Najfašistoidnija rečenica ovih izbora nije izgovorena iz hrvatskih usta. Ta rečenica predstavlja smrt Federacije BIH. Ponavlja ju danas 200.000 Komšićevih birača i njihovih obitelji. Ovo je ta rečenica. Tekst smrtovnice FBIH glasi:
“Nismo mi nametnuli Komšića zato što je on sposoban i lijep, mi znamo da on to nije,nametnuli smo vam ga da vas kaznimo za retoriku vaše politike, vas i vaših lidera. Kada se prilagodite onome što mi očekujemo od vas onda ćemo vas pustiti da sami sebi birate. Jer vi nemate prava koja mislite da imate, mi smo većina, prilagodite ste, svaki otpor je uzaludan”
Ovaj naširoko raširen borgovski politički narativ predstavlja smrt konsocijacijske demokracije u FBIH. Smrt FBIH. A potom vjerojatno i BIH.
Dok se političari mrze države mogu preživjeti. Političari su glumci. Oni žive od manipulacija narodima koje predstavljaju. Po danu se svađaju, navečer skupa jedu. Naša mržnja danas njihova je večera sutra.
Međutim kada jedna duboko fašistička ideja uđe u ljude, glasače, i okorijeni se kao vrijednost, kada ostane živjeti u njima, tada nastaje ozbiljan problem. Političar koji je pustio u narod tu ideju postaje rob vlastite propagande.
Čovjek koji je unio fašizam u narod, u ovom slučaju Komšić, dalje može birati, hoće li povući svoje fašizme iz javne uporabe, i potom od strane istog naroda, biti politički ubijen, nakon što shvate da ih je prevario ili će nastaviti hraniti taj narod novim doziranjem fašizma.
Ovdje se ne radi o ekscesu. Radi se o većini u bošnjačkom narodu. Političkoj većini u Bošnjaka koja je zaokružila Komšića.
Komšić je toliko gorio od želje za ponovnom moći, da je u žaru još jednog mandata, spalio vlastitu zemlju.
Jer nema zemlje bez ideje u čovjeku. Budući da ideja države ne stanuje u institucijama. Niti država opstaje tako što se brane njene institucije. Ako institucije padnu, a ideja zajedništva i smisla države preživi, država je preživjela.
Ako smisao države nestane, nema te institucije koja državu može spasiti. Metafizika Bosne je Tunjina izmišljotina. Takorekuć glupost. Bosnu i Hercegovinu na životu ne drži nikakva metafizika. I nikakav Tunjo,
Ona postoji sve dok postoji osjećaj kod većine na njenom cijelom teritoriju da je postojanje BIH potrebno. Nakon Komšića tog osjećaja više nema. Većina građana BIH više ne želi ovu zemlju.
Komšić je potpuno otjerao Hrvate od ideje BIH. Pripremio ih za Dodika.
Tu ga je njegov ekscentrični savjetnik, koji ga je i do sada skupo koštao, grdno prevario.
Ideja države ne stanuje u hladnim državnim zgradama, ona stanuje samo i iskjučivo u običnom malom čovjeku. U svakom građaninu neke države.
Netko tko se ukrasio građanskom koprenom to je morao znati. Komšoglu to naprosto ne zna. Pitanje je što taj čovjek uopće zna.
Komšić ideju države nije ogadio bilo kome. Nego presudnom dijelu građana BIH. Onom dijelu koji je ovoj zemlji i dao nezavisnost. I čiji suverenitet itekako ovisi o njima. Ne radi se tu o 300K ili 400K ljudi. Radi se o milijun i 200K Hrvata koji u svakom trenutku mogu izići na neki novi referendum.
Narod je to koji je najskuplje platio nezavisnost BIH. Prepolovljeni narod. Narod koji je Islamska zajednica dosta varala. Više neće. Narod koji je osim, nezavisnosti, 1995-e donio mir u BIH, vojnom prevagom.
Premda se to u gradovima kojima je ovladao halal fašizam, više uopće ne smije reći. Kako drugačije tumačiti da je u jednom Bihaću u čijem je oslobađanju poginuo i HV i HVO vojnik Komšić na antihrvatskoj retorici uzeo tisuće glasova?
Pitanje je danas, može li se BIH uopće spasiti od raspada tako da se žrtvuje Federacija. I potpuno ugasi. Da se nadležnosti Federacije prenesu na državu i ojača državna vlada. I bošnjačko hrvatski rascjepi time trajno ugase. Pitanje je, jer Hrvati više ne vjeruju ovoj državi.
Federaciji je s ovakvim Komšićem definitivno došao kraj.
Ona može postojati još neko vrijeme, fiktivno, kao utvara, no u stvarnosti, Federacija Bošnjaka i Hrvata umrla je oktobra sedmog. Umrla je smislenost njenog postojanja u ljudima. Jedni žele da drugih nema. Drugi kao reakcija, žele da te države više nema.
Umrla je Federacija nakon što je obredno ubijena. Njen ubojica je učenik svojih generala. Šerifov vojnik. Zlatni Ljiljan. Građanin i vojnik Patkovićevog džihada.
Ljiljan koji je pristao da ponese zastavu. Zastavu fašističke ideje suživota.
Ideje koja kaže da Hrvati u BIH koji misle drugačije od onog što je poželjno političkom Sarajevu poželjno, takvi imaju biti kažnjeni.
Potpuno kontrarna ideja Ustavu FBIH.
Radi se o , nit manje, ni više, nego o prvoj premisi svakog fašizma.
Nacionalsocijalisti danas i ne pokušavaju naći pravdanje zašto su to učinili. Jer nacionalsocijalizmu pravdanje ne treba. Mržnja prema drugome tek je samo gorivo nacionalsocijalizma.
Da bi se narod agitirao u ideju fašizma, meta mora biti dehumanizirana. Označena kao Zlo. Ubojstvo te mete, nije grijeh. Ta to je humano načelo. Ako metu označiš kao fašistu, onda je njegova dekaptacija human čin.
Komšićev fašizam ne okreće mitraljeze na hrvatski narod, bilo bi isuviše providno.
Stoga mediji fašizma targetiraju prvo u glavu naroda. Dehumanizacija liderstva.
Onih koji ga predstavljaju.
Zato je Čović Zlo. Zato su hrvatski mediji “govornici mržnje kojima također treba otkinuti glavu”. A onda se kreće na narod. Ili se prilagodite, ili možete sa sobom ponijeti toliko hrvatske zemlje koliko vam stane na opanke.
Zato je Čović odavno predstavljen kao ontološki neprijatelj Bošnjaka. Kao Milan Babić. Kao Rašković.
Niti jedan dan mandata nije prošao da mu nisu naljepili neku etiketu. Neki novi krivotvoreni dokument. Te etikete potom primaju naivni novinari u RH.
Mučitelj u logorima. On je koristio Bošnjake kao robovsku radnu snagu, tužit ćemo ga, on slavi ratne zločine HVO-a, on se veseli našoj pobijenoj djeci, on ubijenu djecu Ahmića naziva ISIL-ovcima, on pomiče rijeke, on otima ljude, on onima koji pišu protiv njega telepatski izaziva rak. A kako ga biraju Hrvati, stoga ćemo kazniti Hrvate i poslati im poruku, ili se prilagodite, ili vas biti neće.
Dopustiv hrvatski lider stoga je, prema novoj dopuštenoj ideologiji halal fašizma samo onaj lider koji:
Armiju BIH smatra vojskom koja je samo branila i nije radila zločine i logore, uz par nečasnih iznimaka
Koji smatra da El Mudžahid nije postojao, a ako jest, poštovao je sva pravila Ženevske konvencije
VRS i HVO smatra genocidnim pokretima uz par časnih iznimaka
Zašuti na činjenicu da bošnjački politički vrh slavi bošnjačke ratne zločine
Odšuti činjenicu da se iz Sirije u BIH vraćaju borci ISIL-a
Ne traži istrage oko ubojstva Leutara i Šantića i malene Augustine Grebenar
Zaboravi na logore Armije BIH u Bugojnu i Jablanici
Prihvati da je HVO bio samo UZP i da nikakvih zasluga nije imao za BIH
Odustane od hrvatskog TV kanala
Prihvati zajednički udžbenik povijesti u kojem će se El Fatiha slaviti kao našeg vladara
Prihvati da je Naser Orić naš zajednički , dakle i hrvatski narodni heroj
Priča kako je Posavina izdana
Smatra da je Blaž Kraljević bio antifašist
Šuti o zločinima nad Srbima u Dretelju
Slavi Šteficu Galić i šuti o odbjeglom ratnom zločincu Hrstiću iz njenog filma
Tvrdi da u Konjicu i Jablanici nije bilo logora
Odšuti izjave u kojima je Bosna ostavljena u amanet Erdoganu
Krene plaćati pretplatu TV kućama koje ga sotoniziraju
Priznaje Slavu Kukića ne kao sarajevsku političku frajlu nego kao uglednog intelektualca
Pristane gledati kako sarajevska majorizacija Hrvatima nameće diplomatske kadrove
Pristanu na blokade svih hrvatskih kadrova koje bošnjački nacionalizam proglasi opasnima
Ne otvara pitanje povezanosti boraca Armije BIH s napadačima na WTC tornjeve
Nastavi šutjeti o poreznom poklon haraču 2.0 za “naš glavni grad” Sarajevo.” “Grad svih nas.”
Ne otvara pitanje masovnih krađa na glasačkim kutijama po bosanskim vrletima
Ukratko , poželjni hrvatski lider je onaj, tko pristane na tihu eutanaziju vlastitog naroda. Po želji fašizma. Pristane biti grobar vlastitog naroda. Poželjni lider je stoga Sejdo Bajramović. Princ sarajevskog fašizma. Predstavljen kao čovjek univerzalnih vrijednosti. Kojem je nacionalizam stran. Premda mu tolike godine služi.
Tekst je izvadak iz integralne kolumne koju možete pročitati tu l Poskok.info