Srijeda, 24 travnja, 2024

NOVO PISMO MAHIROVE MAJKE: Moj sine, nema tebe, 
nema ni mene, niti me može biti…

Must Read

Dragi moj sine, 1. veljače 2016. točno je mjesec i 17 dana otkako si otišao

Počinje drugo polugodište, a nas dvoje nismo ostvarili ništa od onoga što smo planirali da ćemo uraditi za vrijeme raspusta. Umjesto zajedničkih priprema za tvoju eksternu maturu, ja pripremam sebe na preživljavanje svakog dana bez tebe. Moj plan je: dio po dio dana, pa dan po dan, pa tjedan po tjedan i tako je prošao mjesec, dva tjedna i tri dana. Umjesto naših aktivnosti koje smo do detalja planirali preko raspusta, ja sam ostala sama i sad svako večer listam tvoje bilježnice, čitam tvoje zapise s nastave, da ne zaboravim tvoj rukopis, koji me ponekad izluđivao.

On mi oživljava sve ono vrijeme instrukcija iz gramatike, kad si mi govorio da nikad ne bi bio moj učenik jer sam zahtjevna, sjetim se koliko sam te ohrabrivala i umanjivala važnost te eksterne mature od koje si strahovao, svjestan propusta u školi koju si pohađao prije ove.

Otišao si prije početka raspusta i promijenilo se sve. Nema tebe, nema ni mene, onakve kakva sam s tobom bila, kakvom su me drugi poznavali, niti me može biti. Sad dišem i živim od sjećanja. To mi više nitko ne može uzeti i ne može mi iskliznuti ničijim skokom. Ona mi pomažu preživjeti sve ovo poslije, ma koliko prljavo i unižavajuće bilo, a ponekad je i više od toga. I potvrđuje koliko ti je sve oko tebe bilo sasvim jasno, koliko si razborito i ozbiljno razumijevao ovaj svijet. Ti si, Mahire, imao pravo, a ja sam, kako si ti često govorio, nesvjesna svoje sredine, idealizirala ljude i imala krivo. Zato sad znam zašto si o svemu šutio, zašto si sve negirao i zašto su zidovi oko tebe bili tako tvrdi i neprobojni. Sve što si proživio je neizrecivo. U tvom slučaju, tajne su izlazile kao simptomi, ali ja sam to kasno shvatila i to moju bol čini neizlječivom, nepreboljivom.

Dijalektika traume jednako utječe na one koji o njoj govore, kao i na žrtve. Zato se bh. “odgovorno” društvo pita kakva sam to majka, imam li ja svijesti jer govorim o onome što bi se moralo sakriti, pa sam ku… jer sam u drugom braku, pa sam bila posvećena karijeri – zamisli, karijeri u Bosni!!! Znam da bi te ovo zadnje samo nasmijalo. Pritom i bezbožnica. I sve to znaju oni koji nikad s nama bili nisu, nisu ušli u našu kuću, koji nikad nisu vidjeli tvoje SMS poruke koje si mi slao kad si negdje izvan kuće. Za tvoj bijeg krive mene, iako ne moraju, jer sam sama sebi dovoljno prijeka sutkinja. No, stručnjaci koji se bave traumama kažu da je to normalno, a to potvrđuju i priče drugih dječaka koji su se odlučili na isto što i ti.

Tako su žigosali i ožalošćena Harunova oca, pričali su i pisali da mu je otac nasilnik, sve da bi sakrili istinu o njegovoj smrti. To su činili i Bojanu Jankoviću – ocu dječaka Alekse iz Niša, čiju smo priču slušali skupa. I njegov je otac, prema tom istom tako odgovornom društvu, bio nasilnik. I tamošnjem je društvu obitelj bila sumnjiva i kriva, kao da im nije bilo dovoljno što okrivljuju sami sebe. Pitala sam se, dok sam čitala sve to o njima, kako je moguće da ne vidimo devastirajuću patnju na licu gosp. Jankovića ili Harunova oca? Sve ove patologizirajuće priče mene ne obeshrabruju, sine, naprotiv! Upravo radi tebe, učinit ću sve da naša djeca, osobito takva kakav si bio ti, postanu društveni i politički izazov.

Poučena njihovim, ali i osobnim iskustvom znam da će nasilnici, zaslijepljeni obijesti, željeti da žrtva i dalje šuti. Teško mi je, ali moram ti priznati da si puno bolje poznavao zajednicu u kojoj smo živjeli od mene, jer da nisi, ispričao bi mi nešto, ne bih to morala slušati od drugih. Ti znaš da nikad u ovoj priči između žrtve i nasilnika ja ne bih mogla zauzeti očekivanu patrijarhalnu poziciju – povlačenje, niti konformističku, ili kapitalističku – poziciju neutralnosti. Znaš da sam uvijek išla težim putem, zato ni ovaj put ne bih mogla ostati na strani nasilnika i zašutjeti, jer to ja lakši put. Bila sam, i sad sam, i uvijek ću biti na tvojoj strani, sine. Na strani malih žrtava koje nitko ne želi vidjeti, ni čuti, jer je puno teže dijeliti teret patnje, osobito kad je ona namjerno izazvana. Obećavam ti, ni u ovom sukobu, u kojem bi nasilnik da se sve zaboravi, da zanijemimo, da mu se sklonimo s očiju kao da nas nije ni bilo, neću odustajati. Mogu osporavati našu vjerodostojnost do mile volje, kao što su i u svim drugim slučajevima. Mogu se potruditi da me što manje ljudi sluša, što su i drugima činili.

Mogu ići, kako su već i počeli, od toga da je žrtva sama kriva, jer Internacionalna škola je kao isključila neke učenike, a mi znamo da nije, nego je i tada, dopuštajući raznorazne presedane, zataškavala stvari. No, mi smo i bez toga znali da, što je krivac moćniji – to ima veću mogućnost sam kreirati i objašnjavati situaciju. Zato sam, sine, i počela pisati. Znam da bez socijalne sredine teško možemo savladati nadmoćnijeg silnika. Ne možemo bez sredine koja će tvojoj i njegovoj (a u međuvremenu ih se javilo još) priči dati vjerodostojnost. A to podrazumijeva veliki potres od pojedinca, preko obitelji, do političkog sustava, jer kako da se bavimo traumom nastalom uslijed vršnjačkog nasilja i maloljetničke delinkvencije u sredini u kojoj je legitimno i poželjno podčinjavanje djece, kao i žena.

Drugi, stručni ljudi pomogli su mi shvatiti da trauma kojoj si bio izložen obeshrabruje i izolacija postaje mehanizam zaštite, jer kad te verbalno i fizički muče, onda te preziru, a kad te preziru, teroriziraju te na sve načine, i na kraju svega, ni bijeg ne pomaže jer ostaje nepodnošljiva bol. Duša se smiruje ukidanjem tijela.

Tvoja patnja me natjerala baviti se i tuđim patnjama, otvoriti se pred njima, poput većine ne zatvarati oči. Ti si bio odveć mlad da od svoje patnje napraviš misiju, a mogao si. Sve je moglo drukčije da su te po odlasku pustili na miru, da time nisu doprinijeli tvom podlijeganju užasu – odustajanju od sebe. Meni samo ostaje jedna nedoumica: kako nisi znao da bih, u slučaju da ste nam prije rekli, prevrnuli i nebo i zemlju da se o svemu čuje, da se počinitelji i odgovorni kazne?

Ti si morao znati da se ne bojim njihovih roditelja, niti moći novca koji posjeduju, a ni njihove političke moći, kako si mi govorio.

A ti bi mi tada bio živ i spremali bismo eksternu maturu.

Tko će me poslije tebe kritizirati? Tko će to znati? Tko će mi moći u očima vidjeti sve što nitko drugi neće znati? Tko će mi pokazivati da uvijek postoji druga strana svake priče? Tko će me poslije tebe upozoravati na to koliko odrasli griješe kad misle da djeca ne vide i ne razumiju stvari odraslih?

Alisa Mahmutović

0 0 votes
Article Rating
- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Tko nam to predlaže rezoluciju o Srebrenici?

Službeno to su Njemačka i Ruanda. No praktično, to je SR Njemačka. Zemlja koja u ovoj priči ima dvojak...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x