Do prije dva-tri mjeseca Sirija je bila glavna vijest nakon što su snage predsjednika Bašara al-Asada izvršile kemijski napad u kojem je život izgubilo više stotina ljudi. SAD je prijetio napadom, svijet je bio na nogama, pisalo se o ‘trećem svjetskom ratu’. Posredstvom Vladimira Putina izbjegnut je američki napad na Siriju, Asad je obećao uništiti sve kemijsko oružje. No što se promijenilo u Siriji nakon toga? Izgleda da se cijela priča svela samo na diskusiju o kemijskom oružju… Za mišljenje smo upitali političkog analitičara Boška Piculu s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu
Što se promijenilo, ili nije, u Siriji u posljednjih mjesec dana?Krvoproliće ne jenjava…
Građanski rat u Siriji u kojem je prema procjenama Ujedinjenih naroda dosad poginulo više od 120 tisuća ljudi najzorniji je dokaz nesposobnosti međunarodne zajednice da zaustavi krvoproliće prema načelima Povelje UN-a koja je tako još jednom ostala isključivo deklaratoran tekst. Naime, bilo kakvo rješenje koje bi dovelo do mjera protiv narušavanja mira i čina agresije u Siriji blokirano je nemogućnosšću dogovora pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, konkretno protivljenjem Ruske Federacije i Kine vojnoj intervenciji međunarodne zajednice protiv režima sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Za razliku od građanskog rata u Libiji 2011. kada je takvo rješenje usuglašeno, građanski rat u Siriji koji je počeo u gotovo istom trenutku kao i u Libiji protegnuo se na tri godine jer je Sirija geostrateški kudikamo važnija od Libije, i to većem broju regionalnih i globalnih aktera. Sirija na Bliskom istoku ima potporu u Libanonu, Iraku i Iranu, dok pobunjenici predvođeni Sirijskom nacionalnom koalicijom i Slobodnom sirijskom armijom i dalje predstavljaju odveć heterogenu skupinu protivnika režima koji se, kao i sam režim, stalno suočavaju s dokazima o teškom kršenju humanitarnog prava. Nema nikakve dvojbe da je režim Bašara al-Asada brutalna autokracija. S druge strane pobunjenici čije se pojedine skupine također služe terorizmom nisu uspjeli stvoriti čvrstu političku i vojnu platformu kojom bi se etablirali kao budući pobjednici u sukobu. Stoga ne čudi da SAD i zapadne države čak ni nakon napada kemijskim oružjem u kolovozu 2013. nisu uspjeli uvjeriti svoju javnost u opravdanost vojne intervencije. To je izvrsno iskoristila ruska diplomacija i de facto zamrznula sukob u kojem trenutačnu prevagu imaju snage režima.
Neki mediji pišu kako je Asad nakon ovoga još jači, što vi mislite?
Režim je dobio mjesece poštede u kojem će na različite načine kupovati vrijeme u vezi ionako nekoherentnog plana uništavanja kemijskog naoružanja, a kojim se ionako u konačnici neće dobiti sukob. Dobit će ga politički i vojno jača strana koju trenutačno predstavlja režim Bašara Al-Asada. Ako ni nakon priznanja o posjedovanju kemijskog oružja za masovno uništavanje sirijski režim nije u opasnosti od opće osude u svijetu, što ga više može ugroziti osim jačanja pobunjenika i na vojnom i na diplomatskom terenu?
Što uopće međunarodna zajednica može učiniti da okonča građanski rat u Siriji?
Vrlo vjerojatno će se sve svesti na pokušaj organiziranja međunarodne konferencije poput onih kojima su posljednjih desetljeća rješavani sukobi npr. u Kambodži i u Bosni i Hercegovini, a koje su okupljale doslovce sve aktere u sukobu, bez jasnih saznanja o pobjednicima i poraženima. I što je najvažnije, bez pravog i sustavnog sankcioniranja onih koji su te sukobe izazvali i u njima počinili zločine. U Siriji trenutačno vlada pat-situacija kao dokaz da su intervencije u Afganistanu, Iraku i Libiji dugoročno delegitimirale sadržaj i način međunarodnih vojnih intervencija protiv agresora. SAD je danas u tom smislu nemoćniji nego prije terorističkih napada 11. rujna 2001. te je jasno da se u svijetu stvara nova multipolarna konfiguracija snaga unutar koje će se i dalje događati krvavi unutarnji sukobi bez jasnog načina kako ih spriječiti i zaustaviti.
Koja je budućnost Sirije, hoće li ona zaista postati ‘Afganistan na Mediteranu’, kako je rekao turski predsjednik Abdullah Gül?
Sirija, Afganistan, Libanon, Irak i Palestina, odnosno unutarnji i međunarodni sukobi na njihovim teritorijima posljednjih desetljeća, posljedica su katastrofalnog odnosa bivših kolonizatora i mandatara, konkretno Francuske i Velike Britanije, koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća na najgori mogući način prekrajali pojedina etnička područja i stvarali u biti neželjene zajednice neodržive bez stalne represije. Unutarnje ili vanjske, svejedno. Tako će Sirija i dalje biti ‘Afganistan na Sredozemlju’, a Afganistan i dalje ‘Sirija u Srednjoj Aziji’. Najtragičnije je što ni demokratsko izjašnjavanje stanovnika tih zemalja ne jamči osiguravanje mira. Dapače. Može biti uvod u nove ratove. Stoga je jedino rješenje dugoročna suradnja na unutarnjem i međunarodnom planu, postupno usvajanje institucionalnih rješenja i opći nadzor nad oružjem.