Published On: Pon, lis 30th, 2017

NOBELOVKA JE REKLA SRBIMA DA SU SAMI KRIVI ZA SVE: A onda su u publici podivljali

Herta Müller, njemačka književnica rođena i odrasla u Rumunjskoj, dobitnica Nobelove nagrade za književnost za 2009. godinu, najveća je zvijezda ovogodišnjega beogradskog sajma knjiga, čiji je počasni gost ove godine – njemački jezik. To jest, književnost Njemačke, Austrije, Švicarske i Liechtensteina koja na tom jeziku nastaje. Program je razuđen i prilično impresivan, sajam je otvorio Karl-Markus Gauss, stari zagrebački znanac, sve je napravljeno comme il faut i prošlo bi u najboljem mogućem redu, samo da nije bilo književne večeri u Jugoslovenskom dramskom pozorištu gdje je Herti Müller, iz nekog posve nejasnog razloga, “prikačen” njemački publicist Michael Martens, a program je moderirao Ivan Ivanji, književni veteran i prevoditelj s njemačkog (prevodio je i Titu!), nekadašnji zatočenik nacističkog konclogora, a koji se te večeri možda i nije baš dobro snašao.

U jednom je trenutku Martens – odvjetak one zanimljive loze suvremenih njemačkih ljevičara i pacifista koji ne vole sitničariti oko naravi političkih i kulturnih poredaka “drugih”, jer svaka je Drugost dražesna i divna, a zapadni čovjek, na čelu s njemačkim, ionako je zauvijek kriv za sva zla ovog svijeta – nabrijano i pomalo zlurado podsjetio spisateljicu kako je 1999. pisala da ne razumije blazirani stav prema NATO-u, i kako se Miloševića napokon mora zaustaviti, dakle i vojnom silom, ako već ne ide drugačije, a valjda ne ide, kad već puno desetljeće nije išlo. Da “zlo” bude veće, Müller je pisala i kako je Srbija ponajvećma sama sebi kriva za nevolje koje su je snašle – a to je ono jedino što glavnina srpskog javnog mnijenja (tada kao i danas) još manje voli čuti od tvrdnji iz prethodne rečenice. Martens je valjda mislio da će nobelovku satjerati u škripac i učiniti joj nelagodnost, no ona je razložno i ustrajno branila svoj stav odbijajući se ulagivati domaćinima i izvinjavati se za nepostojeći grijeh, pozivajući se pri tome i na osobna iskustva s Rumunjskom, s tiranima i načinima da ih se zaustavi, s Istočnom Europom uopće, govoreći još i protiv Putina, glavnog uvoznog idola srpske malograđanštine…

Zvižduci i pljesak

Dio publike je zviždao i protestirao, nekoliko desetina ih je protestno izašlo, drugi su aplaudirali… Sve u svemu, dinamično i kontroverzno, no ništa strašno. No, pravi je “topli zec” spisateljicu dočekao tek narednih dana u nacionalistički orijentiranim medijima poput Večernjih novosti – a takvi su danas, u Vučićevoj Srbiji, iznova mainstream. Javili su se, dakako, i svi usual suspects, na čelu s Emirom Kusturicom, neizbježnim arbitrom patriotske elegancije, čovjekom koji je postao Srbin u zrelim godinama, pa otad osobitom strogošću i pravovjernošću sustiže i prestiže one koji su Srbi od rođenja.

Sve bi ovo sigurno posve drukčije ispalo, samo da Herta Müller nije to što jest, nego da je nešto posve drugo, recimo, nešto sličnije njezinom njemačkom oponentu te večeri, Michaelu Martensu: da je, na primjer, kakva hipstersko-ljevičarska humanistica opće prakse, ogrezla u neograničenoj (i neobvezujućoj) ljubavi za sve ljude, životinje i biljke, odgojena u imućnoj, ali lijevoj obitelji u kakvom Hamburgu, Stuttgartu ili (Zapadnom) Berlinu, da ima povijest “romantičnog” demonstriranja protiv američkih raketa u doba hladnog rata sedamdesetih ili osamdesetih ili ekofeminističkog angažmana ne znam već gdje, salonske ljubavi prema Che Guevari i Crvenim brigadama etc.

Umjesto svega toga, Herta je Müller obična “etnička Njemica” iz Rumunjske, odrastala je pod mahnitim tiraninom i krvnikom Ceausescuom, nije imala struje ni vode ni grijanja po cijele dane, nije smjela čitati ništa što je zabranjeno, a skoro sve je bilo zabranjeno, nije mogla u inozemstvo, nije smjela reći ili napisati ovo ili ono – a ionako nije mogla to nigdje ni objaviti. To jest, Herta Müller naprosto umije prepoznati tiranina kada ga vidi, znade da razlika između tiranije i slobode uopće nije tako apstraktna, relativna i diskutabilna kako se to čini onima koji su o tome samo čitali (a i to loše), dobro zna što su nacionalizam, ksenofobija i paranoja prema susjedima i manjinama i njihova uporaba u svrhu bildanja vlasti (Ceausescu je sve to uredno radio, ali doduše barem nije ratovao), i uopće nema volje niti strpljenja lomiti dlaku natroje s nadobudnim skolastičarima kojima je pitanje intelektualnoga izazova ili poze umišljene nekonvencionalnosti dokazivati kako je crno zapravo bijelo, i obratno.

Čudnovati kljunaši

A jedan se dio srpske (malo)građanske publike navikao da nam iz bijeloga svijeta mahom dolaze baš takvi, koji će nas tetošiti i tretirati kao dražesne čudnovate kljunaše, i doći da nas podrže da što dulje ustrajemo u našem čudnovatom kljunaštvu, a potom se – uredno naplaćenih dnevnica – “teška srca” vratiti u svoj nečudnovati i nekljunaški svijet. Pa im je onda totalni šok kada umjesto takvih dobiju jednu Müller, pa još ojačanu nobelovskom etiketom, koja na njih prospe “tri čiste obične pameti”, i još se odbije izviniti zbog toga, gordo napominjući kako stoji iza svake svoje riječi. Umjesto da barem učini kao mnogi premazani estradnjaci na turnejama, koji na kraju nastupa u svakom gradu kažu isto: vi, baš vi ste najbolja publika! Ali, što će njoj to? Zato da je voli Kusturica? Pa, nije to baš cilj dostojan bilo kakve žrtve, a uostalom, ima Emir već svoju Hertu, to je Peter Handke, za kojega na kraju svoje smušene antihertinske reakcije veli da je – kad bi svijet bio pravedno uređen – trebao dobiti Nobela 2009. umjesto Herte Müller. Upravo sam namjeravao reći da Handkeu takav zagovor sigurno ne treba, no opet, svatko sebi bira društvo, pa i tako i time govori nešto važno o sebi.

0 0 glasovi
Ocjena članka
guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x