Published On: Uto, ožu. 19th, 2019

Norveška po otmicama djece oborila rekord argentinske hunte – Konačno ide pred Europski sud

“Niños Desaparecidos” je sinonim za djecu koju je fašistička vojna hunta u Argentini ’70-ih i ranih ’80-ih otela njihovim “ideološki nepodobnom” ili likvidiranim roditeljima i dala ih obiteljima koje su bile naklonjene režimu. Proteklih godina se utvrdilo da su u tom razdoblju fašistički generali i pukovnici naredili otmice 30 000 djece, navodi skupina za ljudska prava Madres de Plaza de Mayo. Organizaciju su osnovale majke i bake nestalih koji su se proteklog desetljeća svakog četvrtka sastajale kako bi marširali oko istoimenog trga u Buenos Airesu, tražeći da znaju sudbinu svoje djece.

Ali ovdje govorimo o bivšoj vladavini fašističke vojne hunte i najgore diktature u povijesti Argentine, gdje su ljudi nestajali svakodnevno, a generali su u dogovoru s režimom bliskim kardinalima došli do rješenja da je najkršćanskije ubiti ih tako da ih se neurolepticima i narkoticima uspava i iz vojnih zrakoplova baci u međunarodne vode Atlantskog oceana. Otmice mučenja, torture i likvidacije su bile svakodnevna pojava u Prljavom ratu koji se tada u Latinskoj Americi vodio uz blagoslov više američkih uprava.

Međutim, danas ponovno govorimo o Norveškoj, zemlju vladavine prava, demokracije i visokog standarda. Ali ispada da je Norveška gora od argentinske hunte, barem po broju otete djece koji su jednako ideološki nepodobni, ali po standardima neoliberalne ideologije koja se krije ispod krinke ljudskih prava i prava djece.

Norveška služba Barnevernet je samo 2015. premašio neslavni rekord argentinske hunte i biološkim roditeljima je, često iz banalnih razloga, oteo 36 800 djece. Do 2019. je ova brojka poprimila razmjere zbog kojih bi trebala intervenirati međunarodna zajednica, a Norvešku proglasiti fašističkom državom i osuditi je na vraćanje djece roditeljima i isplate novčanih naknada, tako visokih da očiste njihov Nacionalni fond, na kojeg je nacija otmičara djece tako ponosna i čuva ga za sigurnost budućih generacija, prenosi logično.com

Ovaj je skandal poznat godinama, ali Norveška i dalje krade njezinu djecu od njihovih roditelja, često imigranata, ali i od svojih državljana.

Nakon prosvjeda i pobjede obitelji Bodnariu, koja je vratila petoro djece odvedenih od norveških socijalnih službi, uslijedile su pritužbe i novinarske istrage, a po prvi put se Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava složilo ponovno ispitati sličan slučaj.

Tužbu je Europskom sudu za ljudska prava podnijela udruga ADF International, čime su dokazani nedostaci sustava Barnevernet koji djeluje bez dokaza i tako čini najgoru nepravdu na svijetu, jer se samo tako može nazvati otmica djece od bioloških roditelja i razdvajanje braće i sestara, dajući ih u različite udomiteljske obitelji.

Nakon nedavnog izvješća Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o alarmantnoj akciji Službe za zaštitu djece (CPS) socijalnih službi Norveške, koja svake godine otme tisuće djece iz njihovih domova, po prvi put je Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava prihvatilo preispitati slučaj “Strand Lobben protiv Norveške”, obitelji koja je izgubila skrbništvo nad djetetom.

To je bilo moguće zahvaljujući i međunarodnim prosvjedima, koje su organizirale kršćanske zajednice nakon slučaja supružnika Bodnariu rumunjskog podrijetla, ali s prebivalištem u Norveškoj, kojima je 2015. godine zbog kršćanskog obrazovanja oteto petero djece.

Konačna pobjeda obitelji je navela druge da svoje priče ispričaju novinarima, koji su se sada fokusirali na ovaj problem.

Među njima je i video pregled za 2016. godinu, kojeg je objavio njemački DwNewsu i najnovije izvješće kojeg je objavio BBC.

Norveška odvodi djecu od obitelji – A razlozi…?!

Iz prve istrage se pojavio slučaj obitelji kojoj je kćer oteta čim je rođena, zbog prošlosti njezinog oca s drogom i zatvorom, bez uzimanja u obzir da čovjek godinama živi drugi život, bez opijata i bez kontakta s kriminalom.

Dok je Anne Kathrine Eckbo-Fangan, bivša zaposlenica norveške socijalne službe, objasnila za DwNews da je zbog problema sa savjesti odustala od tod posla, jer nije mogla “što je moguće brže oteti djecu iz kuće bez rasprava i dati ih posvojiteljima do dobi od 18 godina”.

Tada su postojali popisi “sumnjivih” pojedinaca samo zato što su bili “siromašni, bolesni, nezaposleni roditelji, obitelji bez rodbine i drugo”, rekla je Anne Kathrine Eckbo-Fangan.

Čak je i blago, gotovo bezbolno udaranje djece u nekoliko slučajeva bilo dovoljno da socijalna služba intervenira, naviknuta na korištenje neuobičajenih metoda, odobrenih od strane sustava.

Čak je i intervjuirana norveška zaposlenica Ureda za socijalnu skrb za djecu, gđa. Grogvig, priznala da je normalno da se dogode sukobi između sustava i obitelji stranog podrijetla, “jer Norvežani imaju vlastitu definiciju onoga što je najbolje za dijete”.

Ali to nije samo kulturološko pitanje. Norveški odvjetnik Olav Sylte je istaknuo da sustav djeluje u suprotnosti s međunarodnim pravom i ne bi smio uzimati djecu iz domova, osim u ekstremnim slučajevima.

Iz mnogobrojnih priča se pokazalo da će, ako je osoba kao dijete dana udomiteljskoj obitelji, a kasnije postane majka ili otac, biti nadzirana od socijalne službe koja joj može oduzeti bebu odmah nakon poroda, bez drugih razloga. Ovaj začarani krug masovne otmice djece nadilazi bolesnu maštu argentinskih generala i usporediv je “pravilima i zakonima” nacističke Njemačke.

ADF International, koji se bori protiv ove ovlasti država i predstavlja slučaj Strand Lobben u Europi, objašnjava preko odvjetnika Laurencea Wilkinsona funkcioniranje norveške službe CPS.

“U izvješću Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, posebno iz paragrafa 16 do 23, u kojem se navodi da ovi slučajevi počinju kada netko pošalje obavijest službi za skrb o djeci Barnevernet, a obavijest može doći od susjeda, prijatelja ili rođaka, ali i od javnih vlasti kao što su učitelji, zdravstveno osoblje ili policijski službenici”, kaže Laurence Wilkinson.

U izvješću se također navodi da se broj obavijesti povećava svake godine, “s nešto više od 37 000 u 2008. na nešto više od 58 000 u 2016. godini, a malo ih je odbijeno, tako da službe za čuvanje djece prikupe sve potrebne informacije, koristeći stručnjake kako bi “donijeli informiranu odluku u roku od tri mjeseca, do šest u posebnim slučajevima, o mjerama koje treba provesti” .

Ova prva faza istrage, kaže se u izvješću, “navodi se u mnogim obiteljima kao najstresnija”, jer vizija koju imaju o Barnevernetu apsolutno nije pozitivna i mnoge obitelji strahuju da će njihova djeca biti oduzeta, posebno, ako nisu norveškog podrijetla.

Slučajevi mogu završiti intervencijama različitih vrsta, objašnjava Wilkinson, alo Barnevernet vjeruje da je najbolje dijete oduzeti roditeljima, a istrage se moraju obratiti Županijskom odboru za socijalnu skrb. Broj djece koja se oduzme po zaprimljenoj optužbi od bilo koga i za bilo što je između 2008. i 2012. godine povećan za 52%.

Ali zašto Barnevernet želi oduzeti djecu iz njihovih domova uz nejasne optužbe koje su se često pokazale neosnovanima?

Desaparecidos Chile 1973

FOTO: ilustracija, Desaparecidos Chile 1973

“Norveški zakon obično dopušta da se dijete udalji od roditelja iz ozbiljnih razloga, ali budući da je odredba nejasna, bilo je mnogo kritika da Barnevernet uklanja djecu sa slabim razlozima poput ovih: “moguće buduće emocionalne štete”, “nemogućnost utjehe djeteta”, “nemogućnost uspostavljanja pravila” ili “nedostatak roditeljskih vještina”, kao što je navedeno u paragrafu 19. Stoga je krajem 2016. 1,1% djece u Norveškoj živjelo izvan svog doma, kaže odvjetnik Wilkinson.

Većina slučajeva se odnosi na strane obitelji, a razlozi se uvijek nalaze u izvješću koje govori o kulturološkim razlikama koje navede Barnevernet.

Nadalje, u paragrafima 42 i 43 izvješća kojeg je objavio PACE, otkriveno je da “se u većini zemalja povećao broj intervencija i odluka o uklanjanju i da je zabrinjavajuće što preventivni pristup u sjevernim europskim socijalnim službama nije doveo je do smanjenja operacija oduzimanja”.

Među ostalim razlozima koji dovode do otmica se pojavljuju “rastuća averzija prema socijalnim radnicima”.

Ali se govori o mogućoj “diskriminaciji” roditelja neaktivnih klasa, “siromašnih, neznalica i migranata”, kao i “roditelja s poviješću duševne bolesti ili zlouporabe droga ili kriminalne prošlosti”, pa čak i “vjerskih manjina”. Ima još toga, jer se pokazalo da se 20% socijalnih radnika ne izjašnjava.

Ako je obitelj nevina, dijete se ne vraća kući

Kako je onda moguće da u nekoliko slučajeva, kao što je ovaj koji je trenutno u fokusu, čak i ako optužbe protiv obitelji padnu, djeca ostaju u udomiteljskim obiteljima?

Wilkinson to objašnjava na ovaj način: “Radno vrijeme roditelja je vrlo malo, kao što stoji u paragrafu 33, stoga, čak i ako optužbe padnu, opravdanje je sljedeće: djeca su se do sada nastanila u novom domu i stoga vraćanje njihovim obiteljima nije u njihovom “najboljem interesu”. To se dogodilo i u slučaju Eve Mihalakove. Optužbe protiv njezina oca su pale, ali ona nije vraćena majci i ocu.”

Mnoge obitelji tada se žale da su sudovi a priori na strani Barneverneta i Centra za djecu pri socijalnoj skrbi.

Izvješće govori upravo o tom problemu, tako da u 90% slučajeva Županijski odbori za socijalnu skrb izvršavaju naloge Barneverneta, dok u 90% slučajeva to čine i žalbeni okružni sudovi.

Vrlo malo presuda se ukida ili barem preispita od strane Žalbenog i Vrhovnog suda. To sugerira da su sudovi vrlo nerado zauzimaju stavove protiv Barneverneta. Sve se to pogoršava činjenica da pravno zastupanje roditelja i Barneverneta u praksi nije jednako niti pošteno.

Prema Wilkinsonu “nema dokazanih dokaza da zaposlenici CPS-a primaju bonuse, ali su zato udomiteljske obitelji dobro plaćene”.

Na primjer, Peer Salström-Leyh, norveško-njemački poduzetnik, čak je izgradio carstvo posvojiteljskih domova u sedam europskih zemalja. Definirane kao neprofitne organizacije, privatne Zaklade Salström-Leyha imaju pristup rezervi od milijarde norveških kruna od poreza građana i ne plaćaju porez na vlastitu dobit.

Štoviše, državna socijalna služba odobrila je stope financiranja posvojiteljskih obitelji, te strukture koje se bave udomiteljstvom, što je omogućilo Zakladi Salström-Leyh da ostvari profit 52 milijuna kruna ili 5 467 800 eura u četiri godine.

“Novac norveških poreznih obveznika se tako troši na velikodušne plaće i isplate bonus”, prenosi VG Sporten .

O činjenici da djeca uklonjena iz kuće često postaju problematični ljudi, skloni drogama i alkoholu, Wilkinson je objavio opširnu studiju koja potvrđuje “zabrinutost za mentalno zdravlje norveške djece iz obitelji i povjerena drugim obiteljima”.

Naime, 48,8% mladih koji su oteti od bioloških roditelja i odvojeni od obitelji pokazuje znakove psihičkih problema. Ne zaboravimo ni štetu i bol roditelja koji će svaki dan morati živjeti s jednom od najgorih nepravdi koja se može dogoditi jednoj obitelji.

The Guardian / BBC

 

Pošalji ovaj članak prijateljima: