Konačno, došlo je i to vrijeme. Bilježnica se otvara, olovke se oštre, prvi se računi zbrajaju. Pijana Hrvatska pred fajruntom. Uz nju stoji konobar koji zapisuje i, kako bi joj pomogao, naglas čita zapisano: „Šutnja pri stvaranju SIPA-e i Tužiteljstva BiH, Šestorka, šutnja pri Alijansi, šutnja pri izmjenama Ustava FBiH, zločinački pothvat Tuđmana i Šuška, Mesić i podjela Bosne, uhićenja…“ Zaustavi ga mlada Hrvatska: „Ček, ček, ček: što sam stvarno sve to popila?!“ Pomalo nervozno, ali vidno sretno zbog kraja večeri, konobar uzvrati: „Jesi, jesi, jaranice. Elem, naručila, popila i zaboravila“.
Zaboravila je mlađahna Hrvatska što je učinila tu noć. Slijedi joj vječno opravdavanje najbližima, djeci, mužu i ženi. Forever.
___________ Piše: Ivan Pepić | poskok.info
Neki su odgovori o ponašanju Hrvatske nedokučivi ljudima koji koliko toliko poznaju pojam Države. Oni Državu vide kao cjelinu u kojoj vlasti donose dugoročne odluke, s ciljem zaštite zajednice. Ekonomske, pravne i teritorijalne zaštite.
Da je Hrvatska potpuna Država ona bi znala uskladiti sve svoje interese. Ekonomske, energetske, sigurnosne i vanjskopolitičke. Uskladila bi ulazak u NATO-u i EU-u s rješavanjem hrvatskog pitanja u BiH. Ne bi od 2000. do danas šutjela na OHR-ovo sustavno nametanje institucija (Tužiteljstvo BiH, SIPA, Sud BiH), izmjena ustava (statut Mostara, izborni zakon) te otvorenu centripetalnu politiku međunarodne zajednice (Alijansa, Platforma i Komšić). Od prvih izmjena Dejtonskog sporazuma do događaja u Orašju Hrvatska je prepustila drugima da se petljaju u njene vitalne interese.
Nesvjesno je s Mesićem na čelu stajala iza propagande o „podjeli Bosne“. Na nju danas nasjedaju i mnogi Hrvati: radnici, studenti, profesori i političari. Rezultat je „podjele Bosne“ pad s predratnih 800.000 na današnjih bijednih manje od pola milijuna Hrvata. Toliko su dijelili Bosnu da ih je upola manje. A Srbima i Bošnjacima pripada de facto po jedan entitet.
Dejtonski sporazum nije predviđao institucije koje trenutno gone hrvatske branitelje. Pravosuđe BiH bilo je decentralizirano, ovisilo je o entitetima i županijama te je bilo nemoguće da sudac, tužitelj i vještak budu svi redom Bošnjaci. Bilo je nezamislivo da vještak bude Zemir Sinanović, šef bezbjednosti 7. muslimanske brigade Trećeg korpusa Armije RBiH kojoj je pripadao odred El-Mudžahid. To se događa u slučaju optužnice generala HVO-a i HV-a Zlatana Mije Jelića.
Umjesto da digne glas protiv kršenja Dejtonskog sporazuma, kako bi učinila Država, Hrvatska je prepustila Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću da surađuje s Tužiteljstvom BiH. Od 2013. zahvaljujući Protokolu o suradnji s Tužiteljstvom BiH Hrvatski Državni Arhiv otvoren je tužiteljima iz BiH koji marljivo naručuju dokumente iz Zagreba.
Prije dvije godine u Odžaku je za Uskrs uhićen pukovnik i pripadnik 102. odžačke brigade HVO-a Martin Barukčić. Oslobođen je optužbi nakon skoro dvije godine mučnog pritvora. Na Badnjak prošle godine uručena je optužnica protiv spomenutog generala Jelića. Na Svisvete, uhićeno je 10 pripadnika HVO-a iz Orašja, među kojima je i general HVO-a i časnik HV-a Đuro Matuzović. Nakon prvostupanjske presude Praljku i ostalima u Haagu važno je optužiti cjelokupni hrvatski zapovjedni lanac te destabilizirati Hrvate (blagdani nisu slučajnost).
Vidljivo je da nakon vrha HVO-a Srednje Bosne i Hercegovine slijedi „čišćenje“ Posavine, dokrajčivanje dvaju geografskih džepova, odžačkog i oraškog. Cilj sotonizacije HVO-a je dvojak: bošnjačke elite žele prikazati Armiju RBiH kao jedinu „pravu“ vojsku, dok srpski vrh postiže relativizaciju zločina JNA i VRS.
Zanimljivo je da se žele procesuirati najviši časnici čija je uloga bila obrambenog karaktera, osobito u Orašju. Zašto? Zapovjedni lanac usko je povezan s političkom elitom, a političare bira narod, što omogućuje povijesnu inkriminaciju cjelokupnog naroda. Ta se inkriminacija uklapa u koncept dvaju entiteta, samo bošnjačkog i samo srpskog.
S druge strane, nitko još nije odgovarao za granatiranje Slavonskog Broda iz Bosanske Posavine zbog čega je 1992. poginulo 27 djece, a 65 ih ranjeno. Nitko, apsolutno nitko, od agresora nije odgovarao za 43 ubijenih hrvatskih civila u Bosanskom Brodu, 39 u Bosanskom Šamcu, 69 u Brčkom, 64 u Derventi, 59 u Odžaku, 57 u Orašju.
Što može Hrvatska? Može npr. uzvratiti istom mjerom, optužnicama protiv načelnika Glavnog štaba Armije RBiH Sefera Halilovića: do sredine druge polovice 1991. služio je kao časnik JNA i KOS-a na području Hrvatske. Samo zahvaljujući zamjeniku zapovjednika ZP Orašje brigadiru Iliji Vincetiću spriječen je okršaj muslimanskih i hrvatskih vojnika u Orašju, kojeg je upravo Halilović htio izazvati. Moglo bi se inzistirati i na izručenju nekadašnjeg komandanta Petog korpusa Armije RBiH Atifa Dudakovića koji je 1991. kao major JNA naredio raketiranje općine Lovinac u Lici.
Dvije od triju strana u BiH ne prihvaćaju parole o „Zapadu“ i „Europi“. S njima se ne pregovara nego se protiv njih aktivno djeluje. Ne vidim kako će Hrvatska natjerati sve čvršću Republiku Srpsku i bošnjačku državu Federaciju BiH da prihvate „europske vrijednosti“ obzirom da iza ta dva entiteta stoje Rusija odnosno sunitska Turska. Orašje je zadnja stanica gdje bi Hrvatska trebala bez zadrške prihvatiti da se s takvim bošnjačkim i srpskim predstavnicima pregovara isključivo uz prethodne pravne i ekonomske sankcije.