Published On: Wed, Aug 19th, 2015

Ovako nam je umjetnost objasnio Arsen: Neću puniti stadione kao Thompson? Pa neće ni on kazalište!"

“NA PRAZNIČNE dane sviramo budnicu. Ustajemo oko pet. Marširamo oko šest sati ujutro praznim uspavanim gradom. Bura brije. Prsti su mi ukočeni. Ispod svečane glazbarske uniforme stavili su mi još jedan džemper. Čuo sam da postoje rukavice u kojima se svira. One samo na vrhovima prstiju imaju otvore. Marširamo obalom svirajući marš “Ili-ili”. I onda najčudnije od svega. Zaustavljamo se pred praznom, bijelom zgradom na obali, koju je bura pretvorila u kost. To je zgrada gradske uprave. Zatvoreni prozori, pusta kancelarija, činovnički duh vraćen u bocu. Stojimo pred tom slijepom, ispražnjenom kućom i stupajući u mjestu sviramo marš Partizanka. Nitko ne otvara, nitko se ne odaziva, ali mi vršimo svoju dužnost. Već u sedam je marenda u Masnoj ulici u restoranu Rijeka. Nije lako trinaestogodišnjaku tako rano jesti gulaš, ali glazbar mora biti na sve spreman. Taj se okus više nikada nije ponovio”
Ove mi Arsenove riječi čita Darko Gulin, predsjednik Šibenske narodne glazbe, drčne institucije koja još od burne 1848. prati naraštaje Šibenčana u veselim, teškim i svim drugim važnim životnim trenucima. Puhačka družina svirala je mnogim državnim poglavarima, od Franje Josipa, britanske kraljice Aleksandre, preko jugoslavenskih i vatikanskih vladara. Preživjela je tri krvava rata, od kojih je za orkestar najteži bio 2. svjetski rat, u kojem su poginuli mnogi glazbari.
Osim bogatom poviješću, posebno se diče jednim svojim glazbarom. I sam je najviše volio da ga tako zovu. Glazbar i pjesmar. Nipošto šansonijer, iako se smatra začetnikom pravca, a mrzio je i hibrid u koji se danas pretvorila klapska pjesma koja mu također mnogo duguje.
Arsen nikada nije zaboravio odakle je i kako krenuo
Arsen Dedić za monografiju “Šibenska narodna glazba”, zapisao je fragment “U traženju izgubljenog gulaša”.
“Veći dio mog djetinjstva, pa i mladosti i života, vezan je uz limenu glazbu. Sve čega se sjetim, vezano je uz nju: moj otac, moj brat, maestro Žepina, suze, prva ljubav, smijeh, očajanje, smrt, prvo pijanstvo. Glazba, sve”, posvjedočio je Arsen o tom vremenu.
S autorom monografije, predsjednikom Glazbe i obiteljskim prijateljem Dedićevih, u njegovom stanu u Kalelargi prelistavam stranice i pričam o Arsenu.
“Uvijek me fasciniralo da jedna takva veličina nikada nije zaboravila svoju malu sredinu i jednu malu, glupu glazbu. Počeli smo kao mulci, s 13 godina, u toj glazbi smo otkrivali svijet. Tu su bila prve priče, žene, prva pijanstva,. Učili smo od starih glazbara. Do tada smo ujutro bili naviknuti na bijelu kavu, a u glazbi nas je nakon budnice u sedam ujutro dočekao gulaš “od jučer”. Nitko o tome nije mogao pisati kao Arsen. On nikada nije zaboravio odakle je i kako krenuo”
A krenuo je iz siromašne, težačke obitelji iz šibenske Varoši i miješanog braka zidara Jovana i domaćice Veronike, koju je tijekom godina sam opismenio. Život u Varoši bio je lijep i jednostavan, govori Duško Jaramaz, teen zvijezda 70-ih, kada se njegova zlatna ploča “Idi sad bez pozdrava” prodavala bolje od Arsenonovih ili Mišinih.
“Živim u Varoši 60 godina i kada bih krenuo nabrajati sve naše slavne stanovnike, barem bih dvojicu preskočio u tih 300-tinjak metara. Od Pere Nadoveze, preko Ive Pattiere, Mate Gulina, pa jasno do Vice Vukova, Miše Kovača i Arsena. On se ovdje uvijek dolazio odmoriti, a posjećivali su ga velikani poput Sergija Endriga ili Bulata Okudžave. Tada to nismo doživljavali kao nešto veliko, već posve normalno. Takav je bio Arsen, i takvi su bili ljudi oko njega. Takva je bila i Gabi: težačka žena, ali i dama. Primadona koja se uvijek s dvije vrećice vraćala s pazara”

Premalen grad za toliku količinu pameti
Djetinjstvo je Arsen provodio u Rupama, u selu šibenskog zaleđa, a ljeta pod smokvom s djedom Brankom, kao najvećim autoritetom.
“Iz Matijinih priča spoznao sam Arsenov odnos s mitskim dida Brankom. Svako ljeto za Arsena bi počelo jednako. Došao bi kod Branka koji bi se pojavio s cigarom u ustima i tada bi se posvađali. Do kraja ljeta više nisu razgovarali. Bili su suludo bliski”, reći će Emir Imamović Pirke, novinar, književnik i publicist kojeg je u potrazi za Arsenovim naslijeđem na šibenskoj Gorici nemoguće promašiti.
Šibenik i Arsen bili su nevjerojatno slični. “Grezi”, ali blage ćudi.
“Tek kada bi se vratio kući, spoznavao je nostalgiju kao lijep osjećaj. Šibenik mu je evidentno odgovarao na blagoj udaljenosti. Znao je izaći u Varoš i na pitanje kako je, odgovoriti: “Ne znam odakle da krenem minirati”. Tvrdio je za sebe da je član društva liječenih Šibenčana, što je notorna neistina. On je neizliječeni Šibenčanin, enciklopedijski primjerak pripadanja jednoj epohi ovog grada koja je evidentno bila možda najbolji period u cjelokupnoj njegovoj povijesti. To su godine nakon Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata, kada su se događali industrijalizacija, bogaćenje, emancipacija, obrazovanje i uspon ljudi s ogromnom količinom talenta. Premalen je ovo grad za toliku količinu pameti”, objašnjava Pirke.
Nakon raspada Jugoslavije, nije ga se moglo etiketirati na bilo koji idiotski način
Kroz motive tog grada, ljudi i čitavog kraja, Arsen je opjevao tranziciju prije nego se dogodila i ženu prije nego što je to postala. Majstorski je pripovijedao o banalnostima, o gulašu ili oskoruši. Naravno, i o onim stvarima o kojima ne znamo mnogo; ljubavi i smrti. Ćuti li to jedan pisac, Pirke, drugačije od nas?
“Zapravo je iz te prividne grezosti nastao fascinantan autorski opus u kojem nikada, o čemu god se pjevalo, nije bilo patetike. To je u šansoni skoro pa nemoguće, jer to je žanr patetičan sam po sebi. Arsen je imao taj mitski dar da ne bude patetičan, a to je velika vrlina. Arsen je umjetnik sazrijevanja. Ne možeš imati 14. godina i voljeti Arsena, to možeš samo lagati. U formativnim godinama Arsen mi je bio dosadan, ali kada danas pogledam na sebe u tim godinama, shvaćam koliki sam idiot bio. Vrijednost njegove umjetnosti jest u tome što su i četvrt stoljeća od raspada Jugoslavije sve generacije sazrijevale upijajući Arsena bez obzira na trajne pokušaje da ga se etiketira na bilo koji idiotski način. Njegov odnos prema ljudima nije bio zločest, iako se sa strane tako činilo. Pojedincima s estrade rekao je da su očito dobili psa dok je Bog dijelio talent”
Umjetnost opće prakse
Kako se uopće dogodilo da jedan jazz flautist i pjesnik iz Poleta uđe na estradu od koje se u njezinom aktualnom značenju uvijek distancirao? Darko Gulin ustvrdit će da je bio vanserijski talent, ali neumoran i ambiociozni radnik.
“On je uvijek bio nadarena glava. Krenuo je s fakultetom prava i vrlo brzo shvatio da to nije njegov poziv. Kada zbrojite što je sve Arsen učinio, za to ne bi bilo dostatno ni pet života. Bio je jedan luđak od rada. I bio je toliko verbalno jak , da su se i najveći kraj njega osjećali kao pripravnici. Imao je i strašnu memoriju, to je bila prava rijetkost. Mogao je otpjevati 20-30 pjesama bez da pogleda notne zapise. Arsen je umjetnik opće prakse. Pisac, slikar, dramaturg, on je bio sve što je htio. Čudo je napravio za jedan život. Bio je fascinantan, poseban čovjek, ali silno je volio uspjeh i aplauz. Jednom se ekipa na zajedničkom koncertu Arsena i Gabi dogovorila da veći aplauz daju njoj. Arsen se sav uznemirio. I na koncertu s Matijom znao je reći: “Mlade treba susprezati, a stare ohrabrivati”. “Tuđi uspjeh mi je bodež u srce”, govorio je. Da nije te ambicije, ne bi bilo ni toliko rada. Stalno dokazivanje, to je Arsen. Mislim da se onesvijestio pišući i da su ga prekinuli u poslu kada su ga odveli u bolnicu. Njegova veličina je u tome što ga možemo pronaći u svakom segmentu života. Kad jedeš, dok si na moru, tužan ili sretan, Arsen je tu, bez celofana i prozirne patetike. Uvijek se sjetim njegovog davnog stiha “Zagrebom ko’ uklet lutam…” dok bjesomučno tražim parking po šibenskoj rivi”
Je li bio sarkastičan i u bliskom, vašem društvu?
“Jeste, osim kada su žene bile oko nas. Sjećam se anegdote kada samo on, ja i Boris Dvornik bili u društvu s Enom Begović. Boris je samo pio, ja sam pokunjeno šutio, a Arsen je govorio. Tako je to bilo”

Posljednji čije su lake note imale težinu
Mišo Kovač bio mu je sugrađanin i susjed u Varoši. Suradnju su ostvarili tek 2013. godine. Mišo je objasnio: Ja sam pjevao za mase, a Arsen za svoju probranu sektu.
“Imao je strašnu brzinu reakcije, moj Arsenik. Tako sam ga zvao zbog njegove zloće. Jednom smo ga “uboli” da nikada neće napuniti stadion kao Thompson. Genijalno nam je spustio; Pa neće ni taj kazalište… Ne znam koliko mladi danas doživljavaju Arsena. Mislim da je nakon rata ipak došlo do poseljačenja. Nekad smo bili rokeri, rugali smo se narodnjacima. Danas građani idu na narodnjake, nisam siguran da poznaju Arsena”
Nismo se složili. Ili možda više nismo mladi? Pitala sam to glazbenog kritičara i šibenskog novinara Marka Podruga.
“S Arsenom je zauvijek umrla i ona stara estrada, ona koje se nismo sramili, ona zbog koje nam ne bi bilo neugodno kad bismo je slušali. Otišao je zadnji čije su lake note imale težinu i bile smislene, a opet jednostavne i nepodnošljivo britke”

Ministar straha kojeg su obožavali
Te večeri kada je Arsen otišao, iz ureda sam izletjela na trg, pa preko njega par koraka do Bona. Arsen je zalazio tu. I ne samo da je zalazio, bio je Ministar straha Narodne Republike Bono, prilično ozbiljne parodije i države boema, čija je Arsen vječna inspiracija. Njezin je idejni tvorac Branko Viljac, glazbenik, direktor festivala Šibenska šansona, Arsenov štovatelj te dugogodišnji suradnik, na “državničkoj” i estradnoj razini.
“Da, Narodna Republika Bono ozbiljna je stvar. Diktator vlada u ime naroda i lako može izgubiti glavu. Arsen me prije nekoliko godina pitao: A gdje sam tu ja? Naravno da smo ga mogli postaviti samo za Ministra straha, prema njegovom čuvenom albumu. Bono se dogodio zahvaljujući energiji intelektualaca koji dolaze u ovaj opskurni lokal. Riječ je o kreativnoj masi,o umjetnicima ,  ravnateljima škola, direktorima ozbiljnih tvrtki koje privređuju i razgovaraju o filmu, povijesti, glazbi i politici. Mnogi misle da smo kopija Malnarove Pešćenice, ali ovo je razina više. Imamo definiran ustav, himnu, i zastavu, pa i konzulate u svijetu”

Odlazak strašnog ministra liječili smo humorom i pokojim whiskyjem.
“Mislio sam, jednom je prevario vraga s onom jetrom, pa prevarit će valjda i Boga. Iako, siguran sam da taj nikada u životu nije zazvao Boga. Eto, nije ga ni prevario. Svijet je izgubio velikog umjetnika. Arsen je za mene sve najbolje na ovom svijetu, zato smo se i posvađali. Rekao mi je da je najbolji, a ja sam mu uzvratio da nije svemoguć, da je to samo Bog. Nisam mu stigao reći da je bio skoro Bog. Bez obzira na sve, moraš prihvatiti da je Arsen uvijek u pravu, jer on je na to imao pravo. Bio mi je vodilja kroz cijeli život. Bez obzira na Vicu Vukova i Mišu Kovača, Arsen je bio najveći car. On je bio svjetski rang, Vukov i Kovač to ipak nisu. On se rugao sam sa sobom, rugao se sa Šibenikom, s onim što najviše voli. Rekao bih svima onima koji misle da je Arsen bio cinik, da on to nikada nije bio. Mrzio je tu riječ, on kaže da je pisao satiru. Živio je u svakom do nas, govorio je o onome što je u nama skriveno. Ljudi su preko Arsena vidjeli sebe, nisu se znali izraziti na takav način, ne znaju iskazati smrt”
Šef njegovih glazbara kazuje mi kako ju je Arsen otpjevao.
“Čuli smo se dan prije nego što je posljednji put otišao u bolnicu. Pitao me što ima dolje, je li vruće i ima li turista. No, iznenadio sam se kada me pitao, čuj Darko, jel’ dirigira još maestro Žepina. Nasmijao sam se i rekao mu da dirigira na nebu. Oboje smo znali da je Žepina davno umro, ali svog prvog dirigenta glazbenik nikad ne zaboravlja”