Od Arapskog proljeća pa do “Arapske zime”

Prije 11 godina pozornost svjetske javnosti naglo se pomaknula prema Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Tamo su krajem 2010. i početkom 2011. godine milijuni građana izašli na ulice i trgove. Razlozi koji su doveli do masovnih prosvjeda bili su korupcija i represija vladajućih režima, odsutnost individualnih sloboda, kršenje ljudskih prava, teški uvjeti života, porast ekstremnog siromaštva, rast cijena prehrambenih proizvoda, nezaposlenost mladih.
No, još i danas, 11 godina kasnije, postoje različita mišljenja i ocjene tih događaja. Jedni tvrde da je do prosvjeda građana došlo spontano, zbog gorespomenutih razloga, u kontekstu potrebe za demokratizacijom arapskog svijeta. Drugi pak tvrde da je Arapsko proljeće dio zapadnog plana restrukturiranja svijeta. Tako, primjerice, misli i marokanski kralj Muhamed VI: »To je projekt Zapada s ciljem ostvarivanja njegovih ekonomskih i političkih interesa, s ciljem da arapski svijet podijeli i uništi.« Neki se prisjećaju da je takav projekt Zapada nazvan »Projektom Velikog Bliskog istoka« najavio još George W. Bush na sastanku G8 2003. godine.

Arapsko proljeće je izraz koji koriste zapadni mediji kako bi opisali niz prosvjeda i nemira koji su započeli krajem 2010. i početkom 2011. godine. »Bio je to je pokret bez političke boje i bez posebnih vjerskih predrasuda. Izvirao je iz svijesti arapske mladeži o vlastitoj snazi ​​i vitalnosti. Uspio je razbiti element straha od policije, tajnih službi i straha od uhićenja«, izjavio je mons. Fouad Twal, patrijarh Jeruzalema i predsjednik Biskupske konferencije u Svetoj Zemlji. U prosincu 2010. godine u Tunisu kreće »Revolucija jasmina«, nazvana po cvijetu jasminu, simbolu mira. Početak pobune simbolički se podudara sa senzacionalnom gestom Mohameda Bouazizija, mladog uličnog prodavača koji se 17. prosinca 2010. godine zapalio benzinom u tuniškom gradu Sidi Bouzid, prosvjedujući protiv nasilja lokalne policije. Umro je u teškim mukama 4. siječnja 2011. godine. Ovaj očajnički čin mladića, ubrzo je pokrenuo lavinu prosvjeda koju do tada nitko nije mogao predvidjeti. Države najviše zahvaćene tim pokretom bile su Sirija, Libija, Egipat, Tunis, Jemen, Alžir, Bahrein i Džibuti.

Olfa Lamloum, politologinja, članica francuskog Instituta za Bliski istok (IFPO), smatra da je »mobilizacija građana otvorila ciklus nestabilnosti«. U Tunisu je dovela do ostavke i bijega predsjednika Bena Alija, američkog prijatelja (17. prosinca 2010.), do ostavke egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, također američkog prijatelja (11. veljače 2011.), ubojstva sirijskog vođe Moamera Gadafija (23. kolovoza 2011.) i ostavke jemenskog predsjednika Alija Abdullaha Seleha (23. studenoga 2011.). U Egiptu je narodnu revoluciju u siječnju i veljači 2011. godine, vješto iskoristila organizacija Muslimanska braća (islamisti) koja je preuzela vlast. Njihova stranka Sloboda i pravda opstala je na vlasti samo godinu dana, jer je iznevjerila mnoga očekivanja građana. To je vješto iskoristio maršal Abdel Fattah al-Sisi, koji ponovno uspostavlja autoritarni režim, uz podršku Zapada. Predsjednika Al-Sisija, većina građana prihvaća kao »superheroja« koji je na izborima dobio čak 96 posto glasova. On nakon Arapskog proljeća postaje predvodnik autoritarnog modela vladanja na Bliskom istoku. Francuski Le Monde deset godina kasnije, 2020. godine, prenosi zanimljivu vijest – predsjednik Emmanuel Macron je egipatskom predsjedniku, maršalu Abdelu Fattahu al-Sisiju, dodijelio jedno od najviših francuskih odlikovanja Ordre National de la Légion d’honneur. U Arapskom proljeću je sudjelovala i Tawakkol Karman, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2011. godine. Ona je u Jemenu poznata kao »Majka revolucije«. Bila je na čelu borbe za ljudska prava i sudjelovanje žena u konsolidaciji mira. Prisjećajući se tih događaja od prije deset godina, svojedobno je izjavila: »Masovno sudjelovanje žena u revoluciji Arapskog proljeća bio je šok za autoritarne režime koji nisu očekivali da će ih izvesti na ulice i sudjelovati u prosvjedima.«

Noah Feldman, američki akademik, profesor prava na Harvardu i poznati kolumnist, u svome radu »Arapska zima«, smatra da je, s izuzetkom Tunisa, Arapskim proljećem »stvoren vakuum koji nije bio popunjen odgovarajućim demokratskim reformama koje je zahtijevala ulica«. Primjerice, libijska pobuna se za samo nekoliko tjedana pretvorila u pravi građanski rat. Za razliku od Egipta, Jemena i Libije, gdje je nakon državnih udara i kontrarevolucije, cjelokupan napredak Arapskog proljeća praktički izgubljen, prava i slobode koje su Tunižani stekli i dalje su korisni za građane. Rat u Iraku i Arapsko proljeće donijeli su Siriji ISIS i građanski rat, koji je do danas, prema podacima UNHCR-a, doveo do 5,6 milijuna izbjeglica, 6,7 milijuna raseljenih na nacionalnom teritoriju i 600.000 poginulih. U toj zemlji dogodili su se brojni masovni zločini protiv čovječnosti, gdje dio odgovornosti snosi i aktualni režim na vlasti. Pobunjeničke skupine koje su htjele srušiti Assadov režim, ubrzo su zamijenjene džihadističkim postrojbama odgovornim za mnogobrojne zločine, uz financijsku i vojnu potporu Zapada. Monarhije Maroko, Jordan, Saudijska Arabija, Bahrein, Kuvajt, Arapski Emirati, Katar i Oman, uspjele su na vrijeme izbjeći radikalne i masovne prosvjede jer su prvovremeno pristupile odgovarajućim reformama. U Alžiru građani nakon osmogodišnjeg krvavog građanskog rata koji se vodio od 1990. do 1998. godine nisu bili spremni za još jednu traumu.

Imigrantska kriza i jačanje populizma u Europi, u velikoj mjeri su posljedica upravo takvog razvoja događaja nakon Arapskog proljeća. Ima i onih koji tvrde da Arapsko proljeće ne bi bilo moguće bez iracionalne politike američkog predsjednika Baracka Obame koji je najprije ohrabrivao, a zatim podržao Muslimansku braću u Egiptu i Libiji da sruše njihove vlade. Zatim je podržao vojni puč protiv Muslimanske braće. Stao je uz bok sunita protiv šiita u Bahreinu i Jemenu, a nakon toga je sklopio dogovor sa šiitskim Iranom da naškodi sunitskoj Saudijskoj Arabiji. U Siriji je financirao sirijske pobunjenike, olakšavajući time širenje ISIS-a. Potom je dao zeleno svjetlo za bombardiranje Libije, da bi nakon toga libijski narod prepustio građanskom ratu i potpunoj dezintegraciji zemlje. Za takvo »briljantno« vođenje međunarodne politike, Obama je »zasluženo« primio nejprestižnije međunrodno priznanje – Nobelovu nagradu za mir. I mnoge europske države su najprije pozdravile svrgavanje diktatora u Arapskom proljeću u ime demokracije, a zatim su – u ime stabilnosti Bliskog istoka – podržale njima slične.

Massimo Campanini, islamist, prevoditelj, talijanski akademik, jedan od najcjenjenijih povjesničara suvremenog arapskog Bliskog istoka i stručnjak za islamsku filozofiju, svojedobno je izjavio: »Civilna društva u arapskim zemljama nisu nezrela, već slaba. Tunis i Egipat naučili su nas da ne postoji mogućnost pokretanja narodnog ustanka, a još manje revolucije.« Stoga ne čudi zašto je Arapsko proljeće istovremeno bilo okidač za buđenje islamističkih snaga, pokretanje građanskih ratova i masovnih emigracija prema Europi. Angelo Del Boca, vodeći povjesničar talijanskog kolonijalizma, na konkretnom primjeru Libije pojasnio je zašto je taj rat bio obično ludilo: »Nakon pada Gadafija, različita su plemena obnovila svoje granice, vraćajući zemlju u tribalizaciju od prije dva stoljeća. Libija nije bila spremna za demokraciju, a Francuska (članica EU-a) Nicolasa Sarkozyja promovirala je rat s ciljem istjerivanja Talijana (Italija – članica EU-a) iz Libije i ubacivanja tvrtke Total umjesto talijanskog Enija.

The Guardian je prošle godine proveo zanimljivo istraživanje na uzorku od 5.000 ispitanika širom arapskog svijeta. Od osam zemalja u kojima su se prije deset godina dogodili prosvjedi i nemiri (Tunis, Egipat, Libija, Jemen, Sirija, Irak, Sudan i Alžir), više od 50 posto ispitanika izjavilo je da je njihova današnja situacija mnogo gora nego prije Arapskog proljeća. U Siriji, Libiji i Jemenu 60 do 75 posto ispitanika izjavilo je da »iskreno žali zbog prosvjeda prije deset godina«. Ipak, neki još uvijek gaje nadu u bolju budućnost, poput Kenana Rahmanija, sirijskog aktivista za građanska prava i bivšeg političkog savjetnika Koalicije za demokratsku Siriju. Komentirajući rezultate ovog istraživanja, između ostalog je rekao: »Istina je da još nismo ostvarili slobodu, ali je sada možemo barem zamisliti i o njoj sanjati«.