Published On: Pon, ožu 15th, 2021

O ulozi Crkve u propasti “Travanjskog paketa”, raskolu u HDZ-u, otmici biskupa Perića, iza kojeg staje papa Benedikt XVI

U prvom dijelu analize Hrvatskog Medijskog Servisa koja tematizira odnos međunarodnih diplomata prema mostarsko-duvanjskom biskupu i trebinjsko-mrkanskom administratoru dr. Ratku Periću, koji je bio na čelu Crkve u Hercegovini od 1992. do 2020.godine, obradili smo neke već poznate, u relevantnim izvorima dostupne dokumente ali i neke našoj javnosti do sada u potpunosti nepoznate izvore koji su, iako dostupni, posljednjih skoro 15 godina bili skriveni u nepreglednom moru dokumenata na Wikileaksu. Zahvaljujući australskom novinaru i aktivistu Julianu Assangeu i njegovim suradnicima te posebno insajderskim pomagačima iz vladinih struktura, milijuni su tih povjerljivih dokumenata „iscurili“ i prelili se na tu već globalno utjecajnu platformu razobličivši pri tom mnoštvo mitova o državi predvodnici „slobodnog svijeta“. Ovaj analitički članak utemeljen je na raščlambi tih dokumenata, njihovoj usporedbi s dostupnim, već obrađenim izvorima, kao i kontekstualizaciji unutar recentnih društvenih zbivanja na području BiH, osobito u prvoj dekadi ovoga stoljeća.

 

U prethodnom smo dijelu detaljnije obradili dva Wikilieaksova dokumenta iz 2001. godine koji svjedoče o diplomatskoj akciji zapadnih, a u prvom redu američkih diplomata, koji su što izravno, što neizravno, pokušavali privoliti službeni Vatikan da na neki način reagira i obuzda (u njihovim očima) prkosnog biskupa Perića. U tu svrhu nalijepljena mu je i etiketa hrvatskog nacionalizma – baš kao u mračnim vremenima revolucionarne „diktature proletarijata“ pod teškom čizmom najboljeg Staljinova učenika Josipa Broza. U što se to pretvorila diplomacija „zemlje hrabrih“, tog ponosnog „doma slobodnih“? O tempora, o mores! zavapio bi Ciceron…

Vratimo se u realnost: daljnji razvoj događaja pokazuje nam da ni naredne, 2002. godine, rovarenja protiv biskupa nisu zaustavljena, dapače, pokušaji diskreditacije postali su još intenzivniji.

Nastavak koordinirane akcije protiv biskupa

U mjesečnom izvješću za ožujak 2002., datiranom 18. travnja 2002. saznajemo da je šef misije OSCE-a u BiH Robert Beecroft (na toj službi od 2001. – 2004., prethodno 1996.- 1997. posebni američki izaslanik za Federaciju BiH) boravio u Vatikanu gdje je 25. ožujka 2002., u pratnji jednog službenika američkog veleposlanstva (vjerojatno Policy Officer, službenik nižeg ranga) održao sastanak s državnim tajnikom nadbiskupom Tauranom te je tom prilikom govorio o upletenosti hrvatskog hercegovačkog klera u korupciju i zlouporabe u Hercegovačkoj banci. Poznata je činjenica da je Hercegovačka franjevačka provincija imala dionice u banci. Kako kaže sastavljač izvješća, Tauran se činio „voljnim da napravi pritisak na biskupa Perića i mostarske franjevce da odustanu od političke potpore tvrdolinijaškim nacionalističkim pozicijama HDZ-a“. Sutradan je Beecroftov asistent informirao neimenovanog službenika veleposlanstva o sastanku s poglavarom Franjevačkog reda (u to vrijeme talijanski franjevac Giacomo Bini) – sastanak je prošao dobro te je Beecroft zadovoljan što je američki Hrvat izabran za poglavara bosanskih franjevaca za kojeg pretpostavlja da će biti manje tolerantan prema franjevačkim „smicalicama“ kako doslovno piše u izvješću. Ovdje se očito misli na izbor fra Slavka Solde koji u lipnju 2001. postaje provincijal hercegovačkih (a ne bosanskih, kako krivo piše izvjestitelj) franjevaca a na tu je službu izabran nakon dugogodišnjeg boravka u Kustodiji hercegovačkih franjevaca u SAD.

Dvije godine poslije Beecroft je opet u Vatikanu s istim ciljem: ponovno opanjkava biskupa Perića i franjevce. O tom posjetu saznajemo u izvješću „Šef OSCE-a Bosna pritišće Svetu Stolicu i franjevce oko tenzija u Mostaru“. Kao i dvije godine ranije, posjećuje novog vatikanskog tajnika za odnose s državama nadbiskupa Giovannija Lajoloa (na toj službi od 2003. do 2006., kardinal od 2007.) te novoizabranog generala Franjevačkog reda (OFM) Španjolca fra Josea Rodrigueza Carballa (od 2013. nadbiskup, tajnik Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života).

Iz ove diplomatske bilješke razaznajemo da je cilj posjeta opravdavanje odluke visokog predstavnika Paddya Ashdowna koji je 15. ožujka 2004. nametnuo Statut grada Mostara te time izazvao veliko nezadovoljstvo Hrvata. 23. ožujka 2004. Beecroft u razgovoru s Lajolom ističe vrlo dobru suradnju s nuncijem (u to vijeme nadbiskup Santos Abril y Castelló) i kardinalom Puljićem te u isto vrijeme biskupa Perića, kojeg naziva hrvatskim nacionalistom, označava ključnom zaprekom za pomirenje te čak ide tako daleko da optužuje biskupa za opstrukciju obrazovne reforme. Beecroft nadalje prenosi nadbiskupu Lajolou potrebu da bosanskohercegovački Hrvati trebaju čuti dosljednu poruku svih crkvenih vlasti da njihova kultura nije u opasnosti i da im međunarodna zajednica ne predstavlja prijetnju. Perić je kako vidimo opet, rečeno po narodnu: „mimosvit“… Sutradan, na sastanku s generalom Franjevačkog reda Carballom i njegovim zamjenikom (fra Francesco Bravi, genaralni vikar i prokurator Reda), unatoč dobrim odnosima s franjevcima u Sarajevu žali se na njihovu braću u Mostaru koji se protive obrazovnoj reformi. Oni su objasnili Beecroftu da su mostarska i sarajevska provincija zasebne a fra Francesco je istaknuo da biskup Perić predstavlja kamen spoticanja i u odnosu na franjevce. Ima li to veze s činjenicom da je padre Bravi prethodno bio provincijal sjevernotalijanske Provincije Sv. Ante u koju se nakon napuštanja Hercegovine sklonio kontroverzni fra Tomislav Vlašić (duhovni vođa međugorskih vidjelaca, 2008. sveden na laički status, u listopadu prošle 2020. godine zbog teške hereze izopćen iz Katoličke crkve) nije nam poznato.

Kraj ovog izvješća koje je potpisao veleposlanik pri Sv. Stolici James Nicholson, u podnaslovu „komentar i zahtjev za smjernicama“, do kraja otkriva stvarne namjere ove višegodišnje diplomatske akcije: Amerikanci su se naime nadali da će biskup Perić biti maknut iz Hercegovine na način da bude premješten u neku drugu dijecezu ili povučen na neku dužnost u Rim. Dakle, trudili su se osigurati da biskup bude formalno unaprijeđen što je inače česta praksa u Crkvi ako se nekog velikodostojnika želi maknuti s određenog položaja. Stoga je odlučeno da će veleposlanik Nicholsonprigodom planiranog susreta s kardinalom Crescenziom Sepeom, tadašnjim prefektom Kongregacije za širenje vjere (tj. Kongregacija za evangelizaciju naroda, sastavljač izvješća koristi stari naziv) koja je u tom vremenu bila izravno nadležna za Crkvu u BiH, njemu osobno prenijeti Beecroftova zapažanja kao i sve ostalo što State Department nalazi za shodno.

Jasni glasovi potpore iz Vatikana

Tijekom naredne, 2005. godine u bazi Wikileaksa nalazimo na dva dokumenta koja se bave političkim stavovima Crkve u BiH. Također spominju se i neke kontroverze vezano za djelovanje franjevaca u Hercegovini. Vrijeme je to aktivnih napora američke administracije da u susret desetoj obljetnici potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma pokuša osigurati politički konsenzus oko novih ustavnih rješenja i osigurati racionalnije upravljanje državom. Biskupi su, poučeni svojim ranijim iskustvima, od početka pregovora bili vrlo skeptični prema samom pristupu međunarodnih protektora, te bili zabrinuti za krajnji ishod tog procesa. S tim u svezi, nakon zasjedanja BK BiH u Sarajevu, biskupi su 29. travnja 2005. javnosti ponudili svoj prijedlog pod nazivom „Bosna i Hercegovina – izvor nestabilnosti i prijetnja miru, ili buduća članica EU-a“. Prijedlog je poznat po tome što predviđa ukidanje entitetâ i ustrojstvo države temelji na 4 ekonomsko- geografske regije, međutim imajući u vidu da je Dayton za Amerikance svojevrsna „sveta krava“, kao takav nikada nije bio predmetom ozbiljnog razmatranja.

U ovom dakle kontekstu treba promatrati dokument od 17. studenog 2005. pod naslovom „Vatikan podupire kardinala“ , a za potrebe ove analize ograničit ćemo se samo na jedno mišljenje o biskupu Periću koje je američim diplomatima u Vatikanu iznio msgr. Miguel Maury Buendiá (nadbiskup od 2008., danas nuncij u Rumunjskoj), nasljednik msgr. Marina na mjestu šefa „balkanskog“ odjela Državnoga tajništva. Naime on je bez okolišanja usporedio biskupa Perića s legendarnim poljskim kardinalom Wyszynskim te („kontroverznijim iako blaženim“ – napominju Amerikanci) kardinalom Stepincem. Sapienti sat! – rekli bi stari Latini.

Inače, iz cijelog je izvješća kojeg je potpisao veleposlanik Francis Rooney vrlo jasno da kardinal Puljić i ostali biskupi iz BiH po ovom pitanju uživaju nedvosmislenu potporu ne samo Državnog tajništva nego i pape Benedikta XVI.osobno.

Na tom je tragu i sljedeće izvješće od 29. studenoga 2005.  s naslovom „Još jedan glas u Vatikanu podržava BiH biskupe“. Christopher J. Sandorlini, zamjenik američkog veleposlanika izvješćuje o sastanku održanom 22. studenog 2005., sa službenikom Državnoga tajništva msgr. Petrom Rajičem (od 2010. nadbiskup, trenutno nuncij u Litvi, Letoniji i Estoniji). Završni komentar izvješća ipak otkriva da im je Rajič zanimljiviji zbog jedne druge, delikatne službe koju je obavljao usporedno s onom u Državnom tajništvu. To je, naime, vrlo osjetljiva pozicija prelata papina predvorja te Rajič, zbog prirode posla i svakodnevnog bliskog kontakta sa Svetim Ocem– kako procjenjuje američki diplomat – ima priliku utjecati na papu. S ovim rođenim Kanađaninom herecgovačkih hrvatskih korijena, koji je okarakteriziran kao „vrlo utjecajan“, te „zvijezda u usponu“ Sandorlini je razmijenio mišljenja o stavovima biskupâ po pitanju ustavnih promjena te općenito stanju u BiH, s posebnim naglaskom na njegovu Trebinjsko-mrkansku biskupiju te aktualnu situaciju s franjevcima koju Rajič jasno karekterizira kao stanje shizme. Na konstataciju da je kardinal Puljić “otvrdnuo“ prema međunarodnoj zajednici posljednjih godina, Rajič kaže da se kardinal jednostavno umorio od praznih riječi i neispunjenih obećanja, a kad je riječ o biskupu Periću smatra da je on pogrješno shvaćen i traži da se, prije nego se donese prosudba pomno ispita njegovo pisanje.

Crkva protiv „Travanjskog paketa“

A da su Amerikanci s razlogom bili oprezni i u ovom slučaju realno procijenili snagu Crkve potvrđuje daljnji razvoj događaja te neslavan kraj priče o ustavnoj reformi. Budući da su predložena rješenja, poznata pod nazivom „Travanjski paket“ bila vrlo štetna po hrvatske interese bosanskohercegovački su biskupi posebnom izjavom od 22. ožujka 2006.  pozvali “zastupnike hrvatskoga naroda, ali i sve odgovorne političare i druge ljude kojima je multietničnost i demokratičnost ove zemlje na srcu da, vodeći se općim dobrom i demokratskim načelima, učine sve kako ovako zamišljene ustavne promjene ne bi poprimile formu parlamentarne potvrde”.

Tako se na kraju i dogodilo: prijedlog nije dobio potrebitu većinu u Zastupničkom domu Parlamenta BiH, unatoč potpori najmoćnijeg hrvatskog političara, predsjednika HDZ-a BiH dr. Dragana Čovića. A da je bilo samo malo sluha za opravdane zahtjeve Hrvata (samo jedna hrvatska zastupnica, dr. Vlatka Komšić iz HDZ-a BiH nije poslušala biskupe i glasovala je „za“, a ostali su prešli u tek osnovani HDZ 1990) moglo se naći prihvatljivo rješenje, no američki veleposlanik u Sarajevu, inače deklarirani homoseksualac, Douglas McElhaney bio je nepopustljiv.

Ovakav razvoj događaja imao je i snažne implikacije na hrvatsku političku scenu te je došlo do raskola u do tada neprikosnovenom HDZ-u BiH te osnutka konkurentskog HDZ-a 1990. Nezadovoljstvo dijela visokorangiranih članova HDZ-a tinjalo je još otkad je dr. Dragan Čović vrlo tijesno preuzeo vodstvo stranke na IX. saboru, održanom u 4. lipnja 2005., a kulminacija tog nezadovoljstva dogodila se, slučajno ili ne, upravo u vrijeme završnih pregovora o ustavnoj reformi. Stranku su, uz presudnu potporu iz Hrvatske, osnovali Čovićev protukandidat za čelnu poziciju na stranačkom saboru dr. Božo Ljubić, te Martin Raguž, profesionalni političar još iz vremena socijalizma, te niz drugih viđenijih dužnosnika i članova. Čelnici HDZ-a 1990 u svojoj su kampanji obilato koristili protivljenje biskupâ „Travanjskom paketu“ te, zahvaljujući pored ostalog i tome, stekli veliku premda relativno kratkotrajnu potporu hrvatskog biračkog tijela. Uskoro će se pokazati da je na sceni u stvarnosti bila samo unutarstranačka frakcijska borba koja je dugoročno donijela više štete nego koristi hrvatskom narodu u BiH.

Odjeke propalih ustavnih promjena i novonastale podjele na hrvatskoj političkoj sceni osluškujemo iščitavajući dosta zanimljivo izvješće koje je 28. lipnja 2007. veleposlanik McElhaney odaslao, osim svojim pretpostavljenima u Državnom tajništvu i ambasadama u Zagrebu, Beogradu te Vatikanu, kao i obavještajnoj službi (kako se navodi u izvješću United States National Intelligence Cell). Veleposlanik izvješćuje o razgovoru s Draganom Čovićem, predsjednikom HDZ-a BiH, a izvješće je naslovljeno „Bosna: Čović o hrvatskoj politici“. Tema je, među ostalim, moguće ujedinjenje dva HDZ-a – ideja koju je bezuspješno pokušao provesti tadašnji hrvatski premijer dr. Ivo Sanader – nakon što je odigrao ključnu ulogu u razbijanju HDZ-a BiH godinu prije.

Čović izražava žaljenje zbog takve Sanaderove uloge kao i zbog uključivanja Katoličke crkve u hrvatsku politiku koje se prema njegovu mišljenju dogodilo na poticaj (tada) karizmatičnog hrvatskog premijera. Čović smatra da je ohrabrivanje Crkve da se uključi u protivljenje ustavnoj reformi Sanaderova najveća pogreška te čak sugerira da je u te procese uložena veća količina novca (o tomu smo nešto saznali nakon iznenadnog političkog kraha Sanadera te njegova uhićenja 2010. godine). Prema Čovićevim riječima biskupi su unutar sebe vrlo podijeljeni, kardinal Puljić nema utjecaj na više od polovice biskupa a biskup Perić, kojeg McElhaney opet potcrtava kao hrvatskog nacionalista također gubi utjecaj…

Uzimajući ipak u obzir da je ovo razdoblje kad se Čović nalazi u vrlo nezavidnom političkom položaju, te da su njegovi odnosi s crkvenom hijerarhijom u tom trenutku na vrlo niskoj razini, vjerojatno još uvijek pod dojmom potpore koju su biskupi manje ili više izravno dali osnutku HDZ-a 1990., većina njegovih tadašnjih prosudbi o isključivo političkim prilikama pokazala se točnom. Na tom tragu je i McElhanyev zaključak da se duboke podjele između dvije hrvatske stranke temelje prije svega na osobnim i ekonomskim, a ne političkim interesima.

Umjesto zaključka

U ovoj analizi, zahvaljujući javno dostupnoj dokumentaciji u bazi Wikileaksa, obradili smo svega sedam američkih diplomatskih izvješća koja se manje ili više izravno dotiču javnog djelovanja tadašnjeg mostarsko-duvanjskog biskupa ordinarija dr. Ratka Perića u jednom vrlo turbulentnom i teškom vremenu za hrvatski narod u BiH.

Iz cijelog konteksta u kojem su ova izvješća nastala, kao i iz njihovog samog sadržaja nameće se nedvojben zaključak da je višegodišnja diplomatska aktivnost koja je imala za cilj potkopati biskupa osobno te naći način da bude sklonjen iz Mostara i Hercegovine, bila pomno isplanirana i koordinirana djelatnost kao i da je na određenoj razini uključivala više zapadnih administracija, a ne samo američku koja je ipak u tom pravcu bila najviše angažirana.

Kreatorima naših sudbina mostarski je biskup očito bio poprilična „kost u grlu“ te su uložili dosta truda da ostvare svoje ciljeve ali u svome naumu u konačnici ipak nisu uspjeli. Za samog biskupa, vjerojatno bi bilo bolje da je dobio dekret za neku udobnu poziciju u hladovini Rimske kurije – tako bi zasigurno izbjegao mnoštvo niskih udaraca „ispod pojasa“ koje je od svojih u Hercegovini primio i previše, a ti udarci vjerojatno bole više od svih akcija famozne „međunarodne“. Svi ti napadi, počevši od sramotne otmice iz njegove ratom ranjene katedrale, koju je izvela izmanipulirana rulja, do infantilnih filmskih uradaka neostvarenih redatelja imaju isti izvor i rukopis. Sve je to „porod od tmine“ propalog, ali u mnogim ovdašnjim glavama još uvijek živog, totalitarnog komunističkog režima čiji su ideološki ostrašćeni jurišnici pobili i u tamnicu bacili mnoge naše misleće ljude na čelu s njihovim duhovnim pastirima uz tisuće nevinih još neprebrojanih žrtava.

Netko će možda reći da je to što je doživio biskup Ratko malo ili ništa u usporedbi s torturama koje je biskup dr. Petar Čule preživio u kazamatima Zenice i Srijemske Mitrovice ili, pak, njegovim predšasnikom biskupom Pavlom Žanićem koji je cijelo vrijeme svoje službe bio pod budnim špijunskim okom Udbe/SDB-a, pa je unatoč tomu, i za života i posthumno, zahvaljujući konstrukcijama netalentiranog (po svemu sudeći istog) režisera prikazan ne kao žrtva nego kao njihov suradnik. O tim je skandalima i klevetama biskup Perić, na proslavi svog zlatnog misničkog jubileja, 14. rujna 2019. u Mostaru rekao: “Nikada nisam bio nikakav suradnik, ni povjerenik, ni operativna veza ni Udbe, ni KGB-a, niti ikoje tajne službe na ovome svijetu, niti me itko ikada ikako namamljivao na to. Zato sam 2017. ostao zaprepašten filmom u kojem je biskup Žanić oklevetan kao udboagent, a ja kao kagebeovac.

…- Doživio sam sa svojim suradnikom kancelarom glasovitu otmicu u nedjelju, 2. travnja 1995., kada smo prisilno ugurani u auto ispred katedrale u vožnji prema Cimu, a ispred nas povorka s korizmenom popijevkom: ‘Prosti moj, Bože!’ U autu nam je rečeno: ‘Danas je završen hercegovački slučaj!’ – E, kamo sreće!“

Zanimljive su i ove riječi iz istog govora: “Volio bih da sam u svim kušnjama bio Bogu vjerniji, u odbijanju svih napasti odlučniji i u vršenju svih zadaća ponizniji.“

Neka se svatko od nas zapita može li o sebi ovo izreći.

I na koncu, sve gore izneseno ocrtava nam ne samo blisku prošlost, nego i vrijeme u kojem danas živimo i u kojem smo često slijepi pored očiju, zagledani u mutne bezdane… Često se, i kao kolektiv i kao pojedinci, na mnoge načine valjamo u dubokom blatu a na površini te kaljuže zrcale se naša lica: nas Hrvata i mene pojedinca s imenom i prezimenom, sa svojim zvanjem i znanjem, s našom manje ili više tegobnom prošlošću i vrlo vjerojatno neizvjesnom budućnošću.

Da, možda je sve to bilo malo ili ništa u usporedbi s nekim drugim i nekim uzvišenijim žrtvama, međutim bilo je tako. Ova analiza nekolicine dokumenata neka bude mali doprinos istini i svjedočanstvu da smo ovdje i među nama imali (i još imamo) pastira dobrog i vjernog – nepokolebljivog. Koliko je još dokumenata skriveno i neosvijetljeno? Koliko ćemo još čekati lustraciju (lat. lustratio – rasvjetljivanje)? Dok čekamo zastanimo na čas i razmislimo malo o našem jučer, danas, sutra…I prestanimo bacati bisere pred svinje! Imamo premalo bisera. Čuvajmo ih ljubomorno./HMS/(KRAJ)

Piše: Istraživački tim Hrvatskog Medijskog Servisa