More je ljepše od katedrala. Ali jesu li rijeke ljepše od raspjevanih gradskih ulica ili su ulice ponekad ljepše od rijeka i potoka? Jedne subote, svakog jutra tog proljeća, ulice kojima sam se kroz grad spuštala do mora bile su ljepše od slapova. Pune neba, cvijeća, fontana i ptica, pune ljudi sa sunčanim naočalama, u tankim majicama i lanenim hlačama. Moje su oči bile stare sedamnaest godina i sve se to prostrlo pred njima u svijetlim nijansama dok sam koračala prema Dolini prve menstruacije.
Tamo me danas (prije dvadeset godina) čekaju Marko i Bere, to nije mala stvar. Parkirali su vespe kraj Svetog Frane i zauzeli svoj kantun. Oni su vitezovi s plastičnim kacigama, mali gospodari naših srca. Njima u slavu, kao i mnogim mladićima prije i poslije njih koji su u jednom kratkotrajnom bljesku mladosti bili predmet grupnog obožavanja, oformila se tom kantunu vis-a-vis Dolina prve menstruacije u kojoj obitavaju srednjoškolke – iako je naziv terminski netočan i kasni i uopće izaziva negodovanje, nametnuo se prešutno. Za srednjoškolkama su došli tipovi, stavili su gel u kosu, ruke u džepove. Kad Marko i Bere i njihove vespe dogodine promijene kantun, za njima će na novo mjesto preseliti čitava Dolina, prvo djevojke, pa s njima dječaci.
Dobro se pazi da se ne prekorači granica između Doline PM i Vlajlanda gdje su seljačine, iako nitko ne teži tuđem statusu tu, na Rivi. Seljačine boli briga za to što su seljačine, oni su u većini i dobro se zabavljaju. Uostalom, uskoro će, čim dozriju, i pomodne curice ostaviti male šminkere Marka i Beru i njihove motorine i sjesti u nabrijana kola seljačina. Svidjet će im se njihovi zlatni lančići, glasna seljačka glazba, uske majice na nabildanim torzima, tute i minimalne patikice, mramor i mesing interijera. Bilo je dana kad sam žalila što nisam prava rasna seljanka, pa da mi nije dosadan taj đir, da istinski uživam u narodnjacima, densu i tehnu, da volim sve te stvari koje idu s tim, klubove u kojima se luduje do zore, njima je jedinima bilo stvarno dobro u ovoj zemlji, oni su jedini uživali, dok su ostali gluvarili, oni su imali kamo i gdje, uvijek se vrtio neki novac, pio se viski, dec kole, makijato, slobodan upad u klub, šmrkala se koka iz novih krupnih novčanica. I sad je više-manje tako. Ponekad sam željela živjeti u neinkartanoj kući na tri kata, bez kanalizacije, neopterećeno, s bijesnim autom u dvorištu i majicom na kojoj blješti Versace, da me ne brine ništa osim kad mi otpadnu umjetni nokti, ali tu je problem, ja sam žensko i uz tu priču je išao frajer koji bi me tu i tamo zavidao šakom ili barem pleskicom, koji bi mi napravio klince i zatočio me doma između dvi mise, i ne bi mi više bilo zabavno kao rasnoj seljanki. Nema zemlje za seljanke, samo za seljake.
Danas (prije dvadeset godina) svi su na Rivi i Riva je sve. Ovo je prvo sunce nakon zime i svi izbjegavaju unutrašnjost gradskih zidina, najbolje kafiće među zidinama drže lezbe, one se drže skupa i uvode jedna drugu u posao – to je teorija. Našle su neko rješenje s poluljudima koji po kafićima skupljaju reket. One to jedine mogu, opstati, one su sigurno navikle na svašta da bi ovdje preživjele, zaključila je Helanka, moja prijateljica koja je znala sve. (Svi su bili pomalo ludi za njom i njenom slobodom, a imala je i taj izgled koji joj je otvarao vrata marginaliziranih i marginalnih skupina.)
Ekipa koja za ružnog vremena odlazi kod lezbi, danas (prije dvadeset godina i koji mjesec), sjedi sjeveroistočno od Vlajlanda, jer tamo je Dolina mozgova, tamo kavu ispija nonšalantna inteligencija, prikačili su se i neki mlađi alternativci, svaki grad ima svoje snobove, ali ovdje oni su vjerojatno najbolji ljudi koje grad ima, bar tako oni misle; samo ih treba promatrati pojedinačno, pojedinačno da, nikako skupa, da ti se srce ne skupi na extra small. Nije previše, nije ni puno, ali sve je uređeno na toj razglednici. Nitko neće zalutati u krivu dolinu niti sjesti na pogrešnu stolicu, ako ne želi sjediti sam.
Samo seljačina Slavuj Mitrović u gaćama iz garde svima se nametne, debil, a najviše me živcira kad sjedne kraj nas srednjoškolki. Idi ti na Matejušku kod pijanih, napušenko, kod Malog Šefa i ekipe, uklopit ćeš se, govori mu jedna jučer (prije dvadeset godina), ali neke mu se i smiju, smiješan je, ima lijepe oči. Njega ništa ne vrijeđa, ništa.
Rat je završio, rat je pri kraju, to se već zna. Trebao bi mu netko reći da je rat skoro završio i da ne nosi više te seljačke maskirne hlače. Subota je, nema škole, nema ni rata. Neka se prvo opere i ošiša, pa onda neka dođe među nas, mlade smo i zgodne, nije važno to što imamo samo po jedne rebatinke, džeparac dotekne za Hay dezodorans i za topli sendvič i dec gustog sa šlagom ponekad; mi želimo Marka i Beru, njihove frizure i kacige, lica bez dlaka, stranu robu na vitkim tijelima i njihove male vespe koje nas odnose u tirkizni dio grada.
Znaš li da su naši u Lori ubili Bobinog tatu? Takve priče nam jugo u Dolinu prve menstruacije donese iz Doline mozgova.
Boba je moja susjeda, ima devet godina, njen brat ima šest godina, njihov tata je predavao tjelesni u osnovnoj školi, svi smo ga znali, bio je jak čovik iz Zagore, ubili su ga šakama, mučili su ga i tukli. I jak čovik (čovek) podlegne ozljedama. Kad god sretnem Bobinu mamu, mršavu ženu kojoj je ime Anka, pocrvenim do korijena.
Zašto sam je srela baš danas (prije dvadeset godina), Anku, dok žurim prema Dolini prve menstruacije, ovog jutra kad su uličice kojima se kroz grad spuštam do mora uzbudljivije od ponornica. Moje ulice sa stropom od visokog neba, buseni cvijeća, fontana i ptica, rijeke ljudi u lepršavim talijanskim košuljama i svijetlim hlačama… Promucam dobar dan i užasno se zacrvenim, dobar dan izusti Anka i pogleda me u oči, malo se nasmiješi, pa brzo nestane, samo da joj djeci ne govore da su četnici, sve će nekako proći, di ću ja, svi su moji odavde, ostavite mi na miru dicu, dragi susjedi. Joj Anka, zašto sam te danas (prije dvadeset godina ili ikad) srela, sjećam se kad nisi bila mršava, kao da si iz logora pobjegla, zavičaj ti je doživotni logor, Anko, Ančice. Danas (dvadesetak godina poslije) u Lori curice plešu balet, njihova mala stopala veselo topoću, prigušen je udarac šake u meso, udarac lubanje o zid, najčešće se daje vodvilj, krik je prigušen, aplauz prigušuje vrištanje onog kojem u grlo ulijevaju kiselinu, bis pokriva onog kroz kojeg puštaju struju.
Naša mala klaonica sad je vedra pozornica.
Ljudi i grad, cvijeće mediterana,
život iza sunčanih naočala,
ne mogu to podnijeti, ali ipak podnosim, hodam brže. Marko i Bere, čekajte, evo me stižem, odvedite me s ovog mjesta, na tren. Ja imam sedamnaest, godina je 1995-a, ali neke ulice su ljepše od vodopada, a more je ljepše od katedrala, jebiga. Rat je pri kraju, rat nikad neće završiti, dok svi ne pomremo. Čak i vi i vaše vespe.
Dobra koka. 47 godina. My size, my size…