Otvoreno pismo američkom Kongresu: O dužnosti prema istini i odgovornosti u slučaju Michaela Murphyja

Gospodo zastupnici i senatori,
predstavnici naroda koji je svijet naučio značenju riječi sloboda,

Obraćamo vam se ne iz bijesa, već iz tuge. Ne iz straha, već iz povjerenja – u ono što Amerika tvrdi da jest: republika zakona, čuvar načela, domovina reda koji vrijedi i kad boli.

Naša zemlja, Bosna i Hercegovina, nalazi se na raskrižju. Već trideset godina živi mir koji nije život, nego privremena stanka između suvereniteta i nadzora. Na tom putu, mnogi su došli. Neki da pomognu. Neki da upravljaju. Neki da zauvijek ostanu. Među njima bio je i Michael Murphy.

On, bivši ambasador, sada više nije u funkciji, ali govori glasno. Piše, i to ne kao promatrač – nego kao čovjek koji želi prepraviti vlastitu povijest, isprati odgovornost, i postati žrtva umjesto autora jednog sistema.

I. Povjerenje je valuta republike

Kad je Alexander Hamilton pisao o odgovornosti vlasti, govorio je da će najteži slučajevi uvijek biti oni koji se tiču povjerenja. Jer tu nema dokaza u brojevima – samo u ljudima koji su vjerovali da ih država neće prodati za dnevni mir.

Michael Murphy je, u ime Amerike, zaustavljao istrage protiv ljudi s ozbiljnim optužbama za ratne zločine.
Bio je to Cikotić, u Bugojnu, gdje su Hrvati nestajali, a Amerika – šutjela.

U zamjenu za stabilnost. U zamjenu za “partnera”.
Jer, rečeno je – „bez njega NATO ne može“.
Što reći, osim da je to najjeftiniji NATO kojeg smo vidjeli.

II. Duh u čizmama

Gospodo kongresmeni, možda vam se sljedeće učini trivijalnim. No, u ovoj zemlji – trivijalnost je ogledalo sustava.

Pouzdano znamo da je gospodin Murphy na sastanke s hrvatskim i srpskim predstavnicima dolazio u kaubojkama, dok je bošnjačke lidere dočekivao u urednim diplomatskim cipelama. Samo Bakira, kažu, nije ljubio cipelom, jer Bakir je volio da mu se govori tiše.

Možda ne biste povjerovali koliko narod u ovoj zemlji vidi u cipelama – i u onome što s njih kaplje.
Neki kažu da su mu i noge mirisale više na preriju nego na State Department. No pustimo mirise. Ne govori se o njima u pristojnom društvu.

Govori se, međutim, o poniženju. O razlici u stisku ruke. O izboru riječi. O tome tko se prima, a tko podučava.
Tko je građanin, a tko predmet.

I tu nije bitno što nosiš – nego što misliš dok to nosiš.
I koga gledaš u lice – a koga u statistiku.

III. Tko je Amerika?

Zato vas pitamo:
Je li Michael Murphy ono što Amerika želi biti u svijetu?

Jer, znate, Petar Herceg Tomić, sin Hercegovine, nije poginuo u Pearl Harboru za diplomaciju čizme.
Niti za veleposlanike koji staju ispred pravde da bi sačuvali karijeru.
Niti za geopolitičke igre koje štite naše sinove dokle god im možemo zatrebati, a zaboravljaju ih čim ih više nema tko ucijeniti.

Ako Amerika vjeruje da je njezin moral jednak njezinoj vojnoj sili – onda Murphy ne smije ostati simbol.

IV. Što tražimo?

Ne tražimo osvetu.
Tražimo da se ne šuti.

Tražimo da se odgovori na ova pitanja:

1. Zašto je Murphy štitio optužene za ratne zločine?

2. Zašto je sabotirao američko-hrvatski plinski projekt i time ojačao ruski energetski utjecaj u BiH?

3. Koliko je puta intervenirao izvan svog mandata – i u čije ime?

I najvažnije:
Zašto je Amerika šutjela kad su joj njezini diplomati kvarili ugled?

Ako ste i dalje republika prava,
ako još uvijek u vašem Kongresu sjede ljudi kojima su Hamilton, Lincoln i Roosevelt više od imena škola –
onda znate što vam je činiti.

Ovo pismo ne šaljemo zbog prošlosti.
Već zbog onoga što se još može spasiti.

S poštovanjem,
POSKOK
Pokret za ravnopravnost domorodačkih zajednica u BiH s doseljenim Turcima