Slavko Eugen Erik Kvaternik izdanak je jedne od najvažnijih i najtragičnijih hrvatskih obitelji zadnja tri stoljeća. Njegov djed, Slavko Kvaternik, ađutant feldmaršala Svetozara Borojevića u Prvom svjetskom ratu, nositelj njemačkog Željeznog križa od godine 1916., proglasio je 1941. godine Nezavisnu Državu Hrvatsku.
U Kraljevini SHS kratko je proveo u jugoslavenskoj vojsci. Odmah nakon umirovljenja, koje je dočekao u činu pukovnika, postao je radikalni protivnik sustava. Slavkov sin Eugen, zvani Dido – jedan od organizatora atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu i Pavelićev najbliži suradnik tijekom talijanske emigracije – postao je 1941. šef redarstva NDH. Njegova majka Olga je kći Josipa Franka, praoca ustaškog pokreta, koji je podrijetlom bio Židov. Čini se da je baš Pavelić u Zagrebu lansirao tezu prema kojoj je Olga Kvaternik izvršila samoubojstvo, ali Eugen tu tvrdnju uvjerljivo demantira.
Rođen u Zagrebu, 31. listopada 1942., Slavko Eugen Erik već je u djetinjstvu postao emigrant. Njegov djed Slavko nastojao je ograničiti Pavelićev ekstremizam, ali u tome nije imao osobitog uspjeha.
Naprotiv, time si je onemogućio opstanak u NDH, državi koju je “porodio”. Već 1943. cijela je obitelj Kvaternik morala napustiti Hrvatsku. Otišli su u Slovačku, no ni tamo nisu našli utočište jer su zemlju nakon dvije godine osvojili Sovjeti. Obitelj je potom opet morala u bijeg, preko Italije, da bi na kraju završili u Argentini. Sin Dide Kvaternika u ekskluzivnom razgovoru za novi broj tjednika Express govori o odnosu svoga oca i Pavelića, o ideji njegovog oca da osnuje ‘nacionalne’ odnosno ‘ustaške partizane’ i ode u šumu boriti se protiv komunista i Talijana, o odlasku u Argentini…
Express: U Argentini niste sretali obitelj Pavelić?
Ne, ne, ne…
Express: Oni su imali izrazito neprijateljski odnos prema vama, i obrnuto?
Bili su u sukobu. Taj sukob je bio vrlo snažan. Moj otac je sve svoje političke karte bacio na Pavelića. Pavelić je, međutim, vodio krivu politiku. Može se, dakako, raspravljati o tome u kojoj je mjeri i na koji način ta politika bila kriva, ali on je nedvojbeno izdao i Hrvatsku i ustaše. Otac je jednom ušao u metro, u Buenos Airesu, i u njemu ugledao Pavelića. Čim ga je ugledao, izašao je. Ušao – izašao.
Slavko Kvaternik u razgovoru s novinarom Expressa Borisom Rašetom
Express: Nisu razmijenili ni riječ?
Ni riječ.
Express: U Italiji su se dobro slagali, u vrijeme emigracije?
U Italiji jesu. Moj otac je bio slijepo lojalan Paveliću. Pavelić je za njega bio alfa i omega. Jedan suradnik mojeg oca, zvao se Rakovac, koji je bio na položaju u redarstvu, rekao mi je da je jednom prigodom svjedočio prizoru u kojemu Pavelić telefonom zove mog oca, ovaj prima poziv, razgovara s Pavelićem, ali se pritom u znak poštovanja – diže! Otac je s Poglavnikom na telefon, dakle, razgovarao u stavu mirno.
Express: Kad je to bilo?
Početkom 1941. godine. Takve su tad bile njihove međusobne relacije.
Express: Zašto je Pavelić tako odano slijedio Mussolinija?
Zato što je u cijelosti igrao na talijansku kartu. Pavelić je zapravo mislio da će se Jugoslavija raspasti i da će s talijanskom vojskom doći na položaj, na vlast.
Express: Tako je i bilo.
Da, ali je moj djed proglasio Hrvatsku, nije ju proglasio Ante Pavelić. Pavelić nije vjerovao u bilo kakav drugi razvitak Hrvatske osim pod talijanskom zaštitom. Kao što znate, u aranžmanu je bio i talijanski princ. Pavelić im je dao Dalmaciju…
Express: Kako je to djelovalo na vašeg oca?
Nije mi jasno kako su na to pristali. Najveći političar u mojoj obitelji bila je moja baka Olga Frank – kći Josipa Franka. Imala je silan politički instinkt. Ona je odmah otpisala Pavelića. Rekla im je: ‘Slavko i Dido, pustite njega, vratite se i sadite Kartoffeln u Petrinji’.
Express: Krumpir.
Da, sadite krumpir u Petrinji. Tamo smo imali imanje s vinogradom.
Express: Dobar savjet?
Da, ali oni nisu htjeli. Unatoč tome, moj otac obožavao je moju baku. On je mislio da se nešto može spasiti, da treba čekati razvoj rata i pokušati nešto napraviti ako se ukaže prilika. Moja baka je bila razočarana jer je moj otac preuzeo redarstvo, policiju. To su bili strašni položaji. Otac je bio odgovoran za puno strahota, a baka je bila protiv toga.
Express: Baka se protivila otvoreno?
Da, ona je bila protiv. Ona je govorila: ‘Dido, mi smo toliko ulagali u tvoje školovanje, čemu?’ A on je odgovarao: ‘Tko će Poglavnika čuvati ako ja odem?’ To je bio njegov odgovor. No onda se događa ono što je u politici vrlo čest slučaj, ako već ne i tipičan: dojučerašnji najbliži saveznici preko noći postaju protivnici, pa i neprijatelji. Kako u političkim relacijama, tako i na osobnoj razini. Dido je slijepo slijedio Pavelića jednu godinu, od travnja 1941. do početka travnja 1942. Problem je uvijek bila Dalmacija. Talijani su haračili Dalmacijom i ljudi su masovno odlazili u partizane. On je na to upozoravao, dakako, ne samo on. I drugi ustaški prvaci, Erih Lisak i drugi, to su jasno uočavali i kanili su krenuti protiv Talijana u Dalmaciji. Moj otac u svojim ‘Uspomenama’ piše o tome. On opisuje kako ulazi u Banske dvore, odlazi Paveliću i kaže mu: ‘Dobro, Poglavniče, to više ne ide tako, partizani su pred Zagrebom’… Evo citata iz memoara: ‘Rimski ugovori otrgli su Državi Hrvatskoj južni dio njezine etničke i geopolitičke hrptenjače. Od tog dana Hrvatska je raspolovljeni trup, koji krvari na sto rana, a diabolus rotae kasnijih hrvatsko talijanskih odnosa, general Mario Roatta – koji nije primao naloge samo od svoje vlade – i čiji bi lunga manus (duga ruka, tal.) istovremeno dopirala i na Markov trg i u Titin glavni štab, pobrinuo se je temeljito, da te rane ne zacijele, već je hrvatski narod i dalje krvario. Rimski ugovori, koji su nam kao baštinu ostavili partizanstvo, jedan su od glavnih uzročnika svibanjske katastrofe 1945. Kao takove ih je povijest već potvrdila. Eksperimenat Mussolini-Pavelić, proveden protiv volje hrvatskog naroda, svršio je neuspjehom. Hrvatskom narodu donio je gubitak državnosti, a Talijanima na Jadran, gdje nisu htjeli hrvatskog prijateljstva, rusko boljševičkog gorostasa.”
Express: Već 1942. je tako mislio?
Daaaa… Kako ne?! Već 1942. Već u kolovozu 1942. predstavnici Wehrmachta su priznali da su partizani problem u Hrvatskoj. Moj otac je demisionirao kratko nakon toga.
Express: De facto je Pavelić nasiljem jačao partizanski pokret?
Moj otac to tvrdi.
Express: Pa tako je i bilo. U Crnoj Gori i Hercegovini je bilo nešto drugo 1942. Komunisti su “lijevim skretanjima” jačali četnike. Teror je na svim stranama proizvodio kontraefekt.
Moj otac je tvrdio da je Pavelić doslovce torpedirao Hrvatsku vojsku, domobrane, i da se oslanjao samo na ustaše, na ustaške jedinice, jer mu je to konveniralo. Otac mu je rekao: ‘Ja ću uzeti nekoliko ljudi sa sobom i idem u šumu.
Protiv Talijana?
Protiv Talijana i protiv partizana. Tako da ne budu samo komunistički partizani nego da budu i nacionalni partizani, tako je on to zamišljao. Pavelić ga nije uzeo u obzir. Otac je na izlasku susreo talijanskog poslanika Casertana, koji je čekao audijenciju kod Pavelića. Nakon pola sata vidio je Casertana na izlasku od Pavelića. On mu je rekao: ‘Vi ste protiv nas, ali znajte: Italija nije izgubila prvi rat, neće ni ovaj’.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju tjednika Express…