Hrvatski mediji, kako u BiH tako i u Hrvatskoj puni su, ovih dana, tvrdnji hrvatskih političara i manje ili više upućenih analitičara u ustavnopravni sustav BiH kako je izbor Željka Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH protuustavnom.I pisac ove analize s tim slaže. No, kakve koristi od toga?
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Pozivanjem na presudu Ustavnog suda BiH po apelaciji Boće Ljubića u kojoj je navedeno da se mora osigurati legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda ne samo u Domu naroda Parlamenta FBiH nego i na svim drugim administrativno-političkim razinama, nema sumnje može se tumačiti na način da je Sud time mislio i na Predsjedništvo BiH. Na temelju toga HDZ BiH je mogao tražiti i tražio je od SDA i drugih bošnjačkih stranaka izmjene Izbornog zakona BiH kojima bi se zajamčilo ustavno pravo Hrvatima da izaberu svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, bez dominantog utjecaja drugih naroda, jednako kao i Bošnjacima. HDZ je, sjećate se predlagao model A, B, C, koji je jamčio legitiman izbor hrvatskog, kao bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. I što se dogodilo? Bošnjaci su to glatko odbili uz obrazloženje, kako to vodi “daljnjim etničkim podjelama”, što je standardna mantra koju koriste kada god treba osporiti neko pravo Hrvatima. Naivno je bilo i očekivati kako će Bošnjaci prihvatiti dragovoljno izmjeniti odredbu Izbornog zakona koja im omugućava izbor oba člana Predsjedništva BiH iz Federacije i uzurpirpaciju hrvatsku poziciju u Predsjedništvu BiH. I nije tu pomagala hrvatska kuknjava kako je ta odredba Izbornog zakona neustavna, kako omogućuje majorizaciju Hrvata, kako su Hrvati zbog toga neravnopravni, jer im drugi mogu izabrati člana Predsjedništva.
Šta bi onda moglo pomoći? Jedino ono, po mom uvjerenju, što je učinjeno i u slučaju Doma naroda. Zahtjev Ustavnom sudu BiH da ocjeni je li odredba Izbornog zakona koja kaže da se iz Federacije BiH, kao jedne izborne jedinice, u kojoj je bošnjački narod tri ili četiri puta brojniji od hrvatskog bira i hrvatski i bošnjački član Predsjedništva BiH. Istom pravnom argumentacijom kojom je dokazano da postojeća odredba Izbornog zakona o popuni Federalnog doma naroda, da se iz svake županije bira najmanje jedan izaslanik svakog konstitutivnog naroda i ostalih, krši temeljno ustavno načelo o konstitutivnosti ravnopravnosti naroda, jer omogućava da jedan narod drugom može izabrati predstavnike u Dom naroda, mogle se dokazati da to isto omogućava i odredba o izboru članova Predsjedništva iz FBiH. Jasno je, naime, kao dan, da članak Izbornog zakona prema kojem je Federacija jedna izborna jedinica za izbor i hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva može dovesti i treći put je dovela do toga da jedan narod, u konkrentnom slučaju bošnjački izabere drugom narodu predstavnika u Predsjedništvu BiH. Time se nedvojbeno krši temeljno ustavno načelo o konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda. Postoji niz oderdbi u Ustavu BiH, kojima se, također može dokazati da je Predsjedništvo BiH, državni organ, po Ustavu zamišljen kao predstavništvo tri konstitutivna i jednakopravna naroda.Jer da je predstavništvo građana ne bi imalo tri člana, Bošnjaka, Hrvata i Srbina, već jednog- predsjednika. Trojica članova Predsjedništva odluke, po Ustavu donose konsenzusom, a svaki od njih po Ustavu ima pravo veta u slučaju da ga preglasaju druga dvojica. To veto potvrđuju u slučaju srpskog člana Skupština Republike Srpske, a u slučaju bošnjačkog i hrvatskog Klub Bošnjaka, odnosno Klub Hrvata Federalnog doma naroda. I te odredbe govore da članovi Predsjedništva trebaju po Ustavu biti predstavnici naroda, a oni to mogu biti ako su ih narodi koje trebaju predstavljati u Predsjedništvu izabrali nadpolovičnom većinom glasova. Pravo veta svakog člana Predsjedništva je, pak, ustavni mehanizam kojim se osugurava ravnopravnost sva tri naroda i spriječava majorizacija bilo kojeg od naroda.
Ustavni sud BiH odredbe Izbornog zakona o popuni Doma naroda najprije je proglasio neustavnim, a nakon što ih Parlament BiH nije promjenio u roku od šest mjeseci, stavio ih izvan snage. Rezultat je da sada ne postoji zakonski osnov za formiranje Doma naroda, posljedično i izvršne vlasti u FBiH, kao ni Doma naroda Parlamenta BiH jer bošnjačka strana ne želi prihvatiti izmjeniti Izborni zakon u skladu s presudom Ustavnog suda. Ali, ono što je najvažnije više ne postoji zakonska mogućnost majorizacije Hrvata u izboru federalne izvršne vlasti.
Da je na temelju podnesenog zahtijeva Ustavni sud BiH proglasio suprotnu Ustavu odredbu Izbornog zakona BiH o načinu izbora hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva, on bi tu odredbu stavio izvan snage ukoliko ju u zadanom ruku Parlament BiH ne bi izmjenio.
A što imamo sada? Zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe Izbornog zakona koja se odnosi na izbor članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH nije podnesen, Ustavni sud BiH nije ju zbog toga ni razmatrao niti ocjenjivao je li u skladu s Ustavom, niti ju je poništio. Ostala je u Izbornom zakonu i omogućila Bošnjacima da iskoriste zakonsku mogućnost i izaberu Željka Komšića za drugog bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvo BiH, a legitimnog predstavnika Hrvata Čovića izbace iz državnog vrha zemlje.
Da je spomenutu odredbu Ustavni sud kao neustavnu stavio izvan snage, bez njezine izmjene, ostala bi rupa u Izbornom zakonu, odnosno ne bi bilo zakonske osnove da Središnje izborno povjerenstvo BiH raspiše izbore za članove Predsjedništva BiH iz Federacije BiH. Drugačije rečeno ne bi bilo Željka Komšića, kao drugog bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Po treći put. Zabrinjavajuće je što hrvatski političari i pravni stručnjaci koji bi ih trebali posavjetovati ni nakon dva Komšićeva mandata, nisu shvatili što trebaju napraviti. I što ni dan danas na žalost ne shvaćaju.
Apelacija Ustavnom sudu BiH jedini je efikasan istrument da Hrvati zaštite svoja ustavna prva i spriječe uzurpaciju svog suvereniteta. Od kuknjave i dernjave koristi nema. Pouka koju bi odgovorni hrvatski političari na dužnostima u institucijama vlasti trebali iz ove situacije izvući je da se okruže pravnim stručnjacima i ekspertima za druge oblasti, a ne klimoglavcima i potrčkalima, koji čekaju “što će šef” reči. U protivnom treba ih se smatrati suodgovornim za ono što se Hrvatima u BiH događa. Još im nije kasno da “presaviju tabak” i pošalju apelaciju Ustavnom sudu BiH za ocjenu ustavnosti izbornih pravila o izboru bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Otezanje da se to učini uz obrazloženje “a što ako tri strana sudca i dva bošnjačka, kao što je bio slučaj u prošlosti odbiju apelaciju”- nije prihvatljivo. Najprije zato što se, u slučaju Ljubićeve apelacije pokazalo, kako strani sudci i nerade (uvijek) po diktatu sarajevske politike, već nekad i prihvaćaju pravnu argumentaciju, a drugo, jer će u tom slučaju moći kazati: Učinili smo sve što smo mogli u zaštiti prava Hrvata. A ovako to ne mogu reći. Jer nisu./ HMS/