Published On: Uto, srp 2nd, 2019

Od silnog domoljublja nismo tad vidjeli koliko se neki silno bogate naoružavajući nesreću

Teško je u relativno kratku naraciju pretočiti desetljeće koje je u prvoj svojoj godini u nas generiralo najveću traumu, desetljeće koje mnogi ciklički, začarano i dalje žive kao prokletstvo ili jedinu izliku.

Jednom prilikom rekla sam kako me mirisno devedesete asociraju na drnč, ulje za čišćenje pušaka i na vonj rastopljenih potplata vojničkih čizama koje smo, kako bi se brže osušile, znali odlagati na bilo što toplo, pa tako i plotnu šporeta na drva. Bila je to brzopotezna mirisna asocijacija, jer uvijek je tu puno više toga. Tu je i miris izlizanih karata za belot, duhanskog dima, rakije, piva koje je zbog hiperproizvodnje (uslijed hiperpotražnje) ‘91. i ‘92. dramatično gubilo na kvaliteti, ali i miris ljudskog mesa, krvi, onaj zadah kojim kuće izdahnu kad im projektil velikog kalibra razvali utrobu ili glavu krovišta, miris još toplih kifli i kruha što nam ih pekari zdušno šalju do prvih crta bojišnice, miris vatre koja ždere sve što su ljudi imali, miris podruma u kojima ljudi kao štakori vode suživot sa štakorima i podzemnim vodama i plijesni i zimnicama oko kojih smo se nekoć trudili, miris lijevanog željeza za koje čovjek nikad ne zna kako će se rasprsnuti, ni kamo: u nebo ili pljoštimice uz tlo.

No, valja krenuti od početka. Tako je, vele, mudrije.

Devedesete su se rodile osamdesetih. Dok se u Seattleu rađao grudge, a elektronička industrija hvatala zamah za mijenjanje cjelokupne slike svijeta, dok su sretnici među nama na “Komodorcu“ 128 igrali Space Invaderse i već slušali R.E.M. koji će, baš kad nam bude najkrvavije, objaviti svoj najbolji album: “Out of time”. Neki “čudaci” (među kojima i ja) okupljali su se ispred Valentina. Neki od njih neće preživjeti devedesete, a neki će izrasti u novinare, književnike, pjesnike, slikare, glazbenike, glumce koji se još sjećaju Rundeka koji je nakon jednog koncerta, već “prosvijetljen”, kružno mašući rukom povikao: “Ja sam Rundek, ja plaćam rundu!” Odlazilo se u STUC, Studentski centar gdje su osječki bendovi po atomskim skloništima imali prostore za svirku, gdje su se u menzi organizirali koncerti, ali i gitarijada na kojoj je moj bend Enola Gay 1987. zablistao, pa nastupio na središnjoj proslavi sada tako mrskog Dana mladosti. Bilo je ondje i performansa i radionica za kreativne na svim područjima, nezaboravnih koncerata na Osječkom ljetu mladih koje bi u Rupi (razvalini nekadašnjeg Radničkog doma) okupio cijeli grad na svirkama Riblje čorbe, Psihomodopopa, Discipline kičme ili Haustora.

 

Foto: Privatna arhiva Ivane Šojat Odlazilo se u STUC, Studentski centar gdje su osječki bendovi po atomskim skloništima imali prostore za svirku, gdje su se u menzi organizirali koncerti, Imala sam bend. Zvali smo se Enola Gay

 

A onda su “neki” odlučili na naše prostore demokraciju kao u Narniju uvesti otvaranjem vrata ormara s kosturima. Dok smo se mi smijali vicevima o jogurt-revoluciji, iredenti i kosovskim rudarima koji žilavo ne odustaju od prosvjeda u rudarskim oknima zahvaljujući bananama koje im netko diverzantski dotura. Sve nam se to doimalo daleko, bliže Vardaru nego nama i Triglavu. Sve nam je bilo zajebancija, osobito nama mladima, mlađima, zaglavljenima između partizanske ikonografije kore s drveća i tifusara i Ramba koji zubima obara ruske helikoptere. U zajebanciji nismo posustajali čak ni kad su se na imaginarnoj liniji imaginarne “Velike Srbije” vožda s govornom manom počeli pojavljivati balvani nagomilani u barikade. Dabrovi na liniji Vivovitica – Kavlovac – Karlobag, tako smo se šalili. Bilo je ubojito smiješno zato što to u našem imaginariju nije bilo moguće. Sve dok broj nas takvih nije počeo sumanuto opadati. Sve do jedne točke u vremenu kad je postalo presudno važno tko je što, koja ga nacija definira kao čovjeka, koja ga krv prebacuje u tor dobrih ili zlih. Jer, sve se odjednom počelo događati: i jedan narod i svi mrtvi poginuli u svim ratovima, odmazdama, odmazdama na odmazde. Sa svih strana počele su se pjevati budnice kao da ćemo na festival, a ne u rat.

 Zastavica na ”kormanu” bicikla

I tu sve kreće u vremenskoj točki koju nikako ne uspijevam definirati točnim datumom. Kreće sve moje mnogima diskutabilno, tako subjektivno sjećanje zbog kojeg prečesto ni ne znam što je čemu prethodilo, nego se sve isprepliće kao u sumanutoj groznici. Barikade i moja sunčanica u Biogradu 1990., autobus koji mora mijenjati rutu zbog ljudi koji “po zvizdanu” nose šajkače od čoje i šubare, groblja i kosti spominju kao graničnike, teritorijalna zapišavanja. Kreću medijska loženja do usijanja, novinari nas mentalno pripremaju na klanje nevjerojatnom inventivnošću naslova, masno otisnutih naslova koji čitateljima ostavljaju crne ruke, onako simbolički: Jazovka, Jasenovac, Križni put, Stara Gradiška. Nadmećemo se masovno u genocidu i žrtvoslovlju, onako pleterski. Tad toga nisam bila svjesna, pa nije u redu da sad tako pišem. Valjda. Tad sam se ježila kad se Bora Čorba, čovjek koji je pjevao “Pogledaj dom svoj, anđele” ili “Kad hodaš” ponosno “učetničio“. Tad sam imala crveni bicikl. Trkalicu. Na tržnici koja je uz voće i povrće tad vrvjela simbolima kupila sam hrvatsku zastavicu, jednu od onih kakve su ljudi počeli kačiti za retrovizore kako bi urbi et orbi objavili tko su i što su. I okačila je za ”korman” bicikla.

Na tom biciklu s tom zastavicom i nemušto isheklanom kapom trobojnicom sam nakon “one” Špegeljeve afere s KOS-om prkosila naprasno uvedenom policijskom satu. Sjela bih, naime, na bicikl odmah po početku tog sata i vozila se oko zgrada u kojemu su živjeli oficiri JNA s obiteljima koje su čuvali ročnici i iz svega glasa pjevala “Ustani, bane”. Jednom sam otišla čak do Bijele vojarne i učinila isto. Nije mi na pamet palo da su nesretni ročnici na straži možda baš Hrvati te da su mentalno zapjevali unisono sa mnom. A i o banu sam tad znala samo ono što je “trebalo”, bez dodatnih informacija o mađarskoj građanskoj revoluciji.

Negdje u vrijeme tog “policijskog mraka” aktivno je djelovala i Hrvatska studentska unija, a negdje istodobno Strossmayer je postao jugoslavenčina (zbog Akademije kojoj je u svoje doba nadjenuo “pogrešno” ime). Zašto to spominjem? Zato što je tijekom dramske uvertire za Domovinski rat trajao “maleni” akademski rat za hrvatski jezik i rat protiv “mrskog” Strossmayera. Sa Strossmayerovim patronimom ili bez njega, kao studenti smo pod okriljem noći po gradu lijepili plakate s pozivom da hrvatski jezik bude jedan i jedini na našem sveučilištu. Radili smo to u trojkama. Ja s Dambom koji tad nije ni znao da će poginuti u studenom 1991. i Munjom koji također nije znao da će ga u mladu jesen iste godine snajper pogoditi u kuk na silosu Đergaj, u Vukovaru.

Premda svjesni da se sprema nešto monstruozno, nismo si valjda htjeli priznati da će jezik ubrzo pasti u drugi plan, a zatim i potpunu nebitnost. Nismo si htjeli priznati čak ni kad se krenula nizati crna, krvava girlanda za dance macabre. A nizalo se. Krvavi Uskrs na Plitvicama posljednjega dana ožujka, pa Paroški koji je dvadeset dana kasnije u Jagodnjaku Srbe pozivao neka “kao kera” ubiju svakog Hrvata koji izjavi da to nije Srbija, pa dvanaestorica mučki ubijenih redarstvenika u Borovu Selu. Trebali smo znati, ali nismo. Uz vijest o Borovu Selu putovali smo Munja, Damba i ja iz Zagreba, sa sastanka HSU-a.

Nismo pojma imali što će nas dočekati nakon Zagreba gdje sam si, u domoljubnom ushitu, kupila razglednicu s banom Jelačićem i njegovim konjem, kao i opskurne novine koje su do placa koji je ponovno dobio banovo ime doplutale iz neke dijaspore. “Nezavisna država hrvatska”. Tako su se zvale te čudnom tehnikom tiskane novine koje su poglavnika veličale kao da nije pobjegao i ostavio neka umjesto njega ginu djeca, tuđa djeca. Nisam tad bila svjesna simbolike vlaka koji nas je zapravo u hipu prebacio u vremenski i mentalni kontekst u kojemu ćemo nastaviti živjeti godinama. U smrt. U vijest o smrti dvanaestorice redarstvenika i inat koji se zahuktavao, koji je odjeknuo poput eksplozije kad su se Osječani okupili na Trgu Ante Starčevića tražeći oružje. Nakon Borova.

Foto: Privatna arhiva Ivane Šojat U Osijeku ostaje trećina stanovnika. Osobito nakon pada Rosinjače i Vukovara. Osijek je u mraku. I ispod zemlje. Rade kafići i noćni klubovi u suterenu

Tu se negdje gubi svaki orijentir. Srbijanski mediji pumpaju šuplju tezu o genocidu u tijeku, ogrlicama “od dečjih prstića”, o ustašama i njihovu krvavu piru, hrvatski se lože na Križni put. Političari udruženi s medijima mase drže kao pit bulove na kratkoj uzici i kinje ih krvlju prije no što će ih pustiti jedne na druge, a oni se povući u sigurnost pozadine za pripremanje terena za privatizaciju i novi društveni ustroj. To tad nisam znala. Priznajem. Malo ih je znalo.

27. lipnja tenk gazi crvenog fiću na (simbolično!) Vukovarskoj ulici. Stojim uz rub te ulice, ispod breze, uz zgradu koju su nakon njezine izgradnje prozvali Ljepoticom. U ruci mi je vrećica s vijcima i čavlima, s krpama. Vrećica s nekim od potrepština za izradu priručnih eksplozivnih sredstava i molotovljevih koktela. Već je započeo devetodnevni rat u Sloveniji. Svijet se užario. Imam takav dojam. Griješim. Svijet nema pojma ili uopće ne mari što se događa. Onako kako ni sad ne mari za sirijsku djecu, primjerice, niti zna tko koga gdje kolje i zašto. Svijet mari samo za profit od oružja ili lijekova kojima je prošao rok valjanosti, za sve ono čime će nas obasipati. Za novac. Ništa nije besplatno.

Geografija užasa

Prvoga dana srpnja rafalom iz kalašnjikova ubijen je načelnik policijske uprave Osijek, Reihl-Kir. U sumanutom scenariju i priči koja je tad kod većine ljudi držala vodu. Kir, naime, “nije htio da se branimo”, tako je glasilo obrazloženje smaknuća što smo ga prihvatili kao nešto što se podrazumijeva. Jer mir više nije bio moguć. Balvanima sad već ograđena strana bila je do zuba naoružana oružjem otetim iz skladišta teritorijalne obrane. I svi su već bili medijski nabrijani. Premda će Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda tek koncem rujna uvesti embargo na oružje, oružje je za nas već imalo visoku cijenu: kalašnjikov (kakvim je ubijen i Kir) koštao je tad oko tisuću maraka. Pištoljima je cijena bila nešto manja, dok su se defenzivne ručne granate, od milja “kinder-jaja”, prodavale za pedeset maraka, njemačkih, dakako. Od silnog domoljublja nismo tad vidjeli koliko se neki silno bogate naoružavajući nesreću.

Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL Uoči krvavih sukoba JNA se povlačila iz vojarni iz gradova

 

30. srpnja posljednji sam put vidjela Diku pankera. Sreli smo se kod Robne kuće na Sjenjaku. On je bio u odori, a ja napola: imala sam na sebi maskirnu majicu s oznakom ZNG-a i ogromne zelene hlače civilne zaštite. Raširio je ruke i zaurlao: “Šojka, pa hlače ćeš izgubiti tak’ žgoljava!” “A kud ćeš ti?” pitala sam. “A, u Erdut, sad sam regularan,” smijao se onako krezav od uha do uha. Mislim da sam ga pitala sjeća li se kako smo s pivom skakali na Clash u STUC-u, ali ne sjećam se više. Sjećam se da je prvoga dana kolovoza ubijen, da su mu glavu dok je još bio živ palili brenerom, da su ga s ostalim ubijenima dva dana poslije odvukli sa sunca, s ulice na kojoj su ostali ležati i ubacili u hladnjaču kao polutke mesa ubijene stoke, sjećam se da je cijeli grad zaudarao na trulo ljudsko meso hladnjačom dovezeno pred Patologiju osječke bolnice. Sjećam se i bijesa koji me preplavio. I tuge, ogromne, divovske tuge za koju nismo imali vremena, a koja će nam se nakon mnogo godina zgrušati u traumu.

Niže se geografija užasa: upoznaj Lijepu Svoju kroz popise spaljenih sela, kroz popise gradova i općina u kojima je objavljena opća ili zračna opasnost na kliznoj traci u gornjem dijelu ekrana televizora tijekom, recimo, emisije Dobro jutro, Hrvatska.

Nakon žestokih borbi u Tenji, Sarvašu, Laslovu, nakon pada Baranje, u rujnu kreću bombardiranja Osijeka, ginu prva djeca, među njima i Ivana te kreće još jedna podjela, podjela na one koji ne žele otići, nego se sele u podrume ili rovove, i one koji bježe. U Osijeku ostaje trećina stanovnika. Osobito nakon pada Rosinjače i Vukovara. Osijek je u mraku. I ispod zemlje. Rade kafići i noćni klubovi u suterenu. Vozi se slalom između granata. Recept je provjeren: odvrni radio do daske i samo vozi dok automobil podrhtava od detonacija. Po mogućnosti slušaj radiopostaju Žuta podmornica. Žuta podmornica nam je sidrište. Svima nama koji nismo otišli. Djevojke dečkima preko te postaje šalju poruke, pjesme. Nekako se najviše vrti ona „You“ Ten Sharpa. Nastaju nove pjesme, zajebancije, provokacije, nezaboravni „stihovi“ mog školskog, Peše: „Kad se spustiš niz tu tenjsku ulicu, zabit ću ti bombu ja u guzicu…“

Zvijer koja čuči u ljudima

Igra se bela, u ratu se posvuda igrala bela. U pivo. Ili ni u što. Kad bih bila slobodna, kod kuće, točnije u podrumu, igrala sam belot s bakom Julkom, Srpkinjom koja je kao mlada djevojka preživjela Jasenovac. Imala je ogromno poprsje i uvijek cigaretu u kutu usana. Imala je promukao pušački glas i bila trostruka udovica. Ruke u kojima je držala karte uvijek polagala na te divovske grudi. Kad bi neki kalibar pao blizu zgrade, samo bi zaurlala: “Jebem ti mater, pa makar mi brat bio!” Cigareta bi joj nekim čudom uvijek ostajala zalijepljena za donju usnu. Julka je ostala s nama kroz cijeli pakao. Mnogi su otišli.

Neki su tako otišli zato što su morali. Zato što su im roditelji recimo dobili otkaze zbog činjenice da su „pogrešne nacionalne pripadnosti“ (kao Japanci u SAD-u četrdesetih godina). Jedan od tih bio je Smiljo koji se osam godina kasnije na rođendan ubio u Somboru, ostavio iza sebe suprugu, jedno rođeno i jedno nerođeno dijete i poruku: “Ovo nije moje.”

Foto: Privatna arhiva Ivane Šojat Bilo je normalno po birtijama se više ne tući šakama, nego pucati

Neki su pukli ‘91. Odmah i na licu mjesta. Znam neke koji su razgovarali s kukuruzima. Neki su pukli godinu ili dvije kasnije. Kad su shvatili da im je netko “popalio“ radna mjesta i da se nemaju kamo vratiti, jer tvornice su “neki” kupili za kunu i rasprodali ih u sastavnim dijelovima. Svi smo se, međutim, priviknuli na rat kao na normalno stanje. Bilo je normalno hodati okolo u odori, biti naoružan, bacati se na pod ako nekome ispadne šerpa. Bilo je normalno po birtijama se više ne tući šakama, nego pucati. Noću su u zrak letjeli lokali i automobili zaraćenih „manjih“ šerifa. Znali smo što 1992. očekuje BiH. Nismo, međutim, slutili koliko ćemo se do tad svi usavršiti u klanju i iživljavanjima. Sad znamo koliko nadahnuti u mržnji mogu biti susjedi i komšije. Koliko smo zapravo isti, premda malo nas to želi, smije priznati. Jedan Sarajlija mi je jednom prilikom gorkim glasom rekao: “Nemojmo se zavaravati, da smo mi (Sarajlije) bili gore, u brdima oko Sarajeva, i mi bismo radili isto kao i oni (Srbi).” I to je trauma; biti svjestan zvijeri koja čuči u ljudima. Trauma je znati i koliko je bešćutan taj humanistički svijet koji usred uzajamnog zatiranja triju bosanskih entiteta više mari za Clintonovu spermu na Monikinoj haljini.

Devedesete su nas obračunski, na ideologijskoj razini, vratile u četrdesete, no u nekim društvenim gabaritima su nas bacile u vrijeme prije industrijske revolucije. Dogodila nam se, naime, paradoksalna simbioza nacije kao kohezijske sile i klanovske interesne podjele u feudalnu stilu. Prošlost u sadašnjosti. I čovjek koji većinski žudi za pripadanjem nacionalnom ili nekom subnacionalnom stadu. I ideološki “okršaj” kao zvečka za zabavljanje mladunčadi kapitalizma, onog navodno liberalnog koji u nas zapravo poprima sve temeljne odlike feudalizma. Jer, ideologija je u višim sferama političkoga ustroja samo šarena laža za mazanje očiju publike koju od milja nazivamo biračkim tijelom. Silnice koje klanove drže na okupu daleko su prizemnije od uzvišenih ideala, više nalikuju na trganje ljubljene Domovine na feude pred očima neukih u zanosu, uvijek u zanosu.

Devedesete su se u Hrvatskoj samo navodno razriješile vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja te mirnom reintegracijom. Sve se razriješilo samo naizgled, površinski i prividno, budući da svi alati za pokretanje novog sukoba i dalje ostaju na dohvat ruke. Bilo čije ruke. Jer: ništa se nije promijenilo. I dalje životarimo u pojmu “kult ličnosti”, klanjamo se sumnjivim idolima, šerifima koje nam je darovala ‘91, koji kao kadije i dalje i tuže i sude iznad zakona, čuvamo propalice samo zato što su “naši”, kukolju dodjeljujemo titule prvoklasnog žita. Umjesto pomirenja, mitološki razdori samo su se nadogradili, prokopali u dublji jaz, dobili nova mjesta okupljanja za pripremanje novih odmazdi. Dobili smo “friškije” povode: Vukovar i Srebrenica postali su novo Kosovo polje. Pa kad nekom ustreba… Devedesetih smo propustili katarzu koja nam se ponudila kao na dlanu. Umjesto da se kolektivno pokajemo zbog zločina počinjenih u ime marionetske i nikad zapravo nezavisne Hrvatske iz četrdesetih, službena politika nas je tjerala u inat komunizmu, u pravdanje jednih zločina drugima, na pravdanje susjedskim službenim politikama. Nema praštanja koje po novim, pogrešnim tumačenjima iziskuje prethodno pokajanje. A praštanje je lijek za dušu povrijeđenih. Devedesete povrijeđenima nisu ponudile lijek, nego su ih ostavile na koljenima, gnjevne i pune gorčine.

Svijeća za Dambu

Devedesete su na cijelom području ratom upokojene federativne tvorevine preokrenule društvenu piramidu, u uzore promaknule sumnjive tipove. Deklarativno gazeći prethodno, u stvarnosti su sve opetovale jednako. Partijski sekretari samo su se zaogrnuli novom nomenklaturom, zadržali istu moć. Pitamo se otkuda gorčina, moralno srozavanje, braniteljsko samoubijanje, premda odgovor znamo, budući da čuči u svemu što protivno je onome čemu smo djecu koja odlaze učili: u nepotizmu, klijentelizmu, najprizemnijoj pljački pred kojom zatvaramo oči zato što nas ovoga puta pljačkaju “naši“. I „naši“ nam parazitski uništavaju sport, kulturu, sve najčasnije, prljaju obraz Domovinskog rata iz čijeg okrilja nikako da izbacimo one koji su ga uprljali i krvlju i akumulatorskom kiselinom i zakulisnom pljačkom i lažiranjem registra branitelja kojih je sad više nego saveznika koji su se iskrcali u Normandiji i promijenili tijek Drugog svjetskog rata.

Teško je, zapravo, protumačiti tu psihološku zamku koja nas nagoni da i dalje sami sebi zabijamo nož u leđa i odbijamo prokazati krivce, patološke likove bez ikakva morala. Mnogi mi zamjeraju činjenicu da se u osvrtima na devedesete ne obrušavam na Srbiju koja zataškavanjem istine o recimo Vukovaru i Srebrenici radi na stvaranju generacija novih mitomana, Srbiju čiji bi prekaljeni novinari zbog agresivno neistinite propagande trebali sjediti na optuženičkoj klupi u Haagu. Moj odgovor je: prvo trebao počistiti vlastitu kaljužu, razriješiti enigmu hrvatske traljave politike prema Srbiji, te dopustiti Srbima da se riješe vlastita ološa. Srbija nije naša kuća, kao što ni mi nismo njihova, pa im nismo ni dopustili ulazak, nego se obranili. Nakazno je tuđim krvnicima i lopovima pravdati vlastite.

Osobno me devedesete najviše satru kad zađem u aleju branitelja na Retfalačkom groblju, gdje jedan pokraj drugog leže i spavaju mecima izrešetani, gelerima unakaženi dvadesetogodišnjaci. Uvijek me rasplače ta njihova, naša mladost koju su nam devedesete oduzele. Rasplačem se zbog njih, zbog njihovih roditelja, zbog onog o čemu smo sanjali, a što premetnulo se u košmar nepravde dvjesto podobnih poglavica klanova i gomile uhljebljenih, nesposobnih podguznih muha, zbog svega što nismo znali, što nas je uprljalo, ponizilo. Zbog Hrvatske koju su nam obećavali kao Švicarsku. Upalim tad Dambi svijeću. Ponekad smognem snage i kažem: “Znaš, zaboravili smo da je to što su nam obećavali dijelom izgrađeno i na zlatu u šoi smaknutih Židova.” Sve je nejasno. I to izluđuje. Taj prazan prostor između onog što je moglo biti, a što jest. Kao ona lipa na porubu osječkog Perivoja kralja Tomislava kojoj je ‘91. raketa višecijevnog bacača raketa otkinula krošnju, koja je godinu dana poslije uzalud ponovno pustila grane. Jer koncem devedesetih su je posjekli. Premda su je mogli ostaviti, pretočiti u najdojmljiviji spomenik Domovinskom ratu i neuništivosti života, svemu što smo preživjeli i ostali. Rasulu usprkos.

Ivana Šojat I Večernji.hr