Bio je to, čini mi se, 23.7.2012. kada je prvi put najavljen odlazak najvećeg sina naših naroda. Sina koji brine o svim narodima podjednako i koji se gnuša bilo čega drugoga osim građanske opcije ove naše napaćene zemlje. Sin je to koji je oslobođen svakog oblika nacionalizma i koji prezire nacionalizam, a posebno onaj hrvatski. Pobliže, čovićevski nacionalizam.
_______piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info
Ma da se ne lažemo, prezire i ostale, ali kada onako bolje, čisto građanski porazmisli, taj hrvatski je najviše opasan po BiH. A BiH mora biti svačija podjednako, zar ne? E tako je, najuzorniji od svih, odlučio konačno napustiti svoju partiju, jer nije mogao da više podnosi narastajući nacionalizam koji se počeo širiti partijskim hodnicima.
Kap koja je prelila čašu bio je sramni, nemoralni, skandalozni i pri tome potajni dogovor Čovića i Lagumdžije o nekakvim diskriminatroskim ustavnim promjenama i posve neobičnoj primjeni odluke u slučaju Sejdić-Finci. Nije sin naš najdraži mogao podnijeti da se izgubi građanin i tako oslobodi mjesto nacionalistima. Nažalost, to njegov nemoralni Šef nije htio da vidi stupajući u savez sa nekakvim čovićima i radončićima samo zato što mu je fotelja draža od svega drugoga pa čak i od čovjeka-građanina.
Dobro, hajde da se ne lažemo: jeste Šefu fotelja i njegova i onih kojima je on pravi važnija od svih zamislivih principa, ali nije sad to tema. O tome drugi put. Tema je moralna čistota odluke jednog principijelnog građanina da se odupre tiraniji i nacionalizmu svoga Šefa.
Nego, stanite da ne bude zablude ko je Šef. To je onaj veliki nadaleko poznati socijaldemokrata sasvim građanskog opredjeljnja o čijoj je nacionalističkoj i nimalo demokratskoj retorici pisala posljednje tri godine skoro iz sedmice u sedmicu ona plačenička nacionalsitička kučka malo po RS, malo kod Hrvata, a malo i po Avazu usred Sarajeva.
Pisala je i govorila o perfidnom nacionalizmu koji je mnogo gori i izraženiji upravo kod ogorčenih antinacionalista i u nadlozaćoj, punoj osvetoljubivosti, demokraciji, a kotlinska javnost se zgražavala nad ispadima jedne plaćenice koja izdaje građanski koncept za šačicu maraka. Kad danas evo: svi skočili da pljuju po Šefu jer je izdao građanski koncept!
Kaže jedan od glasnih da je Šef najveća šteotičina za BiH. Ma nemoguće. Prosto mi bude žao šta sve o govore o Njemu! A ako je iko posumnjao je li to baš onaj isti i najveći i eto do jučer najdemokratskiji lider, kroz principijelnu odluku najmoralnijeg sina se konačno mogao i uvjeriti. Jeste, to je on, ali prodao je dušu đavolu.
Hm, ali zašto li je sin odlučio izaći iz socijaldemokratskog gnijezda? Ma je li baš zbog Šefove izdaje i Šefovih neočekivanih naci-opredjeljenja? Da možda ipak nije otišao upravo zbog nezajažljive želje za foteljom? Ali kakvom foteljom?
Onom koju mu opravdani i konačni dolazak čovićevskih Hrvata na političku scenu zasigurno uskraćuje. Foteljom podobnog i ukrasnog Hrvata smještenog u Sarajevu. Onog Hrvata koji bi da pokriva hrvatsko mjesto, ali da nikako ne bude Hrvat zaoprave, jer to nije profitabilno, barem ne u Sarajevu. A Sarajevo je centar svijeta, zna se.
Eh, pa tako bi sa dolaskom kakvog asimetričnog ili viševrijedećeg Hrvata iz Livna ovaj sarajevski Hrvat bio sasvim nebitan. Ma bio je Hrvatima, recimo iz Ljubuškog, i prije ovaj sarajevski nebitan, ali su im podmetnuli ukrasnog sarajevskog pijetla da im drži mjesto.
I eto konačno kada je po prvi put Šef odlučio da napravi jedan barem na prvi pogled demokratski korak: da uvaži zahtjeve Hrvata iz cijele BiH, sin odlučio da ga napusti.
Sin shvati da ne bi više mogao biti i građanin i simetrični Hrvat istovremeno, pa veli: „Idem ja fino pobjeći i prokazati Šefa izdajnikom, a sebe moralnim čistuncem kome će opet, a ko drugi nego Bošnjaci dati glasove na narednim izborima.“
Nada se Komšić i podršci Ostalih na čije čelo bi sada rado da se stavi. Ne dolaze mu sada u Predsjedništvo Hrvati koje predstavlja nego sarajevski aktivisti zabrinuti nad sudbinom Ostalih. Šalju nam poruke da takvih, istinskih Bosanaca i Hercegovaca ima mnogo i da će ih biti sve više i više.
Doduše, ne žuri se Komšiću da prestane biti politički Hrvat. Nisu se ni Sejdić ni Finci odrekli svoje nacije kada su digli svoj glas u ime Ostalih. Eto, neće to ni oni iz one „naše“ naj-naj-građanske stranke što su se ovih dana obrušili na Šefa svojim javnim dopisima i obraćanjima.
Pa i nakon dugog boravka u Americi Peđa Kojević nije izgubio svoj identitet nego se lijepo smjestio u Klubu poslanika srpskog naroda. Lijevo orijentirana urbana faca, malo u rok maniru, malo u Srbin maniru, jer je tako osigurano poslaničko mjesto. Nisu ni njegove partijske kolege ni on bojkotovali te klubove naroda, nego fino sjeli u srpske i ostale foteljice, ali onako po građanski.
Onako malo s visine docirajući kome stignu o neophodnosti borbe za Ostale i one koji neće da se nacionalno opredijele. A oni se opredijelili, zauzeli zastupničke fotelje i moraliziraju li moraliziraju kako je nacionalizma poguban za ovu zemlju i kako će se uvijek i zauvijek boriti za simetrična rješenja i ravnopravnost svih građana.
Nego dok sin smišlja kako da, nakon što je prokazao svu nakaznost svoj Šefa, ponovo osigura svoju ukrasnu hrvatsko-građansku poziciju, a kotlinska intelektualna i NVO javnost lamentira nad sudbinom svoga nenacionaističkog mezimca, dotle i posljednji pokušaji da se kakav takav dijalog otvori sa sarajevskim neistomišljenicima pade u vodu. A o građanskoj opciji bez koje nema ove zemlje i svim neustrašivim oblicima borbe za nju drugi put.