Published On: Pet, velj. 15th, 2019

Nino Raspudić: Viva l’Italia, živjela Hrvatska!

Već dugo gajim sumnju kako višegodišnja briselska karijera na neke ljude ostavlja ozbiljne psihofizičke posljedice. Nakon što europsku javnost već godinama svojim ispadima zabavlja predsjednik Europske komisije Junker, sada je došao red i na pet minuta “slave” predsjednika Europskog parlamenta Antonia Tajanija.

Dotični je već više od desetljeća visoki funkcioner EU, najprije kao komesar za promet pa za industriju i poduzetništvo, a potom i kao predsjednik Europskog parlamenta.

Dakle, taj je uglavnom odlijepljen od talijanske, hrvatske i svake druge stvarnosti, o čemu svjedoči i ovotjedna izjava na obilježavanju Dana sjećanja na talijanske žrtve jugokomunističkog terora. Obraćanje okupljenima uz fojbu Bazovica kod Trsta Tajani je završio uzvikom “živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija (…)”.

_____________piše: Nino Raspudić I Večernji list

Dvije su moguće interpretacije tog postupka. Ili je to učinio nepromišljeno, u želji da trenutno ugodi preostalim “esulima”, iz čega bi slijedilo da je u najmanju ruku nepametan, jer ne razmišlja o tome kako danas svaka izgovorena riječ, ako je dovoljno zapaljiva, vrlo brzo obiđe svijet, ili je to uradio svjesno, proračunato, kao dio kampanje za predstojeće europske izbore.

Ni u toj varijanti ne ispada puno pametniji jer je Tajani kandidat Berlusconijeve stranke koja je u strmoglavom padu i čije je biračko tijelo već dobrim dijelom progutala desnija i izrazito euroskeptična Liga Mattea Salvinija, koja će izvjesno trijumfirati na predstojećim izborima, pa će europskom birokratu zbog neprimjerenog uzvika nad fojbom malo tko povjerovati da je preko noći postao veliki talijanski nacionalist, jednako kao što će sljedbenicima komunističke partije u Hrvatskoj malo tko povjerovati u hrvatstvo koje se iskazuje divljenjem kako je Tito pobio i protjerao Talijane nastojeći jugo-komunističku vlast proširiti što dalje na zapad.

Kada govore o partizanskim zločinima 1943. i 1945. talijanski političari ih propuštaju staviti u širi kontekst. Fojbe su mjesta monstruoznih zločina nad Talijanima, ali oni nisu ništa drugačiji od onoga što su Titove snage činile diljem Jugoslavije, jer nimalo nježniji nisu bili ni prema Hrvatima i Slovencima, ali i pripadnicima drugih naroda koji nisu bili “na liniji”.

Govorimo o ljudima ubijanim bez suđenja, ili na montiranim procesima, ne samo zbog sudjelovanja u zlodjelima kvislinških režima, već i zato što su percipirani kao klasni neprijatelji koji bi smetali uspostavi novog režima ili, vrlo često, isključivo zato da bi im se otela imovina.

Za razumijevanje tih događaja valja imati na umu kako priča ne počinje zločinima nad Talijanima. Dvadeset prethodnih godina tamošnje hrvatsko i slovensko stanovništvo trpjelo je fašistički teror, ubojstva, protjerivanja, ponižavanja, zatiranje identiteta. Teror je kulminirao nakon šire talijanske okupacije 1941., od logora poput onog na Rabu do masovnih strijeljanja civila.

Mussolinijev režim u raspadanju vezao je sudbinu Talijana na istočnim granicama uz svoju. Njegova akcija izazvala je, nažalost, analognu reakciju. Fašistički teror nad Hrvatima i Slovencima zamijenio je neposredno nakon kapitulacije Italije, a potom i na kraju rata, antifašistički teror nad Talijanima.

Problem hrvatsko-talijanskih odnosa koji se vukao kroz 19. stoljeće u višenacionalnoj Austrougarskoj, rasplet je doživio, spletom složenih okolnosti. u 20. stoljeću, talijanskim porazom. Najprije je Italija, našavši se na strani pobjednika, kapitulacijom i raspadom Austrougarske 1918. dobila Trst, Istru, Zadar, dio naših otoka, naknadno i Rijeku, a onda su, zahvaljujući Staljinu više nego Titu, Talijani nastradali na koncu Drugog svjetskog rata. Izgubili su tada i krajeve, poput gradova u zapadnoj Istri, u kojima su činili apsolutnu većinu.

Njihovu imovinu zaposjeli su novi “osloboditelji”, dovučeni iz svih krajeva bivše Jugoslavije, i dio domaćeg stanovništva, kojem je pobjednički titoizam omogućio satisfakciju nakon dvadeset godina fašističkog terora, ali ih i uvukao u moralnu i ideološku klopku iz koje se Istra i Rijeka nisu izvukli ni do dana današnjeg. Komunistički antifašisti kao pobjednici nisu bili ništa humaniji od fašista.

Bizarno je da njihovi nasljednici danas najviše propovijedaju toleranciju i multikulturalizam, a istovremeno slave totalitariste koji su zatrli talijansku zajednicu. No što činiti sada, gotovo tri desetljeća nakon pada komunizma i raspada Jugoslavije? Demokratska Hrvatska treba odati počast žrtvama fojbi i komunističkog terora, i njegovati ostatak talijanske kulture na svom području.

No sve to uz reciprocitet s talijanske strane, imajući na umu cijelu povijesnu sliku, dakle prije svega ono što je talijanski imperijalizam činio na istočnoj jadranskoj obali. Italija nam je danas glavni vanjskotrgovinski partner, a Talijane već desetljećima ne doživljavamo kao protivnike, već kao prijatelje. Italija nije samo zemlja koja nam je, dok je bila u nacionalnoj ekspanziji, bila pritisak i prijetnja, već i zemlja svetaca, umjetnika, znanstvenika, kojoj puno toga duguje cijeli svijet pa i Hrvatska.

I Dantea i Petrarku, i Leonarda i Michelangela, i sv. Franju i Padre Pia, i Fellinija i Alana Forda, i Corta Maltesea i Zagora, i Pavarottija i Sofiju Loren, i Ferrari i Vespu, i Serie A i Nutellu. O espressu da ne govorimo. Na takve stvari mislim kad punog srca nazdravljam “viva l’Italia” i nastojim drugima prenijeti ljubav prema toj divnoj zemlji i njenoj kulturi! I grozim se oznaškog širenja netrpeljivosti prema bratskom narodu samo zato što se njihov europski ćato nalupetao na komemoraciji.

Jedini način da se ubuduće izbjegnu ovakve manipulacije oko Dana sjećanja je da u njemu sudjeluje i izaslanstvo Hrvatske i Slovenije. Volio bih vidjeti predsjednika Hrvatske na Bazovici, ali tek nakon što prvo predsjednik Italije dođe na neko od mjesta talijanskih zločina na hrvatskom teritoriju, jer je tako išao i povijesni slijed akcije i reakcije. Iako je od tih događaja prošlo jako puno vremena, možda bi se još stigao procesuirati pokoji Talijan koji se “proslavio” na istočnoj obali Jadrana ili poneki Titov egzekutor jamar.

Frustracija talijanskih “esula” nažalost nije ritualizirana i sublimirana do kraja. Dan sjećanja je ustanovljen kasno, tek 2004. Nakon 1945. te izbjeglice su poratnoj Italiji bili teret, neželjeni podsjetnik na fašistički režim i njegove posljedice pa je tragedija tih ljudi je bila dvostruka, pod Titom nisu mogli ostati, a u Italiji su uglavnom bili neželjeni, vrijeđani, ušutkivani.

U kontaktu s njima i njihovim potomcima treba razlučiti ljude koji su spremni uzeti u obzir cijeli kontekst, osuditi fašistički režim, komemorirati zajednički sve žrtve, i u dijalogu približiti izgubljene zavičaje, od onih koji i dalje maštaju o velikoj Italiji.

Priča o talijanskim pretenzijama se danas čini prenapuhanom, jer više nema Italije koja bi predstavljala prijetnju. Talijanstvo na koje su se nekada pozivali tamošnji šovinisti protiv “slavenskih barbara”, danas se gubi i na teritoriju Italije.

O Tajaniju i njegovim prepucavanjima s Hrvatima i Slovencima bilo je vrlo malo govora u talijanskim medijima. On i njegova stranka su politička prošlost. Glavna rasprava ovog tjedna vodila se o San Remu, festivalu talijanske kancone na kojem je prošlog tjedna, zahvaljujući glasovima žirija pobijedio reper Mahmood, sin Egipćanina i Talijanke.

Problem nije u tome što je pobijedio musliman meketavim rep pjesmuljkom, s dijelovima na arapskom, već što je glas naroda, kojem su naplaćivani pozivi, golemom većinom bio na strani druge, klasičnije talijanske pjesmu, dok se žiri vođen Benetton-poetikom odlučio za Mahmooda, što se tumačilo i kao pljuska lijevog kulturnjačkog establišmenta Salviniju i desničarskoj vlasti, a što je njemu došlo kao naručeno pred izbore jer dodatno povećava frustraciju većine stanovništva.

Siroti Mahmood, koji je rođen u Italiji i kaže da se osjeća sto posto Talijanom, našao se u ulozi monete za sitno političko trgovanje, a kritiziraju ga i muslimanski migranti jer u pjesmi spominje kako otac pije šampanjac na Ramazan.

Eto čime je Italija zabavljena već danima, uz spor s Francuskom, koji se svodi na predizborno prepucavanje talijanskih suverenista, koje predvode Liga i Pokret pet zvijezda i Macrona, kao simbola EU oligarhije.

Možda će daleke 2119. neka nova, islamska republika Italija od Hrvatske tražiti poništavanje Osimskih sporazuma, ali stara Italija to više sigurno neće, jer se talijanstvo bori za dugoročni opstanak u Firenci i Rimu, pa nema više na što pretendirati u Rovinju, Puli ili Rijeci, a kamoli u Zadru ili Splitu.

Ako ništa drugo ovaj incident još jednom je pokazao bijedu briselskih institucija, snishodljivost HDZ-ovaca, okorjelost i bešćutnost titoista koji koriste prigodu da nas podsjete kako trebamo biti zahvalni Maršalu jer je kao isturena Staljinova fronta na zapadnoj granici temeljito pobio i protjerao Talijane.

Srećom da su drugo poluvrijeme tog rata, koje se nazivalo hladnim ratom, dobile zapadne demokracije, jedini stvarni pobjednici i nad fašizmom i nad “antifašizmom” kao krinkom za drugi totalitarizam.

No iz perspektive 2019. sve se to čini kao jako daleka prošlost. Pred europskim narodima su drugi problemi, i Hrvati i Talijani će imati priliku na euroizborima za tri mjeseca pokazati što žele,