Published On: Sub, kol 17th, 2019

Normalna BiH ili mogao je uzeti sve a nije ništa

Predsjednici tri političke partije, dominantni pobjednici prethodnih općih izbora potpisali su Principe za formiranje vlasti na državnoj razini i postigli dogovor u vezi sa formiranjem Vijeća ministara BiH. Dvanaest principa, koliko ih ima, na nedvosmislen način pokazuju političku volju da se kriza neformiranja vlasti, koja traje skoro godinu dana, riješi i prevaziđe. Sastanak na kojem je postignut dogovor održan je uz prisustvo šefa misije EU u BiH, što daje poseban značaj dokumentu, ali i samom sastanku. Istina, ne bi bilo prvi put da netko drugi, a ne izborni pobjednici formiraju vlast okupljajući se u neprincipijelne koalicije. Sjetimo se samo kako je nedavno formirana vlada u Kantonu Sarajevo. Jedini cilj je bio ukloniti SDA po svaku cijenu, a ne uvažiti izbornu volju građana Kantona Sarajevo.

Nakon, konačno, postignutog konsenzusa, što je veoma važan korak za višenacionalnu zajednicu kakva je BiH, krenule su osude. Prije svih oglasili su se lideri opozicionih partija, a za njima intelektualci, novinari, samozvani politički analitičari i brojni ratno-huškački odredi na društvenim mrežama. Svi uglas su bili protiv sporazuma.

Argumentacija se kretala u rasponu od analize njihovih izraza lica, muzičkih numera za slavljenike sporazuma, usklika “izdaja“, sve do pozivanja na normalnost i na bojkot postignutog dogovora.

Treba izdvojiti sljedeće javno izrečene stavove:

  • „…Svi građani naše zemlje moraju učiniti sve da se ti procesi zaustave;
  • Čović je u tekstu dobio ono što traži godinama;
  • ‘Legitimni’ su oni koji žive u dijelovima zemlje u kojim je HDZ vlast;
  • Sastanak je kapitulacija zbog popuštanja SNSD-a i pristanka da BiH bude članica NATO-a;
  • Sada će se vidjeti ko je izdajnik Republike Srpske i srpskog naroda;
  • Koalicioni sporazum je neprovediv i izdaja je svih načela na kojima su inzistirali od izbora 2018.;
  • Izetbegović je žrtvovao građansku državu i približavanje BiH NATO-u zbog sudjelovanja u budućoj vlasti;
  • Dodik je pristao na poništenje rezolucije parlamenta iz 2017. godine o vojnoj neutralnosti;
  • Na kakvo usporavanje puta BiH ka članstvu u NATO je mislio Izetbegović (u izjavi nakon potpisivanja dokumenta);
  • HDZ će dobiti monopol na predstavljanje Hrvata u BiH;
  • Čović je dobio poštivanje presuda sudova onako kako ih on tumači;
  • Dodik je taj koji je platio najveću cijenu ulaska u vlast jer je ipak pristao na provedbu reformi bitnih za približavanje BiH NATO-u;
  • Svi oni će se vratiti u svoje ranije iskopane stranačke rovove;
  • Ukoliko ne bude jamstva da će Vijeće ministara provoditi reforme bitne za približavanje članstvu u NATO slijedi blokada Vijeća ministara;
  • Nema ništa od izmjene izbornog zakona na čemu insistira HDZ;
  • Predsjedavajući Predsjedništva neće glasati za Tegeltiju (SNSD) ukoliko nema odluke o upućivanju ANP-a;
  • Od legitimnog predstavljanja naroda nema ništa jer je to šarena laža za Čovića;
  • Legitimno predstavljanje je u suprotnosti sa mišljenjem Europske komisije;
  • Gospodinu Bakiru je ovo najmanje trebalo, sporazumom pristaje da sudbinu BiH u potpunosti isporuči u ruke SNSD-a;
  • Pozivam sve stranke koje žele normalnu BiH da dignemo svoj glas jer ovakav sporazum i njegova implementacija vode razdvajanju BiH i mi ćemo ovih dana osmisliti posebne aktivnosti da vidimo kako će se ovome suprotstaviti;
  • Najviše je izgubila BiH i njeni građani, niko osim tri stranke ne može od ovog previše profitirati;
  • Uvijek može niže;
  • Ovo je još jedna Dodikova pobjeda;
  • Ne pristajemo na ‘legitimno predstavljanje’;
  • Lideri SDA, HDZ, SNSD-a se nisu bavili životnim problemima građana, ali jesu dogovorili da što prije otjeraju OHR iz Bosne i Hercegovine;
  • Izetbegovićevo samoubistvo s turskim predumišljajem;
  • Članom tri svog sporazuma sa Dodikom i Čovićem Izetbegović je ubio NATO put, dok je članom četiri najavio i skoro ubistvo građanske Bosne i Hercegovine. Trećim članom ga je, dakle, porazio Dodik, četvrtim ga je dokrajčio Čović.;
  • U situaciji kad je mogao uzeti sve, Bakir Izetbegović je odlučio da uzme – ništa;
  • Propast probosanske politike;
  • Đavo leži u riječi ‘legitimno’ tu više nema mjesta ni za Željka Komšića i sve one koji žele da Bosna i Hercegovina bude građanska država;
  • Da je zastupao interese BiH, Izetbegović je mogao formirati vlast bez Dodika i Čovića;
  • U Predsjedništvu BiH postoji većina koja bi bez Dodika mogla izglasati novog mandatara;
  • Vijeće ministara imenuje direktore OSA-e, SIPA-e, Granične policije i još pedesetak agencija. Sigurnosni sektor bi bio izbijen iz ruku Čovića i Dodika…“.

Oporba u FBiH je ponajviše kritizirala Izetbegovića, u RS Dodika, dok je „hrvatski” član Predsjedništva kritizirao Čovića. Ističući da „podržavaju deblokiranje reformskih procesa i najavu formiranja vlasti“ jedino je SBB dala potporu ovom dokumentu

S druge strane Johanes Han, Europski komesar za spoljnu politiku i proširenje, sporazum je pozdravio i naveo da je presudan za napredak zemlje u procesu integracija u Europsku uniju.

Kada se razgrne zavjesa ponuđene retorike i tobožnjih argumenata protiv potpisanog sporazuma dobijemo sljedeće:

  • Dodik je iznevjerio Republiku Srpsku.
  • Dodik je dobio sve.
  • Izetbegović je iznevjerio građansku BiH.
  • Izetbegović je mogao uzeti sve a nije uzeo ništa.
  • Čović je dobio ono što je godinama želio.
  • Čović je dobio potpis za legitimno predstavljanje čime se onemogućuje da Komšić opet bude u Predsjedništvu.

Sitne ucjene o blokadama nisu vrijedne analize jer posrijedi nisu niti stav niti mišljenje temeljeni na političkoj retorici nego ulična prijetnja neistomišljenicima.

Pokušajmo se zadržati na samo ovih šest izoliranih stavova o tri lidera i njihovom dogovoru uz još nekoliko dodatnih napomena.

Građanska vs. višenacionalna BiH

Ponovno na vidjelo izlazi ideja o BiH kakva nije definirana u Ustavu BiH niti je bila definirana kroz ZAVNOBIH, decenijama prije. Ideja je to države-nacije u kojoj žive samo i naprosto građani i gdje se individualna prava pretpostavljaju kolektivnim. Pojedinci, a ne narodi su glavne uloge. Gdje etnonacionalna pripadnost ostaje u sferi privatnosti i posve je nebitna za imenovanje na bilo kakve javne funkcije ili bilo kakve podjele javnih dobara prema retrogradnom i „davno prevaziđenom“ etnonacionalnom ključu.

No, suštinski se, pri tome, zanemaruje višenacionalno biće BiH u kojem etnokulturna pravednost nije pitanje priznavanja etnonacionalnih pripadnosti nego i da te skupine imaju istinsku jednakost da participiraju u političkoj zajednici s drugima. Dakle, ne samo da su formalno nego i istinski priznati. Multietničke liberalne demokracije, a takva treba biti BiH, moraju „supstancijalnu jednakost privilegirati nad formalnom jednakosti“. Što to znači? Dakle, da svi budemo jednaki u svojim razlikama i samo tako onda možemo participirati u zajednici. Sve ostalo suštinski poništava multietničko biće BiH, ruši ustavne norme i nije odraz realnosti nego ideologije koja se zagovara. U ovakvoj višenacionalnoj zajednici ne samo da se moraju uvažavati različitosti nego još prije i „različitost pristupa različitosti“ poimanja BiH kao zajedničke države. Primijetit ćemo da isključivo pripadnici većinske nacije svoj identitet grade „kao pojedinačni građani“ dok sebe manjine, u demografskom smislu (na cijelom teritoriju BiH), smatraju „posebnom političkom zajednicom“.

Ako ovo imamo u vidu, onda je jasno zašto se kao jedan od ključnih prigovora nakon potpisivanja Principa pojavio i prigovor: „izdaja građanske BiH“. Ovaj prigovor je došao od pripadnika, isključivo, većinske nacije u FBiH, njihovih političkih predstavnika, intelektualne i medijske elite. No, ono što je ovdje zanimljivo: isti princip, „princip građanskog i individualnog” ovi isti akteri ne zagovaraju u dijelovima BiH u kojima su u realnom statusu etnonacionalne manjine. Tada se inzistira isključivo na etnokulturnoj pravdi. Sjetim se samo koliko je sporno glasovanje: jedan čovjek jedan glas u Mostaru. Tu se zastupaju kolektivna nad individualnim pravima.

Ono što je zanimljivo ovim povodom jeste prigovor da je tu i takvu „građansku“ BiH izdao upravo lider bošnjačke političke partije, čije biračko tijelo su dominantno Bošnjaci, a Izetbegović je legitimni predstavnik bošnjačkog naroda. Podjednako treba naglasiti da je upravo politička partija čiji je on predsjednik izgurana iz vlade u Kantonu Sarajevo pod optužbom da je primjer nacionalne (nacionalističke) orijentacije, uz navode koji uvijek i nanovo privlači građane, poput: „lopovluk i višedecenijska krađa“ koju Izetgegovićeva partija „podupire dok građani gladuju“. No, građani (Bošnjaci) ipak dominantno svoje glasove na izborima daju upravo njima, a ne drugima i time Izetbegovića čine legitimnim predstavnikom bošnjačkog naroda na političkoj sceni. Mogući prigovor ovoj tvrdnji jeste da ne izlaze svi građani na izbore što je činjenica koja se lako da verificirati. No, to ne mijenja na valjanosti argumenta o legitimnosti Izetbegovića jer oni koji izlaze na izbore upravo njegovoj partiji daju povjerenje dok ostale ne zanima ishod izbora. Uostalom nije ni realno očekivati da izlaznost bude stoprocentna i da se prema tome mjeri legitimnost predstavljanja.

Sljedeći veoma važan prigovor Izetbegoviću je da je mogao uzeti sve a nije uzeo ništa. U ovom prigovoru leži zamka (perfidnog) građanskog nacionalizma. Od koga je mogao uzeti „sve“? Od Srba i Hrvata. Za koga? Za „Bošnjake“, odnosno građane. Ovaj prigovor u stvari otkriva da postignuti dogovor u većoj mjeri nego neki prijašnji uključuje političku volju onih drugih i drugačijih. No, za zagovornike „građanske BiH“ isključivanje volje drugih je princip na kojem treba da počiva političko djelovanje pa tako i formiranje vlasti. Konsenzus bez kojeg nema života u višenacionalnoj zajednici je ponovo osuđen sa svih oporbenih strana. Dogovor kojim se i daje i dobiva definiran je kao izdaja, kapitulacija i puko popuštanje. No, „uzeti sve“ bi značilo i konačno priznavanje pred očima javnosti da to „sve“ pripada samo jednima, a to sigurno nisu niti Srbi niti Hrvati.

Iznevjeravanje Republike srpske i kapitulacija pred drugima

Zanimljivo je da ovaj prigovor Dodiku upućuje lider najjače oporbene partije u RS (SDS) i ujedno miljenik političke javnosti u FBiH, jer je „umjeren“, „blag“ i „prijateljski naklonjen“ BiH. Iznevjeriti u ovom slučaju, prije svega, znači napustiti ideju o opstrukciji pregovora o ulasku u NATO. Iznevjeriti Srbe koji su mu dali povjerenje i time ga učinili legitimnim predstavnikom srpskog naroda u političkom životu zemlje. Iako u FBiH Dodik važi za srpskog ekstremistu, a Šarović umjerenog političara, primijetit ćemo da ekstremistički stav o „izdaji Srpstva“ ne dolazi od Dodika. On je, naprotiv, napravio, makar i formalan, iskorak prema usuglašavanju različitih stavova o najtežim pitanjima u BiH. U ovom slučaju, možda i najtežem: približavanju BiH u NATO savez.

Drugi prigovor je srodan onom kojeg je dobio i Izetbegović. „Kapitulacija“. Pred kim? Političkim partnerima. Bošnjacima i Hrvatima. No, ne čini li politički život na svakodnevnoj razini barem po jedna „kapitulacija“ zbog postizanja minimalnih ustupaka za zajedničko dobro različitih svjetonazora. Ono što je u slučaju Izetbegovića izdaja i „prepuštanje svega Dodiku“ to je kod Dodika „kapitulacija“ pred Izetbegovićem i Čovićem, kao da je posrijedi susret tri revolveraša a ne legitimna predstavnika tri konstitutivna naroda koja čine tijelo BiH.

Legitimitet političkog predstavljanja naroda vs. građansko predstavljanje

Čović je dobio ono što je godinama želio a najspornije je „legitimno predstavljanje čime se onemogućuje da Komšić opet bude u Predsjedništvu“. Ako imamo u vidu konstitutivnost kao temeljno načelo, onda legitimno predstavljanje nije ništa drugo nego logičan nastavak principa konstitutivnosti u višenacionalnoj zajednici. Ne bi ovom prigodom trebalo relativizirati pojam konstitutivnosti naprosto zato što bi pristanak na to značilo preambulu Ustava BiH tumačiti kako nam volja, a ne doslovce. A istinsku konstitutivnost ćemo lako provjeriti preko principa jednakopravnosti na političkoj i svakoj drugoj razini. Često čujemo prigovor da je Hrvata najmanje, a žele imati kao i brojniji narodi. Kad govorimo o konstitutivnosti, ovaj argument postaje besmislen jer sam pojam konstitutivnosti isključuje brojanje i prebrojavanje. Veliki skup je sačinjen od tri podskupa ma koliki da su oni. I sva tri podskupa čine neraskidiv dio cjeline isključivo takvi i toliki koliki jesu. Njima se ne smije ništa oduzeti od njihovog bića u cjelini skupa jer to više ne bi bio taj i takav skup.

Sad dolazimo do ključnog pojma: legitimno predstavljanje. Koga? Konstitutivnih naroda koji čine različite političke zajednice. Njih legitimno mogu predstavljati samo oni koje baš taj konstitutivni narod u većini bira, a ne naprosto netko iz tog naroda kojeg biraju drugi. Dakle, neraskidiva je nit konstitutivnosti i legitimnog političkog predstavljanja. Možda odatle i bojazan navedena u prigovoru Principima da „Komšić više neće moći biti biran u Predsjedništvo“. Upravo tako. Ne bi ni smio. Jer Komšića pukim zbrajanjem glasova nisu ni birali članovi skupa jednog konstitutivnog naroda (Hrvata) nego drugi kao naprosto predstavnika iz reda tog naroda u kojeg oni imaju povjerenje. Ali, Hrvati kao konstitutivni narod nemaju to povjerenje u njega te stoga dok god postoji kategorija „hrvatski, srpski, bošnjački“ član Predsjedništva za Komšića tamo i nema mjesta ukoliko mu to mjesto ne omoguće Hrvati kao većina, u ma kolikom procentu izašli na izbore. Onog trenutka, ali samo tada, možemo govoriti da mu je, kao i bilo kome drugome, mjesto u toj instituciji kada se promijene ustavne odredbe za izbor članova Predsjedništva.

Nositelj svakog državnog suvereniteta jeste politička zajednica. Negdje jedna, negdje više njih. U višenacionalnim društvima, poput BiH, više je političkih zajednica koje tvore suverenitet. Možemo govoriti o tome je li nam se dopada ovakvo ustrojstvo ili ne, ali ne možemo ga negirati, jer je to besmisleno. Bilo bi to kao negiranje postojanja BiH kao zajednice tri naroda i ostalih koji žive u njoj uz isticanje samo jedne političke zajednice: Bosanaca.

Legitimnost se mjeri prema populaciji koja jasno i nedvosmisleno izrazi svoju političku volju. Ovdje je veoma važno naglasiti da legitimno predstavljanje znači biti izabran „od naroda“ na izborima, a ne naprosto biti „iz naroda“, što je puka, prosta zastupljenost. Sjetimo se da Bošnjaci nisu pristali svojom izbornom voljom niti na jednog drugog člana Predsjedništva osim na Šefika Džaferovića ili Srbi ni na koga drugog osim na Milorada Dodika, baš kao i Hrvatni na Dragana Čovića. No, u potonjem slučaju, zbog brojčano nadmočnijih Bošnjaka u FBiH, oni su svoje glasove preusmjerili na Željka Komšića i time dokinuli volju Hrvata da njihov legitimni predstavnik u Predsjedništvu bude Dragan Čović, čime je grubo, najgrublje prekršeno načelo konstitutivnosti i jednakopravnosti u uživanju izborne volje. Prisjetimo se da je Bošnjacima na raspolaganju bio izbor „građanski orijentiranog“ Denisa Bećirevića, no svoje povjerenje su dali upravo etnonacionalno opredijeljenom Šefiku Džaferoviću, čime su veoma ozbiljno poljuljali autentičnost ideje o građanskom ustrojstvu BiH (koja u jednom slučaju predstavlja nužnost za opstanak zemlje a u drugom je zanemarena). Dakle, dok god postoje najmanje tri političke zajednice neozbiljno je inzistirati na jednoj, jedinstvenoj zajednici koja kao takva ne postoji niti u jednom pisanom dokumentu koji govori o biću BiH.

I konačno, prigovor koji se odnosi na princip poštivanja odluka Ustavnog suda djeluje krajnje neozbiljan. Akteri koji inzistiraju na poštivanju odluka Ustavnog suda BiH zauzimaju suprotan stav u konkretnom slučaju koji se odnose na položaj Hrvata. Predsjednici tri pobjedničke partije zagovaraju poštivanje odluka Ustavnog suda, no njihovi politički i intelektualni neistomišljenici pozivaju na neustavno djelovanje sa ciljem ostvarivanja svojih političkih aspiracija.

Nažalost, u ovoj kao i sličnim prigodama prije, čuli smo da se „izmišljaju za Europu nepostojeći termini kao tzv ‘legitimno predstalvjanje naroda’ čime HDZ ‘zapravo poništava kandidatski status BiH i odlaže ga na ko zna koje vrijeme, kao i daljnji evropski put“. Ovakva tvrdnja ne samo da je besmislena nego se vjerodostojno uporište njenom pobijanju nalazi i u afirmativnim stavovima o potpisanim Principa koje su iznijeli kako Johanes Han tako i Lars Gunnar Wigemark, te ništa manje i ambasada Sjedinjenih Američkih Država u BiH. S druge strane, ako ideju konstitutivnosti u današnjem političkom trenutku negiraju gorljivi zagovornici ideja antifašizma i ZAVNOBIH-a, onda oni nedvosmisleno negiraju i ideju za koju se navodno zalažu, a to je konstitutivnost naroda u BiH tj. „ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana u BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina“.

Dovoljno je vidjeti i odluku Ustavnog suda 5/98. u kojoj je pojam konstitutivnosti jasno afirmiran za teritorij cijele BiH o čemu je javnost izvijestio i Kasim Trnka, pravni ekspert iz Sarajeva još 4.7.2000. godine rekavši između ostalog: „nedvojbeno je da preambula i Bošnjake i Hrvate i Srbe u pogledu definiranja statusa označava kao konstitutivne narode“. Stoga niti konstitutivnost a još manje legitimno predstavljanje naroda nisu nekakva „šarena laža za Dragana Čovića“ nego vrlo jasno definirane pravno-političke kategorije koje javnosti nije prezentirao nikakav Čovićev poslušnik, nego ugledni bošnjački pravni ekspert.

Da zaključimo, jedina „probosanska politika“ u BiH jeste „politika razlika“ koja zbližava i povezuje u duboko podijeljenom društvu kakva je BiH. Zahtjevi za nekakvom „normalnom“ BiH na koju se poziva izvjestan broj političara podsjećaju na komedije u kojima je normalnost mjera dopadljivosti, ali ne i racionalnosti. Normalnost u političkom diskursu naprosto ne postoji kao pojam te stoga pozivanje na „normalnu BiH“ nije ništa drugo nego izostanak elementarne političke retorike kojom bi se ciljanoj skupini približile aspiracije političara ali ništa manje i pokazatelj političke nezrelosti. Priča o „normalnoj“ BiH je davno završena kroz nejasan, neuspio i istrošen projektni pokušaj Mahmutćehajića i pokret Dosta. Već je sasvim dosta priče o „normalnoj“ BiH u političkom diskursu. Vrijeme je za prihvaćanje BiH kakva jeste. Višenacionalna zajednica u kojoj odluke moraju počivati na konsenzusu kakav donosi dokument Principa nedavno potpisanih u Sarajevu. Sve ostalo je demagogija, jeftini i istrošeni populizam u kojem još samo nedostaje argument o „životnim pitanjima“ na najvišoj razini. Ali, čuli smo i to zar ne?

Sanja Vlaisavljević l Poskok.info