Nestvarnu situaciju opisao je The Economist u Tripoliju, glavnom gradu Libije. Djeca se igraju na plaži, kafići neometano rade noću, a u salonu za ljepotu što su ga posjetili, kažu da su u porastu tretmani laserom, depilacije i korektivni zahvati na nosu.
“Rat nije smanjio broj mušterija”, kazala im je Kherea Dughman.
Samo 15 kilometara dalje pobunjenička vojska bori se kako bi zauzela glavni grad. A Libijci, pa, oni su se nakon osam godina građanskog rata već naviknuli na grmljavinu artiljerije. Otkako je 2011. godine svrgnut Moamar Gadafi, bilo je nekoliko pokušaja da se ovu rastrganu zemlju stabilizira. 2016. godine UN je postavio “Vladu nacionalnog sporazuma” (GNA), koja vlada iz Tripolija.
No, nju podržavaju samo milicije na zapadu zemlje. Na istoku zemlje i najvećem dijelu juga vlada Kalifa Haftar, zapovjednik Libijske nacionalne armije (LNA). Na područjima pod njegovom kontrolom su i najveća libijska naftna polja. UN je u travnju organizirao pregovore između dvije strane, od kojih svaka sebe smatra legitimnom vladom Libije, te onu drugu ne priznaje.
Ne dugo nakon što je na pregovore doputovao i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, Haftar je poveo svoje trupe u iznenadni napad na Tripoli. The Economist zato smatra da Haftara malo zanima nekakav dogovor i da taj bivši 75-godišnji general ne misli da je Libija spremna za demokraciju, odnosno da misli da joj treba vladar, konkretno on.
Haftar se u Libiju iz SAD-a, gdje je bio u egzilu, vratio nakon rušenja Gadafija, te je organizirao trupe od oko 20.000 boraca. Svojim sljedbenicima je obećao da će zauzeti glavni grad i osloboditi ga od kaosa “terorističkih milicija”. Svojim iznenadnim napadom namjeravao je Tripoli zauzeti na brzinu, na prepad. Tri mjeseca poslije snage u Tripoliju potisnule su njegove trupe nazad.
Milicije koje su se prethodno doista sukobljavale i ratovale jedna protiv druge, sada su se ujedinile protiv Haftara. Oni su 26. lipnja zauzeli grad Gharyan, čime su odsjekli opskrbne puteve njegovim trupama koje su s jugoistočne strane prodrle u rubna područja Tripolija.
Njihova glavna baza al Rajmah udaljena je 1000 kilometara i sada se nalaze u situaciji da su dobrim dijelom izolirani u pustinji, iako na samom rubu glavnog grada, dok se njihovi protivnici s druge strane nalaze u komotnoj situaciji da nakon cjelodnevnih borbi mogu skoknuti doma, otuširati se i vratiti na položaje.
The Economist navodi da plemena koja inače podržavaju Haftara, nisu voljna slati mu dodatne snage. Haftar, međutim, ima moćne prijatelje. Saudijska Arabija, Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati šalju mu oružje, čak i borbene avione, te novac za plaćanje vojnika.
Iznenađujuće za dvije zaljevske monarhije, doduše i jednu republiku, oni Haftara vide svog kontrarevolucionarnog saveznika u sukobu protiv narodnog, doduše često islamističkog ustanka iz arapskog proljeća 2011.
Glavni motiv Saudijskoj Arabiji i UAE-u jest to da ne žele da libijska nafta, teritorij i luke padnu u ruke njihovih regionalnih suparnika; Turske i Katara. Haftar računa na njihovu pomoć u nastojanju da zauzme Tripoli isto onako kako je 2017. zauzeo Bengazi na istoku, drugi najveći libijski grad. Bengazi je tada pretrpio velika razaranja i mnogi su napustili grad.
Turska i Katar naoružavaju pak suparničku stranu, onu u Tripoliju. Tvrde da time podržavaju demokratske snage s podrškom u narodu, kao i oružane skupine s kojima dijele islamističke političke stavove. Ovakve intervencije izvana prijete da se izrode iz građanskog u regionalni rat. U lipnju je Haftar zaprijetio Turskoj da će gađati sve turske brodove u libijskim vodama.
Francuska protiv Italije zbog nafte, Rusija zna koga želi
Zarobio je šest turskih mornara i oslobodio ih tek nakon što je Turska zaprijetila da će otvoreno vojno intervenirati. UN-ovo Vijeće sigurnosti razdvojeno je na također sukobljene strane. Bivše kolonijalne sile – Francuska i Italija – podržavaju svaka svoju stranu. Francuski naftni div Total drži većinu naftnih polja na istoku, dok talijanski ENI drži ona na zapadu zemlje.
Rusija koja je sklona rješenju s autokratom koji kontrolira najveći dio ili cijelu zemlju, podržava Haftara. SAD se istodobno drži po strani još otkako je Barack Obama zauzeo stav da trebaju “voditi iz pozadine”. Donald Trump je telefonski čestitao Haftaru, koji ima i američko državljanstvo, kada je naslutio da bi njegova ofenziva mogla biti uspješna.
Tako se došlo do toga da SAD, koji je podržavao dogovore o primirjima, sada prijeti da će u UN-ovom VS-u uložiti veto na takva rješenja. A otkako se ispostavilo da je Haftarova ofenziva zapela, Trump je zauzeo stav kako je riječ o “još jednom glupom ratu na Bliskom istoku”. Tako da se rat nastavlja. Ipak, nacionalna valuta dinar stabilizirala se.
Proizvodnja nafte blizu je vrhuncu proizvodnje od 1,1 milijuna barela dnevno i predviđa se da bi Libija od toga ove godine mogla zaraditi 27 milijardi dolara. Zanimljivo je da u svim ovim sukobima svaka strana izbjegava uništiti naftnu infrastrukturu one druge, sve kako bi svi bili sigurni da im neće biti uništeni izvori financiranja militanata u objema grupama
Haftarov glavni problem je UN-ov embargo na kupnju nafte koja dolazi iz izvora koji nisu pod kontrolom vlade iz Tripolija. Tako da to što je on oteo naftne izvore onima iz Tripolija, istodobno time nije uspio povećati svoja financijska sredstva. Njegovim ranijim pokušajima da sam prodaje naftu, spriječio je SAD, no on se ne predaje. Novi trenutak je i to što je postao destruktivniji.
Kako su njegove snage izgubile Gharyan, on je počeo s bombardiranjima Tripolija i već mu je razorio međunarodni aerodrom. Haftarove snage sada tuku i po onom drugom aerodromu Tripolija, prijeteći da i njega onesposobe. Tripoli je izložen i u opskrbi električne energije i vode cjevovodima iz Sahare.
Naoružani klanovi ratuju i po četvrtima grada
Struje u glavnom gradu dnevno ima samo devet sati, pa se školarci tuže da im je previše vruće za učiti. Iz predgrađa u kojima se ratuje, do danas je 100.000 ljudi pobjeglo prema centru grada od 1,2 milijuna stanovnika. Većina njih priželjkuje stvari poput toga da vlada konačno postane kadra organizirati prikupljanje smeća, te da milicije prestanu s iznudama i pustošenjima središnje banke, kao i to da prestanu njihove klanovske borbe za prevlast nad gradskim četvrtima.
“To je poput kroćenja divljih mačaka u cirkusu”, opisao je vladin dužnosnik na što nalikuje upravljanje Tripolijem.
Nije bilo malo onih koji su se nadali da bi Haftar, sa svojim dolaskom, mogao uvesti red. Ali, onda su došli bombarderi. Njegova kitnjasta uniforma, njegovo nepotističko privilegiranje svojih sinova i podrška ljudima iz prošlog režima, stvorili su zabrinutost pred mogućnosti “novog Gadafija”.
A užas rata se nastavlja. Na udar dolaze terenske bolnice i ambulantna kola koja prevoze ranjene. The Economist je naišao na medicinsku sestru koja se sklonila u školu sa svojom djecom nakon što su im granate razorile dom, prenosi express.hr
“Zašto naprosto i jedni i drugi već jednom ne odu”, vapila je.