OSAM DESETLJEĆA KRIJE SE ISTINA: Prije 80 godina Hitler i Pavelić su spaljivali Hrvate Aržana, Trilja, Tomislavgrada , Livna. U našim školama netko je taj dio izbacio

Večernji list donosi tekst o masakru Njemačke vojske nad Hrvatima Tomislavgrada 1943 godine. To je pohvalno jer konačno se počelo pisati o tome da su Hrvati HercegBosne prije  Titovog pokolja doživjeli masovne pokolje od strane NDH i njihovih šefova Njemaca 1943 godine.

Tekstu nedostaje međutim pravi kontekst.

  • Ovaj zločin SS divizije događa se na širem području Dalmacije te današnje Hercegbosanske županije. Još ranije na tom prostoru posebno na prostoru HercgBosanske županije, na sjever skroz do Bihaća i na jug skroz do Neretve, partizanski pokret proglasio je tzv Bihaćku republiku. Ona je bila prvi Titov uspjeh nakon kraha Užičke Republike. Tito je smatrao da će revoluciju lakše podići u gradovima Srbije nego među seljacima. Posve idiotska ideja. Građani u urbanim centrima smatrali su da se treba pritajiti i pustiti da rat prođe. Da Velike sile, ili kako ih mi eufemistički zovemo “naši prijatelji iz međunarodne zajednice” završe sa svojim uglednim koljivima po našim zemljama.
  • Kako se ovaj zločin Njemaca nad Hrvatima pomno krio na našim oltarima, i proustaškim medijima, jerbo je neki tikvan odlučio da se uloga Njemačke na ovim prostorima ima očuvati kao prijateljska, dok će se svaki pokolj i svaka tragedija pripisati Srbima, pa čak i komunistički čin masovne odmazde na Bleiburgu, iznad kojeg stoji Hrvat, tako se istina o Lugu krila. I nikada se do kraja nije pojasnila.

Poskok je prvi počeo naglašavati ovaj događaj i vraćati ga u kolektivnu svijest našeg naroda. Pojašnjavati Hrvatima Stare Hrvatske (HRHB+Dalmacija) da je jedan od najgorih zločina nad njima počinila Njemačka armija pod imenom Prinz Eugen skupa s Handžar divizijom popunjenom muslimanima, koja je naročito svoj obol u  klanju Hrvata pokazala na Sutjesci, gdje je poklano na tisuće Splićana, Šibenčana, Livnjaka, i generalno ljudi s ovih prostora Stare Hrvatske koji su se povlačenjem pred Njemcima našli u tjesnacu Durmitora.  S vremenom su odobrena sredstva pa je konačno na Lugu podignuta i obnovljena spomen kapela, no dan danas svaki drugi zločin osim ovog zločina Njemaca nad Hrvatima u nas dobija više na značaju.

Zašto?

Debili u našim strankama, poglavito pravaškim, koje još uvijek nisu zabranjene, potom ustašoidi u medijima, čak i širokobriški profesori povijesti (nekakav debil Piže) uvjeravali su nas kako je Prinz Eugen zapravo  bila srpska jedinica iz Vojvodine. Njihova plaha nacistička srdašca, poškropljena blagoslovom skoro blaženog rahmetli Rade Glavaša, nikako ne mogu prihvatiti da je Švabo ne jednog nego tisuće Hrvata dokrajčio. Potom su nas uvjeravali da ovaj pokolj Hrvata nisu počinili Njemci nego četnici prerušeni u njemačke odore.

I mnogi mediji iz banana Tuđmanistana su podržali tu ideju.

No ako pitate poštenog hrvatskog ustašoida otkud bolan četnika u toj tvojoj NDH 1943, otkud ga na Rivi i u Omišu gdje pije kahvu s ustašama, otkud ga 1943 u njemačkoj odori i to baš na tim mjestima žestokog hrvatstva, na potezu Aržano -Imotski -Tomislavgrad – Posušje – Livno -Trilj, Sinj, on šljegne ramenima.

Jerbo prosječan ustašoid o sramnoj prošlosti izdajničkog protuhrvatskot ustaškog , zapravo austrijskog pokreta, kojem je Austrija čak i ime dala, ne zna zapravo ništa.

A evo što sve ne zna:

Prosječan Ujkan vidi onu kartu NDH i misli kako je to sve bilo pod demokratskom upravom našeg naroda, živjelo se hairli i u miru s braćom muslimanima koji su listom bili Hrvati i klanjali su Gospi Međugorskoj, samo su ti Srbi, i to ne svi pravili probleme, a čak su i Židovi bili prihvatili tu ko fol državu.

How Yes No.

Istina je da je sve do rujna 1943 Italija upravljala cijelom Dalmacijom. Da su na Rivi vješali Splićanke. Da je streljana kompletna postava RNK Anarh te mnoštvo Hajdukovaca, u Sinju, po naređenju Italije. A streljali ih Ustaše, sluge Zlog.

Pad Italije u rujnu 1943 dovest će do masovnih zločina Njemaca nad Hrvatima Aržana, Sinja, Trilja, Livna, Tomislavgrada. Kako? I Zašto?

Zašto se Njemačka bavi streljanjem hrvatske djece, žena i staraca nakon pada Italije kada konačno Pavelić proglašava svoju vlast u Dalmaciji?

Ima li netko da nam odgovori ili opet moramo mi?

Evo izgleda da ćemo morati mi.

Nakon pada Italije Njemačka pokušava zauzeti što veći teritorij Sjevera Italije. Uzima tako kompletnu Istru. Ante Bijedni iliti “Poglavnik” sluga Sotone, konačno proglašava svoju vlast u Dalmaciji.

Prije toga četnik Đujić počinio je strašne zločine u selu Gubor, i ne samo te, on je u Kninu osnovao tzv Mali Jasenovac u kojem je ubijao Srbe koji nisu htjeli u četnike. Vojvoda četnički sve do 1943 i pada Italije pod direktnom je talijanskom zaštitom i nastupa kao njihov vojnik. On zapravo i nema dodirne zapovjedne veze s Dražom Mihajlovićem koji djeluje na posve drugom prostoru.

Te četničke jedinice u Dalmaciji posve su pod kontrolom Talijana. Talijani putem njih unose razdor među Srbe i Hrvate kako bi u konačnici rata uzeli što veći prostor, daleko veći od onog koji im je Hitler obećao. Iz te talijanske namjere jasno je vidljivo da je NDH privremenog karaktera, u slučaju pobjede sila osovine i da je Hrvatima namijenjeno da budu posljednje žrtve nacizma ako Hitler i Mussolini pobijede. Oni koji vjeruju da bi u slučaju pobjede Italije i Njemačke bilo dopušteno postojanje NDH naprosto ili su glupi ili druge opcije nema.

A onda se u rujnu događa pad Italije. Točnije strateški prelazak na jaču stranu. Isto to Italija je uradila ako se sjećate i Prvom svjetskom ratu, s namjerom da dobije gotovo cijelu Dalmaciju.

Padom Italije četnici Dalmacije gube svog gospodara. Pavelić tada dobija šansu obračunati se s njima. No pizda ko pizda. On čeka i oklijeva i konačno dobija naputak od Hitlera: Četnike se odsad ima poštivati kao jedinice direktno priključene SS-u. Oni stupaju u jedinice SS Prinz Eugen i druge a NDH vodstvo i mediji više ih ne smiju zvati četnicima nego “hrvatskim borbenim snagama”.

Ova okružnica kako je napisana od Hitlera postaje za par dana službena okružnica Ante Pavelića. Sve ustaške formacije i lokalne vlasti dobile su naputak da se dalmatinske četnike, koji su sada priključeni SS divizijama ima nazivati “hrvatske borbene snage”.

Disclaimer: Ovom prilikom apeliramo na sve ustašoide u Hrvatskoj da ostanu vjerni do kraja Paveliću, da izbace riječ četnik iz svog vokabulara i da od sada koriste sintagmu “hrvatska borbena snaga Šešelj, Đujić” i slično. Ostanite bijedni do kraja. Možda da i Prkačina pozovemo , iako je lik inteligentan da odsada koristi termin HBS umjesto četnici?

Njemci tada procjenjuju sljedeće: Dalmatinski narod, i narod dalmatinskog zaleđa, nakon pada Italije, pod kojom je bio maltretiran, neće pristati uz Pavelića, taj narod je pogodno tlo za širenje Partizanskog pokreta. Hitler tada naređuje da se spale sela, i ubije u pojam sav taj prostor, kako ne bi postao lagan plijen Titovim jedinicama za novačenje novih snaga. Ukratko Hitler je procjenjivao da sav taj svijet, koji je bio pod Talijanskom upravom, neće stati uz Ustaše nego će pomagati partizanima.  Uz to sve očekivalo se iskrcavanje savezničkih snaga u Dalmaciju.  Hitlerovo paljenje sela Lug, dio je daleko šire operacije  Spaljivanja Dalmacije i Zaleđa, kako bi u slučaju ulaska Saveznika ili Tita taj prostor postao nemoguć za agitaciju. Stoga SS divizije, u kojima se sada nalaze “Hrvatske Borbene Snage” iliti četnici, dobijaju naredbu da spale sela, pobiju civile, mladiće od 14 godina i naviše odmah streljaju, kako taj svijet ne bi postao pogodno tlo za jačanje partizanskog pokreta.

Ukratko u strahu od poraza Hitler je naredio pokolj običnog stanovništva, koje je u ovom slučaju mahom hrvatsko.

Četnici koji su do sada radili sranja po Dalmaciji po naređenju Talijana sada rade sranje, masovna spaljivanja hrvatskih sela unutar SS pokreta.

Ustaška kultura sjećanja, te određeni broj fratrizana međutim ovaj kontekst događaja, dakle cijeli kontekst nikada neće predstaviti našem narodu. Nas će učiti da mrzimo Srbe, Srbe će njihovi svećenici učiti da mrze Hrvate.

Austrija je tako mogla biti zadovoljna.

Evo draga djeco i tog ukupnog pojašnjenja, vi koji niste na tik toku i nešto vas zanima iz povijesti i ne učite ju na Širokom Brijegu gdje vam petice daju ako pišete lijepe maturske radove o Crnoj legiji, jedinici koja je svoj vrhunac doživjela u masovnom pokolju Hrvata na Sutjesci među kojima je bilo i šest fratara. To su ti neki pogrešni fratri koje fra Sotona sa Širokog , nikada neće predložiti u blaženike. Kao niti Fra Sivrića. Fratra sa Širokog koji nije streljan a koji je riskirao svoj život da oslobodi zarobljene mještane pravoslavce, Srbe s Pologa, ušavši u tamnicu, i rekavši ustaškim stražarima: Ovo su moji župljani i oni će zamnom, a ako vam  se puca prvo ćete morati pucati u mene. Taj čin,  gdje on uzjašuje konja, i kreće kroz Široki, a za njim pješice ide kolona oslobođenih Srba je nadvremenski, ravan činu Fra Maksimilijana Kolbeba, Poljaka, današnjeg sveca katoličke crkve koji je svoj život u Aushwitzu dao da spasi život Židovi koji je trebao biti streljan prije njega.

Nije Fra Sotoni Stojiću taj Sivrićev čin kršćanski, to je nešto što Široki  valjda ne treba pamtiti. Pa o njemu pisanja nema niti zahtjeva da ga se proglasi blaženikom. Čak ga pošprdno nazivaju “crveni fratar”.

Stoga se Fra Sotona dao u pisanje Papama kako se ustaški pisar Fra Rade Glavaš, čovjek koji je u ime Mile Budaka potpisivao tko i kada i u kojem vagonu treba ići za Jasenovac, ima proglasiti blaženikom.

Fotografiju Radeta Fra Sotone Glavaša naći ćete u svakoj našoj fra crkvi danas među listom mučenika.

Iako lik nije bio mučenik nego mučitelj. Masovni ubojica.

Onaj koji je odbio naredbu pape i provincijala i stao u Ustaški stajaći sotonski zdrug. Nećete naći niti jednog fratra danas u toj provinciji koji javno protestira protiv tog čina, ustaške linije , sotonske niti od mlađih generacija fratara to još uvijek ne možemo očekivati. Stara ustaška garda toliko je jaka da se ovi i ne usude protestirati protiv javne manifestacije sotonizma u našim crkvama.

Evo sada kad ste dobili i širi kontekst o tome tko nas je sve ubijao i ostatka teksta iz Večernjaka:

Prohladni prosinački dani vrijeme su kada se hrvatski narod duvanjskog kraja, ali i šire, prisjeća jednog od najtežih, no, zbog narativa koji je nametnula bivša Jugoslavija, slabije poznatih zločina iz Drugog svjetskog rata, zločina u kojemu je ubijeno 83 mještana duvanjskih sela Lug, Kuk i Letke, a koje su u bjesomučnom naletu ludila na barbarski način ubili pripadnici njemačke vojske, točnije SS divizije “Princ Eugen” dana 16. prosinca 1943. godine.

Valorizacija događaja

Događaj je to koji je ostao ubilježen u kolektivnom sjećanju naroda toga kraja, događaj koji sve više dobiva na valorizaciji, a nakon čije se analize može sa žalošću konstatirati kako su Hrvati Hercegovine u bivšoj državi nepravedno i neistinito karakterizirani kao simpatizeri nekih drugih režima, bili žrtve ne samo partizanskih već i zločina nacističke Njemačke. Što je dovelo do situacije u kojoj je odred njemačke vojske odlučio s lica mjesta zbrisati navedena sela, koristeći se pritom osobito okrutnim načinim masovnih ubojstava; pitanje je čiji je odgovor s pozicije žrtve irelevantan, no, s povijesnog odmaka potrebno je ući detaljnije u kronologiju događaja kako bi se spoznala sva tragedija ljudi toga kraja koji je bio doveden u bezizlazno stanje-stanje ucjene. Njemački odredi smrti stanovnike sela, sve one koje su zatekli, prvo su zatvorili u štalu te rafalnim pucnjima i ručnim granatama napravili masakr, a kako bi bili sigurni da su svoj zločinački naum do kraja proveli, odlučili su zapalili objekt, dok su one koji su nekim slučajem ostali živi nakon kanonade iz hladnih cijevi i koji su zahvaćeni vatrom pokušali pobjeći, dočekivali ispred objekta i ubijali hicima. Okolnosti i sam tijek događaja svakako ukazuju na uvijek i iznova potvrđenu tezu kako su Hrvati u BiH u Drugom svjetskom ratu, na ovaj ili onaj način, zapravo bili žrtve svih vojski koje su prolazile tim napaćenim krškim krajem, surovim prostorom koji i bez prokletoga rata svakog čovjeka s toga prostora prisiljava na svakodnevnu borbu za preživljavanje, piše Večernji list BiH.

Značajnom prepoznavanju i jačanju svijesti o ovom zločinu obol su dali fra Mate Tadić i Ivan Protuđer, koji su u svojemu tekstu zabilježili svjedočenje Stojana Stanića, koji je osobno svjedočio pokolju svojih sumještana, rodbine i prijatelja te koji je odlučio do u tančine prepričati sve što je vidio toga dana.

Podsjećaju autori kako se o navedenom masakru hrvatskih civila pisalo u božićnom broju Naših ognjišta (br. 4–5–6, str. 5-6) još 1971., i to kroz razgovore s deset preživjelih svjedoka, međutim, napominju kako su tada izostavljene određene činjenice koje su važne za sagledavanje uzroka kao i sudionika, a razlog su bili strah od zatvaranja autorā i već poznate cenzure tiska tadašnje komunističke vlasti.

Naime, da bi se spoznala sva težina tragedije koja je pogodila duvanjski kraj, valja nam opisati stanje neposredno prije zločina njemačkih vojnika, a koje je karakteriziralo postojanje dviju vojnih jedinica na širem prostoru Tomislavgrada. Nijemci su, naime, držali položaj u blizini mosta preko rijeke Šujice, a što je oko pola kilometra od spomenutnog sela, dok su na sjeveru u smjeru sela Ravno i Vukovsko bili partizani, a koji su preko hrvatskog sela Lug u više navrata napadali most na kojem je bila smještena njemačka straža. Pritom su partizani ucijenili stanovnike tako da su ih prisili da im donose hranu, prijeteći da će sve stanovnike sela pobiti ako to ne učine. “Ili hrana ili smrt! Neće vam ostati ništa živo, pa ni ono što još nije rođeno”, bila je poruka partizana, a koju je u svojem svjedočenju opisao već spomenuti Stanić.

Svjedok je objasnio kako je njemačka vojska svakodnevno prolazila kroz selo, bilježila kretanja ljudi te se raspitivala za detalje, a partizani bi pak preko dana bježali natrag u svoju bazu. I to je trajalo određeno vrijeme, pri čemu su partizani pred seljane postavljali sve teže zahtjeve, tražeći što više hrane koju stanovnici Luga jedva da su imali i za vlastite potrebe. Iako su seljani hranu nosili pod očitom prilikom i prijetnjom za vlastiti život, to nije značilo mnogo njemačkim zapovjednicima koji su odlučili poslati naoružani odred u Lug, a ono što se događalo satima nakon izdavanja zapovijedi ući će u arhive najtežih trenutaka s kojima se hrvatski narod u Bosni i Hercegovini susreo tijekom svoje tisućljetne povijesti. Stanićevo svjedočenje pročitati, a ne osjetiti bol i potresenost zbog tragedije koja je zadesila nevine žitelje, kao i zgražanje na postupke kojima su se vodili njemački vojnici u trenucima izražavanja čiste mržnje i ludila, uistinu je nemoguće.

Stanić priča kako je njemački bataljun blokirao sela Kuk i Lug te su pokupili sve ljude od petnaest godina naviše. Rekli su im da će biti seoski sastanak i zatvorili ih u staju Nikole Stanića – Kike. U staji sa sijenom najprije su ih strojnicama s vrata tukli, ubijali i ubacivali granate. – Nije mi poznat točan broj granata, ali su ih sigurno ubacili od dvadeset do trideset, a nakon svega tu su staju zapalili. Kada je vatra došla do žrtava, gdje je bilo živih i ranjenih ljudi, kao i onih koji su se kretali, počeli su iz vatre iskakati. Na sve strane iskaču ljudi koji gore. Za to su vrijeme Nijemci stajali raspoređeni oko kuće i ubijali ih hicima iz pušaka – ispričao je svjedok. Iz iskaza svjedoka zločina može se zaključiti kako je dio vojnika bio iz Banata, dok su zapovjednici bili iz Njemačke, a potvrdio je i kako je mnogo vojnika znalo naš jezik, dok su na kapama imali mrtvačke glave. O bešćutnosti, ali i jasnom predumišljaju i planiranom ponašanju upućuju i postupci u kojima je jedan od vojnika nosio krošnju slame i bacao je uokolo, drugi je polijevao benzinom, dok je treći palio. Slike zločina bile su strašne. Svjedok opisuje kako bi se netko uspio izvući iz vatrenog obruča, ali bi pao nakon desetak ili više metara, dok je možda najdalje stigao njegov brat Jerko, i to do sela Kuk. No, krvnici su ga sustigli i ubili na vratima jedne kuće.

– Možda je dvadesetak ljudi uspjelo iskočiti iz vatre, a koliko ih je gorjelo ranjenih, koji nisu mogli izići, to samo dragi Bog zna. To je za sve nas bila velika i teška tragedija – istaknuo je svjedok. Iako je teško zamisliti, zločin je mogao uključivati još žrtava jer su Nijemci pokupili i muškarce iz sela Mokronoga i namjeravali isto učiniti, ali su iz nepoznatih razloga od toga odustali. Zatim su ih odvezli u zatvor u Mostar.

Svjedok dalje govori i kako su se neki stanovnici spasili jer su bili u Duvnu na božićnoj ispovijedi. A o strahotama koje su počinjenje dovoljno je govori i slučaj ženskog šestomjesečnog djeteta koje je mrtvo pronađeno u pećnici u štednjaku. – Teško je objasniti što je namjeravao vojnik koji je dijete stavio u pećnicu. Da mu spasi život ili da ga ispeče – pitao se svjedok. One stanovnike koje pak nisu pobili, njemački su vojnici odveli u privremeno uspostavljene logore u podrumima, a tu su ih tri dana i noći držali bez hrane i vode. Sam svjedok je preživio jer je bio pastir, pa ga je njemačka vojska prisilila da čuva stoku dok su pripadnici zloglasne divizije činili zločine u selu, a kasnije se uputio prema selima Letki i Vedašiću. Tu je sreo Joku Stanića iz Luga koji je čuvao ovce koji ga upitao što se događa u selu. Svjedok mu je prepričao što je vidio, a na pitanje što mu je s bratom Barišom, potvrdio je kako je izgorio s njegovim bratom i ostalima. Obojica su se na kraju spasila kod fratara u samostanu. Akteri pokolja su, kako smo već naveli, bili pripadnici 7. SS dragovoljačke gorske divizije “Princ Eugen” ili 7. SS-Freiwilligen-Gebirgs-Division “Prinz Eugen” (skraćeno Princ Eugen), a koju su u velikoj mjeri činili Volksdeutscheri.

Ova postrojba zloglasna je i zbog sudjelovanja u brojnim drugim zločinima, a veliki broj njih počinili su upravo nad Hrvatima. Osim Tomislavgrada, divizija je sudjelovala i u ubojstvima Hrvata na prostoru Imotskog, Sinja i Splita, a najteži zločin bio je pokolj Hrvata u potkamešničkim selima, odnosno na prostoru između planina Kamešnice i Mosora koji se odvio u ožujku 1944. godine i prilikom čega je ubijeno najmanje 1525 Hrvata.

Važnost sjećanja

Unatoč činjenici da se oko ovoga zločina desetljećima znalo vrlo malo ili nikako, posljednjih godina, na svu sreću, raste svijet o događaju koji je obilježio jedan dio povijesti ovoga dijela Bosne i Hercegovine, ali i pokazao kako su Hrvati iz BiH, osim komunizma, bili žrtve i nacizma i fašizma.

Predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora dr. Dragan Čović naveo je kako se ovdje radilo o zločinu u kojemu je primijenjena mjera da se za jednog Nijemca ubija 50 mještana, a iza svega je stajala SS divizija “Princ Eugen”. To je još jedan dokaz brutalnosti ambijenta rata, bez obzira na to gdje se događa naveo je Čović, dodavši kako se moramo prisjećati povijesnih činjenica, odnosno događaja u kojemu je na brutalan način ubijeno 83 Hrvata. Povukao je i paralelu sa sudbinom bugojanskih Hrvata, pozvavši pritom na istragu svih zločina te naglasivši kako rat nikada nikomu nije donio ništa dobro. Poručio je i kako je politiku potrebno voditi na način da se štiti narod, domovina, obitelj…

– Osamdeset godina poslije dobro je da se progovori o zločinu SS divizija na prostoru Hercegovine, gdje su mahom stradali Hrvati – izjavio je Čović, dodavši kako su Hrvati uvijek bili na strani antifašizma, a i danas obilježavaju Europski dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih režima, kako fašizma tako i komunizma.

Ivan Vukadin, predsjednik Vlade Hercegbosanske županije, u razgovoru za Večernji list ističe kako je ovo jedan od najvećih zločina koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata dogodio na području Tomislavgrada, ali i nad Hrvatima u BiH općenito.

– Stanovnici cijelih dvaju sela koji su se toga trenutka nalazili po kućama, od najstarijih do najmlađih, dovedeni su i bešćutno zapaljeni u jednoj staji u selu Lug. Nažalost, mislim da se ovaj događaj nije valorizirao na pravi način u vrijeme komunističke Jugoslavije, ali ni u vrijeme nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine. Ovo je, zapravo, događaj koji je jedan od dokaza da Hrvati nisu bili na krivoj strani, odnosno da nisu bili u službi fašističkog režima.

I zato se o tomu šutjelo – naglasio je Vukadin. Danas, osamdeset godina poslije, na svu sreću, oba ova sela žive, preživjela su nedaće, iako je ideja bila uništiti sve tragove života na tom prostoru. Vukadin je podsjetio i kako su ranije krenuli s inicijativom za izgradnju memorijalnog centra, odnosno spomen-obilježja na nevino ubijene od njemačke vojske, a uz pomoć Vlade Republike Hrvatske, odnosno Ureda za Hrvate izvan RH, radovi su započeli. Istodobno, mještani imaju i udrugu koja se skrbi o događaju, i to posebice u lipnju, nakon blagoslova polja, kada se održi misa zadušnica za sve nevino stradale.