Published On: Sri, stu 27th, 2019

Ono što su u SHS bili Srbi, u BiH su Bošnjaci: najbrojniji narod koji teži dominaciji u cijeloj državi

Nisam konsultovao nikakve arhive i pozivam se isključivo na varljivo sjećanje, ali rekao bih da ima barem deset godina otkad je Slobodan Šoja u jednom feljtonu u Oslobođenju napravio indikativno poređenje između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i dejtonske Bosne i Hercegovine. Ono što su u SHS bili Srbi, u BiH su Bošnjaci: najbrojniji narod koji teži dominaciji u cijeloj državi. Hrvati iz SHS su Srbi u BiH: drugi narod po brojnosti koji teži teritorijalnoj autonomiji, zvala se ona Banovina Hrvatska ili Republika Srpska. Napokon, Hrvati iz BiH su kao Slovenci iz SHS, nemaju formalno svoj “entitet”, ali su ipak homogeno naseljeni na vrlo konkretno omeđenoj teritoriji i najbogatiji su kad je riječ o dohotku po glavi stanovnika.

Muharem Bazdulj l Oslobođenje.ba

Ima, međutim, naravno i velikih razlika. Dejtonska Bosna i Hercegovina proslavila je nedavno svoj dvadeset i četvrti rođendan, dok je Kraljevina Jugoslavija (kao preimenovana Kraljevina SHS) raskomadana prije svog dvadeset i trećeg. Uoči ratnog uništenja zemlje njen ambasador u glavnom gradu države koja će je napasti zvao se Ivo Andrić. Bio je vrhunski karijerni diplomata sa više od dvije decenije iskustva, a u Ministarstvo vanjskih poslova ušao je odmah po njegovom formiranju. Prvi svjetski rat prekinuo ga je u studiranju, pa je počeo da radi u diplomatiji bez visoke stručne spreme. To, međutim, nije moglo tako dovijeka, pa je nekoliko godina kasnije u Grazu odbranio disertaciju i stekao diplomu. Zbog činjenice da je on u kasnijim godinama svojom književnom slavom zasjenio onu diplomatsku, ovi podaci iz biografije Ive Andrića postali su opštepoznati. Pronicljiv čitalac već je svjestan zbog čega ih ovdje potenciram. Naime, i Bosna i Hercegovina se ovih dana suočila sa problemom ambasadora, odnosno ambasadorke bez visoke stručne spreme. Da podudarnost bude bizarnija, ponovo imamo osobu koja u svojoj biografiji kombinuje diplomatiju i književnost. Istini za volju, dok Željku Komšiću nije palo na pamet da je proglasi ambasadorkom, nije da je baš bilo kome padalo na pamet da bi Martina Mlinarević-Sopta mogla da odnese radnu knjižicu u Ministarstvo vanjskih poslova, no bilo je u ovoj zemlji i većih čuda. Njena književna slava nije mogla da zasjeni diplomatsku jer ove druge nije ni bilo. Ali dobro, ko zna, možda njena diplomatska slava nekada u budućnosti zasjeni onu književnu, samo ako joj uspije da istinski i započne svoju diplomatsku karijeru.

Naime, kako je posljednjih dana postalo poznato, Mlinarević je na zahtjev Odjela za pravne, kadrovske i prevodilačke poslove Ministarstva vanjskih poslova BiH da dostavi svoju diplomu kako bi se kompletirala njezina dokumentacija, nakon što je imenovana za ambasadorku u Češkoj, odgovorila kako je “spriječena dostaviti diplomu, o čemu je ranije pisala i obavijestila Predsjedništvo BiH prije imenovanja”. Mlinarević je, takođe, kako stoji u službenoj zabilješci, informisala MVPBiH da je “u dogovoru sa svojim dragim prijateljima i kolegama iz češke ambasade razgovarala i odlučila prebaciti svoj apsolventski status i završni ispit odraditi na Karlovom univerzitetu u Pragu”. E sad, ljudi koji prate našu tužnu političku situaciju znaju da je oko bosanskohercegovačke ambasade u Pragu već godinama u toku cijela sapunica. Naime, dok je još bio član Predsjedništva BiH, Dragan Čović je na ovu funkciju predložio Ivana Šušnjara. Isti političar je još ranije bio predložio Šušnjara za funkciju generalnog konzula Bosne i Hercegovine u Chicagu, ali ovom je tamo odbijen agreman. Slično je bilo i u Češkoj Republici. Šušnjar je javnosti najpoznatiji kao urednik portala Poskok, a u njegove diplomatske (ne)prilike umiješalo se nekoliko uglednih sarajevskih javnih radnika, umjetnika i intelektualaca koji su otvorenim pismima osporavali njegovu moralnu podobnost za ambasadorsku poziciju.

Upravo u tom dijelu javnosti, Martina Mlinarević-Sopta se doživljava kao nekakav antipod Ivanu Šušnjaru. Mada su oboje upravo iz zapadne Hercegovine, njega se percipira kao hodajući transparent koji poziva na treći entitet, dok je njena politička pozicija više u ključu “hajde da se volimo”. I sve je to uredu da nije ove gromoglasne šutnje kad je riječ o kršenju zakonske regulative upravo te države Bosne i Hercegovine u koju vole da se kunu. Jer upravo po bh. zakonima, za poziciju na koju je imenovana Martina Mlinarević-Sopta traži se fakultetska diploma. Da, postoji mnoštvo privatnih besmislenih fakulteta, da, postoje silne falsifikovane diplome, da, postoje brojni plagijati i svako ima pravo da se sprda sa visokoškolskim obrazovanjem, ali je poželjno da prije toga ima diplomu. Ako je prije stotinu godina u drugoj državi to važilo za Ivu Andrića, ne znam zašto poslije stotinu godina ne bi važilo i za Martinu Mlinarević-Soptu. Najkarikaturalnije u svemu je pozivanje ove na Karlov univerzitet u Pragu, kao da tamo odlazi sa studentskom vizom, a ne diplomatskim pasošem. Ako se “zaslužnim građanima” u MVP-u BiH ne traži diploma, čemu onda “cimanje”? A ako neko ima fetiš da uzme diplomu baš sa praškog Karlovog univerziteta, onda za to postoje i drugi načini nego da se na fakultet upisuješ sa ambasadorske pozicije. Sve u svemu, u Bosni i Hercegovini sve po starom: udri “njihove” iz svih oružja, a ako nešto nije uredu s nekim od “naših”, šuti i čekaj da prođe frka.