali jedino s vlastitom ženom, kako bi žalost bila posvemašnja!”

Primjerena plaća

Slušatelj pita: “Možemo li od svoje plaće kupiti neprocjenjivo skupu stvar?”

Radio Erevan odgovara: “Nikada. Možemo je jedino ukrasti!”

Truli komunizam

Slušatelj pita: “Može li kapitalistička zemlja, recimo Danska, mirnim načinom postati komunistička?”

Radio Erevan odgovara: “U načelu da. Ali čemu?”

Prije viagre

Slušatelj pita: “Meni je 70 godina i u posljednje vrijeme izdaje me muškost. Znate li lijek za to?”

Radio Erevan odgovara: “Ne znamo, jer ta pojava u vašoj dobi je prirodna!”

Slušatelj ponovno pita: “Ali moj brat je prešao 76 godina i posvuda priča kako dovodi do orgazma dvostruko mlađe žene, koje su u punoj snazi…”

Radio Erevan mu odgovara: “Sada znamo lijek i za vas. I vi pričajte isto što i vaš brat!”

Vatreno oružje

Slušatelj pita: “Moj mali sin progutao je metak. Što da učinim?”

Radio Erevan odgovara: “Smjesta pozovite liječnika, a do njegova dolaska držite dječaka u položaju kako ni u koga ne bi naciljao!”


Slušatelj pita: “Kako se odviknuti od pušenja?”

Radio Erevan odgovara: “Istodobno zapalite cigaretu s obje strane!”

Pravi Rembrandt

Slušatelj pita: “Je li istina da je slavni nizozemski slikar Rembrandt naslikao gotovo 600 značajnih slika?”

Radio Erevan odgovara: “Istina je! U Americi je prodano više od četiri tisuće originala!”

Obilje u hladnjaku

Slušatelj pita: “Stalno slušam na radiju kako naša proizvodnja maslaca, mesa, mlijeka i jaja napreduje krupnim koracima. Ali za svo to vrijeme hladnjak mi je prazan! Imate li savjet za mene?”

Radio Erevan odgovara: “Imamo, imamo. Utaknite utikač hladnjaka u utičnicu za radio!”

Partija ne griješi

Slušatelj pita: “Može li Komunistička partija pogriješiti?”

Radio Erevan odgovara: “U načelu da. U stvarnosti, međutim, Komunistička partija nikada ne griješi!”

Slušatelj dodatno pita: “Otkud znate da je tako?”

Radio Erevan odgovara: “Pitali smo Komunističku partiju!”

Što je mislio Solženjicin

Slušatelj pita: “Nakon povratka s dugogodišnjega robijanja u Sibiru, glasoviti pisac Aleksandar Solženjicin u svome je svjetski poznatome romanu Arhipelag Gulag nazvao magarcem suca Vrhovnoga suda. Da li se on zbog toga jako uvrijedio?”

Radio Erevan odgovara protupitanjem: “Tko: sudac ili magarac?”

Olimpijci

Slušatelj pita: “Zašto muškarci više vjeruju Olimpijskim igrama nego svojim ženama i djevojkama?”

Radio Erevan odgovara: “Zato što se na Olimpijskim igrama pouzdano zna tko je bio prvi!”

Dvostruki heroj

Slušatelj pita: “Kako zvati Židova koji je iz SSSR-a emigrirao u Izrael, a potom se vratio u SSSR?”

Radio Erevan odgovara: “Dvostrukim herojem Sovjetskoga Saveza!”

Kontracepcija

Slušatelj pita: “Je li istina da je tanki list papira kontracepcijski pouzdaniji od pilula proizvedenih u Sjedinjenim Državama i Zapadnoj Europi?”

Radio Erevan odgovara: “U načelu nije. Osim ako ga građanka ne steže čvrsto između koljena!”

Oprostite za kašnjenje

Slušatelj pita (nakon upada sovjetskih trupa u Čehoslovačku 1968.): “Je li doista točno da je narod Čehoslovačke pozvao u pomoć našu slavnu armiju?”

Radio Erevan odgovara: “U načelu da. Doduše, zahtjev je bio upućen 1939., ali bio je povoljno riješen 1968.”

Zašto vole Čajkovskog

Slušatelj pita: “Je li istina da je veliki ruski skladatelj Pjotr Iljič Čajkovski bio homoseksualac?”

Radio Erevan odgovara: “Istina je. Ali mi ga volimo i zbog njegove božanske glazbe!”

Kontrola nataliteta

Slušatelj pita: “Može li socijalistički poredak kontrolirati rađanje?”

Radio Erevan odgovara: “U načelu da. Ali sprovođenje je otežano, budući da su, u ovome slučaju, sredstva za proizvodnju još u privatnim rukama.”

Supermrkva

Slušatelj pita: “Može li se muška moć podići uz pomoć mrkve?”

Radio Erevan odgovara: “U načelu može. Ali mrkva je veoma nezgodna da se pričvrsti!”

Volga

Slušatelj pita: “Može li sovjetski auto Volga sa 110 kilometara na sat ući u punu krivinu?”

Radio Erevan odgovara: “U načelu da! Ali samo jednom!”

Razuman uzmak

Slušatelj pita: “Što su govorili sovjetski vojnici nakon povlačenja iz Njemačke 1989.?”

Radio Erevan odgovara: “Dobro je tamo gdje nas nema!”

Turban i gaćice

Slušatelj pita: “Što se dade učiniti od jednoga kazbečkog muškog omota za glavu?”

Radio Erevan odgovara: “Četrdeset ženskih gaćica.”

Černobilsko voće

Slušatelj pita: “Je li bezopasno jesti jabuke ubrane u Černobilu?”

Radio Erevan odgovara: “U načelu da. Ali pošto ih pojedete, duboko zakopajte ogriske.”

Srce junačko

Slušatelj pita: “Što bi se dogodilo kad bi se u grudi nekoga najvišeg sovjetskog partijskog čelnika presadilo srce čovjeka s kapitalističkoga Zapada?”

Radio Erevan odgovara: “U načelu – ništa. Kod naših drugova, partijskih čelnika, srce nema nikakvu ulogu!”

Suicid sleđa

Slušatelj pita: “Na tijelu čovjeka preminula u zatvoru nađeno je oko sto puščanih rana i uboda nožem. Što na to kaže policija?”

Radio Erevan odgovara: “Samoubojstvo!”

Armenska cenzura

Slušatelj pita: “Zašto pojedina pisma koja sam iz Amerike poslao rođacima u Sovjetskome Savezu nikad nisu stigla do njih?”

Radio Erevan odgovara: “Nisu došla samo ona pisma u kojima ste zlonamjerno kritizirali sovjetsku vlast, tvrdeći kako je u našoj zemlji i osobna prepiska podvrgnuta cenzuri!”

Zdravi začin

Slušatelj pita: “Je li korisno stavljati češnjak u votku?”

Radio Erevan odgovara: “Štoviše, vrlo je korisno. Tada će vas lakše pronaći ispod stola, čak i u potpunoj tami!”

Zabava za proletere

Slušatelj pita: “Jesu li u javnim kućama u Hamburgu istaknute i neke političke parole?”

Radio Erevan odgovara: “Da. A najpopularnija je: – Proleteri svih zemalja, ujedinite se kod nas!”

Svjetski glas

Slušatelj pita: “Kako to da odgovore Radio Erevana odmah objavljuje cijeli svjetski tisak?”

Radio Erevan odgovara: “Moramo vas ispraviti. Naš, sovjetski, nikada ih ne objavljuje!”

Lenjinova Nadježda

I za kraj legende o Radio Erevanu izdvojena je pikantna, za mnoge i neukusna, šala zbog koje je neoprezno, glasno kavansko pričalo zaglavilo na višegodišnje progonstvo u sibirske gulage.

Slušatelj je pitao: “Je li mi se učinilo, da sam na slici naslovljenoj: Lenjin u Finskoj, u liku žene koja vodi ljubav s nepoznatim muškarcem, prepoznao Lenjinovu drugaricu Nadježdu Krupskaju?”

Radio Erevan odgovara: “Da, točno je, to je drugarica Nadježda Krupskaja!”

Slušatelj se još jednom javio: “Ali zašto je onda slika nazvana: Lenjin u Finskoj?”

Radio Erevan odgovara: “Pa zato što je tada drug Lenjin doista bio u Finskoj!”