Nedjelja, 8 prosinca, 2024

Norme Europske unije i konstitutivnost naroda ne isključuju se međusobno (I. dio)

Vrlo
- Advertisement -

Ivan Pepic profilna

tjecaj Europske unije (EU) na promjenu političkih i stranačkih sustava država kandidatkinja zauzima značajan prostor u politološkim istraživanjima. Zbog svoje sui generis prirode, EU dovodi u pitanje pojmove kao što su “suverenost”, “državljanstvo” te odnose između većine i manjine. Autori su, uglavnom, tek 1990-ih i početkom 2000-ih počeli tragati za odgovorom na koji način smjestiti i definirati EU na globalnoj sceni?

Tako su se razvile analize EU-a kao “meke” i “tvrde” sile (soft i hard power). Kako su ti pojmovi uporabivi tek za komparaciju s klasičnim državama, Ian Manners (2002) je u svom utjecajnom članku Normative Power Europe reconsidered: beyond the crossroads definirao EU kao “normativnu silu”. Prema njemu, EU je u stanju “oblikovati koncept ‘normalnog’ u međunarodnim odnosima”. Umjesto države, srž EU-a se nalazi u “post-vestfalskim vrijednostima” poput slobode, demokracije, zaštite i poštivanja ljudskih prava te vladavine prava. Normativni temelji prisutni su i u njenim službenim dokumentima: Kopenhagenski kriteriji, Povelja o temeljnim pravima EU te čl. 6 Ugovora o EU su primjeri praktične normativnosti Unije.

_____________ piše: Ivan Pepić | blog.vecernji.hr | poskok.info

Posebnost Bosne i Hercegovine (BiH) zbog postojanja konstitutivnih naroda i ambicije članstva u EU-u otvara dosad nedovoljno istražen prostor. Rasprave o budućnosti bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda i odnosa pojma konstitutivnosti prema članstvu u EU zasad zauzimaju isključivo javno-komentatorski prostor. Znajući kako je utjecaj Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) EU-a iznimno značajan za politički i stranački sustav u svim zemljama kandidatkinjama, cilj ove serije članaka je doprinijeti raspravi o budućnosti jednog od najvažnijih stupova postojanja BiH, a to je pojam konstitutivnosti u kontekstu članstva u EU.

Nastoji se odgovoriti na pitanje: je li i u kojoj mjeri postojanje konstitutivnih naroda u BiH u sukobu s post-vestfalskim vrijednostima?

Poziciju koju zauzimam je da EU nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma nije imala koherentnu politiku u odnosu na međunacionalne tenzije u BiH. To je otvorilo prostor za djelovanje EU kao “normativne sile”, ali zbog posebnosti BiH i akomodacijske tradicije unutar EU u nijednom trenutku konstitutivnost neće biti dovedena u pitanje. Također, norme EU-a nisu vrijednosno neutralne te ne postoji sukob između s jedne strane ljudskih prava, demokracije i sloboda te, s druge strane, konstitutivnih naroda, što se pokazuje između ostalog i na primjeru poticaja implementacije “presude Sejdić-Finci”.

Kako bi se odgovorilo na glavno pitanje, u ovom prvom dijelu nudi se konceptualni okvir s ciljem da se čitatelju približe pojmovi nužni za razumijevanje vrijednosti EU-a. Ovaj dio je važan za razumijevanje argumenata zagovornika post-vestfalske ideje EU-a. Njihovi su argumenti značajni jer se najčešće tendenciozno koriste u raspravi o budućnosti konstitutivnosti naroda u kontekstu članstva u EU-u.

U drugom nastavku, koji će biti objavljen za nekoliko dana, problematizirat će se ZVSP EU prema BiH. U trećem nastavku dovest će se u pitanje teze koje razvoj konstitutivnosti u BiH tumače komparacijom s drugim europskim podijeljenim društvima, dok će se zadnji dio pozabavit, izravno, s konstitutivnošću i post-vestfalskim normama EU.

EU kao “normativna sila”

U prvim radovima o karakteru nekadašnje Europske zajednice (EZ), ona se definira kao “civilna sila” (Duchêne, 1973). U kontekstu Hladnog rata i moći nuklearnog oružja, Duchêne je predvidio kako će utjecaj EZ-a rasti zahvaljujući civilnim instrumentima, poput gospodarskih i diplomatskih ugovora. Uporaba sile bila je isključena, ali ondašnje su članice mogle računati na sve značajniji utjecaj civilnih instrumenata. Ovo predviđanje se u velikom dijelu i ostvarilo: nuklearno naoružanje je postupno postalo (nepredvidivi) teret u međunarodnim odnosima, a “civilna sila” u globalnom kontekstu zadobiva na važnosti.

Drugi skup radova odnosi se na definiranje EU-a kao meke i/ili tvrde sile (soft i/ili hard power). Distinkcija između ta dva pojma čine posjedovanje, ili ne, vojne sile. Zaki Laïdi (2013) tvrdi kako se slabost europske moći očituje u nesposobnosti da soft poweru pridoda i atribute hard powera. S druge strane, Joseph Nye (2004) zastupa tezu da se tvrda sila ne očituje samo kroz vojnu snagu, nego i kroz posjedovanje mehanizama prisile odnosno straha, dok je meka sila akter koji djeluje zavođenjem odnosno atrakcijom. Slijedi da “crta rascjepa između hard i soft powera ne ovisi o upotrebi snage, nego se pokazuje kroz prijelaz iz stanja atrakcije u prisilno djelovanje” (Laïdi, 2013: 37).

Uočljivo je kako ti pojmovi nisu dovoljni za opisivanje EU-a. Oni ostaju podložni komparaciji klasičnih sila, primjerice Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Kako bi zaobišao spomenutu dihotomiju, Manners je razvio pojam europske normativne sile.

Prema njemu, EU je post-vestfalska tvorevina koja se temelji na normativnim temeljima kao što su “sloboda, demokracija, poštivanje i primjenjivanje ljudskih prava, pravna država, društvena solidarnost, nediskriminacija, održivi razvoj, zaštita manjina, dignitet, solidarnost, jednakost, pravo državljanstva i pravda” (Manners, 2002: 243). Središnja uloga države zamijenjena je središnjom ulogom tih vrijednosti. Empirijski je dokazao kako se norme šire “informacijskom i proceduralnom zarazom” te “neskrivenim prijenosom”. Na taj način, EU je u stanju utjecati na koncept (dosadašnjeg) “normalnog”. U slučaju bivše Jugoslavije to se odnosi na financijske programe za demokratizaciju, poput npr. Phare programa, europskih fondova, itd. (Manners, 2002: 244-245). Međutim, europska normativna snaga ne isključuje uporabu prisilnih mehanizama u slučaju kad se temelje na “jasnim normativnim temeljima” i “u kontekstu kritične rasprave” (Manners, 2006: 195), što znači da je i prisutnost vojske izvan EU-a jedan od mehanizama širenja normativnih vrijednosti.

Norme EU ne znače i neutralnost EU u donošenju političkih odluka

Iako gaje kritički pristup prema EU-u kao normativnoj sili, Diez i Pace (2007) primjećuju kako taj pojam znači da EU jest normativna sila, ali istovremeno upotrebljava tu silu za svoje ciljeve.

Obzirom na to, “normativnost” EU-a se ne mora nužno poimati s “neutralnošću”, osobito ne kad su u pitanju zajednice koje već jesu dio iste. Na primjeru članstva Cipra u EU-u, pokazalo se kako “barem jedna strana u sukobu koristi norme EU-a da ojača svoju poziciju, s posljedicom jačanja a ne transformiranja sukoba” (Diez i Pace, 2007: 4).

To je u skladu s idejom Ulricha Becka, teoretičara kozmopolitizma: EU ne teži jednolikosti političkih i društvenih sustava, nego jedinstvu.

Praktični primjer je uvjet članstva Cipra u EU 2004. godine. Potvrda na referendumu Annanovog Plana, koji je predviđao federalizaciju zemlje s podjelom moći po etničkoj liniji između većinskih ciparskih Grka (78 posto ukupnog stanovništva) i ciparskih Turaka (18 posto), bio je jedan od glavnih uvjeta za članstvo Cipra. Plan je predviđao stvaranje ciparske federacije koju bi činile dva entiteta, grčki i turski, dvodomni parlament podijeljen po etničkom principu, predsjednika i potpredsjednika s pravom veta, čije bi pozicije zauzimali ciparski Turčin i ciparski Grk, koji bi u petogodišnjem mandatu izmjenjivali svoje funkcije svakih 20 mjeseci.

EU je čvrsto stala iza tog modela ortodoksne konsocijacije, upravo uvjetujući članstvo u EU uspjehom referenduma. Ipak, Grci su, imajući većinu na otoku i želeći centralizirati političku moć, odlučili glasati protiv (76 posto Grka bilo je protiv), dok je 65 posto Turaka bilo za. Referendum je, dakle, propao, ali ne i članstvo Cipra ili, točnije, grčkog dijela Cipra koji je bio protiv referenduma. Naime, Atena je uvjetovala da, ukoliko grčki dio Cipra ne postane dio EU, Grčka neće prihvatiti preostalih 9 kandidatkinja, dovodeći tim ultimatumom u pitanje proširenje EU na istok.

Dakle, primjenjujući stav da post-vestfalske europske vrijednosti nisu neutralne, u slučaju BiH moguće je razumjeti kako EU neće dovesti u pitanje postojanje konstitutivnosti naroda. Kao što slučaj Cipra pokazuje, EU u potpunosti prihvaća konsocijaciju i podjelu moći među etničkim skupinama: tako je bilo 2004., ali i 2016./17. tijekom pregovora u Ženevi, kad je Europska komisija agitirala za model koji je predlagao, trenutno, najutjecajniji teoretičar konsocijacije John McGarry i glavni savjetnik UN-a u pregovorima za ujedinjenje Cipra.

Stoga, EU i kad promiče svoje vrijednosti, ona nije neutralna organizacija kad su u pitanju važna politička pitanja, nego na nju utječu prije svega političke odluke vlada država članica. Politički realizam je, a to je ostvarivanje “balansa” odnosno mira, u očima EU itekako važno, a konsocijacija je itekako agilna u promidžbi mira i stabilnosti među etnički podijeljenim skupinama.

Napomena: Ova serija tekstova prilagođeni i izmijenjeni su dijelovi članka “Post-vestfalske norme Europske unije i konstitutivnost naroda: vrijednosni antagonizam ili uključiva koegzistencija?” iz zbornika radova sa znanstveno stručnog skupa “Hrvati BiH – nositelji europskih vrijednosti” (str. 455-470), Neum, 16. i 17. ožujka 2017.

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

AfD predstavio svoju kandidatkinju za kancelarku Njemačke

AfD nominirao Alice Weidel za kandidatkinju za kancelarku: "Vrijeme je za promjene u Njemačkoj" Alternativa za Njemačku (AfD), antiimigracijska i...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -