ZBOG seksualnog skandala u Švedskoj akademiji prošle godine nije dodijeljena Nobelova nagrada za književnost pa je ove godine proglašeno dvoje dobitnika. Poljska spisateljica Olga Tokarczuk osvojila je nagradu za 2018., dok je ime laureata za ovu godinu potaknulo komentare kako se Nobel pretvara u serijskog proizvođača skandala.
Naime, Nobelovu nagradu za književnost za 2019. godinu osvojio je Peter Handke za, kako stoji u obrazloženju, “utjecajan rad koji je lingvističkom ingenioznošću istražio periferiju i specifičnost ljudskog iskustva”.
No mimo kvalitete svojega književnog rada, na ovim prostorima Handke je ipak ostao zapamćen kao apologet nikad osuđenog ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Nakon kraja trogodišnje srpske opsade Sarajeva Handke je tvrdio da su muslimani sami inscenirali vlastiti masakr u Sarajevu i krivnju prebacili na Srbe. Francuski intelektualac Alain Finkielkraut nazvao je Handkea “ideološkim čudovištem”, a slovenski filozof Slavoj Žižek zaključio je da je Handkeovo glorificiranje Srba puki cinizam. Susan Sontag, koja je u Sarajevu provela nekoliko mjeseci tijekom opsade postavljajući predstavu “Čekajući Godota”, kazala je da je Handke “gotov” u New Yorku.
Govor na pogrebu Miloševića
Handkeov neslavni govor na pogrebu Slobodana Miloševića 2006. godine zgrozio je mnoge. Tada je izrekao: “Ne znam istinu. Ali gledam. Slušam. Osjećam. Sjećam se. Zbog toga sam ovdje danas, blizu Jugoslavije, blizu Srbije, blizu Slobodana Miloševića.”
Na pogrebu monstruma koji je odgovoran za ratove na području bivše Jugoslavije je izjavio, kako je preneseno, da je sretan što je pored “čovjeka koji je branio svoj narod”.
Handkeova nominacija za nagradu Heinrich Heine te iste godine je povučena zbog njegovih političkih stavova, odnosno sam ju je povukao prije nego što su to učinili nadležni.
Njegovo osvajanje nagrade International Ibsen 2014. godine također je naišlo na prosvjede u Oslu.
Majka Slovenka
Handke je rođen 6. prosinca 1942. godine u mjestašcu Griffenu u Koruškoj, južnoj austrijskoj pokrajini koja graniči sa Slovenijom. Otac mu je bio njemački vojnik Trećeg Reicha, a majka Slovenka. Prva dva desetljeća spisateljske karijere Handke je Sloveniju, zajedno s ostatkom Jugoslavije, zamišljao kao idilu izvan zapadnjačkog konzumerističkog svijeta slobodnog tržišta. No kad je Slovenija 1991., pa zatim Hrvatska i BiH, proglasila neovisnost i okrenula se Europskoj uniji, Handkeova utopijska fantazija se raspala u prah i pepeo. Razočaran, krivnju je svalio na države koje su podržale neovisnost bivših jugoslavenskih republika, pa tako i na rodnu Austriju.
Kako su se ratni sukobi devedesetih rasplamsavali, tako je i Handke sve više istupao u javnosti, zastupajući mišljenje da se radi o građanskom ratu i da su Europa i SAD odlučili raskomadati Jugoslaviju da napune kofere svojih bankara i industrijalaca.
Zatim je 1996. napisao knjigu “Pravda za Srbiju” u kojoj je čak preuzeo Miloševićev mit o srpskoj patnji. Tih godina u Srbiji je postao zvijezda i dao je niz intervjua beogradskoj državnoj televiziji koja se neumorno bavila ratnom propagandom. Ne samo to, odlikovan je ordenom za zasluge.
Bijesan zbog NATO bombardiranja
Kad je u ljeto 1998. Srbija svojim potezima istjerala oko 300.000 Kosovara iz svojih domova u brutalnoj operaciji etničkog čišćenja, buknula je velika izbjeglička kriza. NATO savez je odlučio tome stati na kraj i krenuo u rat u ožujku 1999. godine te je serijom bombardiranja došlo do povlačenja srpskih snaga s Kosova, a na koncu i do pada Miloševića.
Handke je bio bijesan. “Mars napada, a Srbija, Crna Gora, Republika Srpska i Jugoslavija su domovina svih onih koji nisu postali Marsovci ili zeleni krvnici”, objavio je.
Kad je zbog NATO napada na Srbiju Handke odlučio vratiti novčanu nagradu Büchner, Christian Meier, predsjednik Njemačkog društva za jezik i književnost, koje dodjeljuje tu nagradu, komentirao je da bi taj novac trebao biti doniran albanskim izbjeglicama koje su protjerali Srbi. “Handkeov šator u izbjegličkom kampu, to bi bilo nešto”, kazao je Meier.
Posjetio Miloševića u Haagu
Kad je Milošević završio na suđenju u Haagu, Handke ga je posjetio te je pratio suđenje i govorio protiv legitimnosti procesa.
Peter Handke je odrastao u Istočnom Berlinu i u Griffenu. Prve književne tekstove piše za časopis dječačkog internata Tanzenberg, a od 1961. studira pravo u Grazu. Pridružuje se grupi pisaca Forum Stadtpark i objavljuje u časopisu Manuskripte. Studij prekida 1965. nakon objavljivanja prvoga romana “Die Hornissen”, i od tada je slobodni umjetnik.
Krajem šezdesetih postaje predstavnik nove kritičke književnosti i idol beat generacije. Kako stoji u kratkoj biografiji objavljenoj na stranicama Frakture, njegovog izdavača u Hrvatskoj, jedan je od pisaca koji je najviše utjecao na generacije pisaca niza europskih književnosti koje se javljaju krajem sedamdesetih i u osamdesetima. Objavio je brojne romane, drame, prijevode, radiodrame i pjesme, među kojima se izdvajaju “Strah golmana pred jedanaestercem”, “Kaspar”, “Spori povratak kući”, “Užas praznine”, “Trenutak pravog osjećaja”, “Don Juan njime samim”, “Kratko pismo za dugo rastajanje” i “Pouka planine Sainte-Victoire”.
Kako se navodi u biografiji, živi u Chavilleu u Francuskoj.
Napisao scenarij za “Nebo nad Berlinom”
Handke je napisao i scenarij za cijenjeni film Wima Wendersa “Nebo nad Berlinom”. Odbor za dodjelu Nobelove nagrade u svom obrazloženju priznaje da je Handke “u svoje vrijeme prouzročio kontroverzu”, ali dodaju da “ga se ne može smatrati angažiranim piscem u smislu Sartrea te nam ne daje nikakav politički program”.
Za komentar dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu upitali smo pisca i prevoditelja Borisa Perića, koji je prevodio Handkea s njemačkog jezika. “Bilo je krajnje vrijeme jer Nobelova nagrada se očito dodjeljuje gotovo pa posthumno. Mislim da ju je Handke zavrijedio mnogo prije. On je bez ikakve dvojbe jedan od najvećih pisaca današnjice, meni je među dražima i na tome njegovi sporni politički stavovi ne mijenjaju ništa”, komentirao je Handkeov prevoditelj Boris Perić.
“Mi smo Handkea demonizirali bez čitanja”
Ali Handke je na našim prostorima ipak najviše ostao zapamćen po svojim spornim političkim stavovima?
“Nisam ni voljan ni pozvan da ga branim. Svatko ima pravo na promašene procjene, bile one i političke. To Handkea kao pisca nimalo ne dodiruje niti mu umanjuje književnu kvalitetu. Čak su i njegove knjige o Srbiji kvalitetno pisane, to nisu nikakvi pamfleti. Mi smo Handkea demonizirali takoreći bez čitanja i uvida u to što je pisao. ‘Pravda za Srbiju’ kod nas je izašla relativno kasno, kao separat u Europskom glasniku. To je bila knjiga u kojoj se on prvenstveno bavio medijskim izvještavanjem o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Mnoge rečenice iz te knjige danas bih i sam potpisao, posebno one o niskim granama na koje je spalo novinarstvo i to ne samo u nas. A da je i Handke mnogo toga napisao krajnje nekritički, jasno je samo po sebi”, zaključuje Boris Perić.
wpDiscuz