Petar Šurkalović je umro. Tko zna lutke, zna i njega. Tko zna Mostar, zna i Lutkarsko kazalište. Tko zna kako izgleda život kada ga zagrliš dlanovima kao krhku figuru od papira i duše – zna i koliko je tiho otišao jedan veliki sanjar.
Bio je glumac, redatelj, ravnatelj, producent, čovjek za tehniku i čovjek za čaj. Bio je i Cigo, onaj iz kazališnog hodnika koji nikada nije zašutio, ali nikada nije ni galamio. Znao je kako se govori kad se govori o lutkama – polako, nježno i s poštovanjem. Lutke, naime, ne trpe površnost. A ni ljudi koje vode lutke.
Zato nije bio samo čovjek lutki. Bio je čovjek tišine iza scene, čovjek koji je znao da ne postoji velika umjetnost bez onih što potpisuju sitnim slovima. Bio je ravnatelj, ali je znao zakucati čavao u kulisu. Bio je umjetnik, ali je znao presvući lutku s toplinom kao da je dijete.
Možda se danas svi opraštaju od Petra Šurkalovića, ali čini se da se on već odavno pomirio sa svijetom – na način na koji se mire oni što stvaraju svjetove od drveta, tkanine i riječi. Oni znaju da će, kad odu, njihovi likovi još dugo hodati scenom.
Komemoracija će biti. Govori će se držati. Vijenac će biti. Ali prava komemoracija dogodit će se kad neko dijete prvi put pogleda lutku, i pomisli da ona diše. Tada će Cigo biti tamo. Jer netko je, u tišini, naučio lutku kako da govori.
Odlaze ljudi, ostaju lutke. Ako smo imali sreće – ostane i duh koji ih je znao oživjeti.
EZanki /POSKOK/
wpDiscuz
