Published On: Sub, tra 27th, 2019

Nino Raspudić: ‘Naprijed Hrvatska’ – nazad u SDP

Naknadno je u komunističkoj propagandi Široki Brijeg konstruiran kao simbol ustaštva. Zašto baš to hercegovačko mjesto? Tamo nije bilo stradanja Srba kao primjerice na području Čapljine, niti je taj kraj dao brojne čelnike NDH kao Ljubuški. Zašto je onda Široki Brijeg označen kao ustaški par excellence, a nije Čapljina ili Ljubuški?

Razlog je vrlo jednostavan – radi se o pokušaju da se retroaktivno opravda golemi partizanski zločin.

Ivo Josipović se, po najnovijem, odriče komunizma ali ne i njegovih zločina. Sam je to dao na znanje u izjavi za Novi list, kratko nakon što je u SDP, zajedno sa sobom, utopio i svoju strančicu nazvanu “Naprijed Hrvatska” (vremenski i kontekstualno promašena parafraza naziva Berlusconijeve stranke “Forza Italia” osnovane 1994.).

Ironija sudbine je da “Naprijed Hrvatska” na koncu završava kao “nazad u SDP”, formalnu sljednicu Saveza komunista (neformalna je po mnogo čemu HDZ). Josipović u jednom o prvih intervjua nakon povratka doma šokantno opravdava smaknuća širokobrijeških fratara 1945., oznaškom propagandnom pričom na liniji poetike špageti vesterna u kojoj fratri u habitima tuku iz mitraljeskog gnijezda ili izlijevaju kazane kipućeg ulja sa samostanskih zidina na “oslobodioce” i narod.

Nakon osvajanja samostana, metkom u potiljak je ubijeno, potom zapaljeno i zatrpano, 12 fratara, uključujući i osamdesetogodišnjeg fra Marka Barbarića, koji je ležao nepokretan u bolesničkoj postelji.

Dodatnih devet je tih dana ubijeno u okolici Širokog Brijega, a ukupno je, samo iz Hercegovačke franjevačke Provincije Uznesenja Marijina na nebo, smaknuto 66 franjevaca. To je bila jedna trećina cijele Provincije. Za većinu se grob još ne zna. Druga trećina završila je u progonstvu ili u tamnici.

___________piše Nino Raspudić I Večernji list

Naknadno je u komunističkoj propagandi Široki Brijeg konstruiran kao simbol ustaštva. Zašto baš to hercegovačko mjesto? Tamo nije bilo stradanja Srba kao primjerice na području Čapljine, niti je taj kraj dao brojne čelnike NDH kao Ljubuški. Zašto je onda Široki Brijeg označen kao ustaški par excellence, a nije Čapljina ili Ljubuški?

Razlog je vrlo jednostavan – radi se o pokušaju da se retroaktivno opravda golemi partizanski zločin. Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu bila je važno prosvjetno središte, o čemu je vrlo lijepo govorio upravo Ivo Josipović kada je u prosincu 2014., tijekom predsjedničke kampanje obišao Franjevački samostan na Širokom Brijegu.

Tad je govorio ovako: “Čast mi je što sam ponovo u Širokom Brijegu i što mogu uživati u ovom prekrasnom kulturnom blagu. Čuo sam impozantan podatak da je u jednom trenutku petnaest doktora znanosti predavalo u Gimnaziji. To je sjajan standard.” Fratri su i elektrificirali Široki Brijeg još 1936. izgradivši malu hidrocentralu na rijeci Lištici, jednu od prvih u ovom dijelu svijeta. Zločin nad njima bio je promišljen, povod mu nisu bila ratna zbivanja već vizija društva poslije rata, gdje su hercegovački fratri, prije svega zbog prosvjetnog utjecaja na narod, viđeni kao budući problem komunističkoj diktaturi.

Zašto je Josipovićeva bešćutna, ekstremistička izjava važna? Prije svega zbog njegove nove težine na političkoj sceni – Josipović se nije slučajno vratio u krilo SDP-a u trenutku kada se stranka osipa. Očito želi biti blizu trona vrebajući trenutak kada će se on isprazniti. No Bernardić se još uvijek dobro drži, ali nažalost, ukopava i sebe i stranku preuzimajući stari totalitarni diskurs.

Bernardić koji generacijski ne mora nositi taj teret niti opravdavati tuđe zločine, sve češće, relativizirajući komunističke zločine lupeta o “pravoj i krivoj strani povijesti” (to se čita kao dozvola za ubijanje bez suda), kao da Drugi svjetski rat nije imao drugo poluvrijeme koje se zvalo Hladni rat, i u kojem je jasno tko je pobijedio i na čijoj je strani bila demokratska Hrvatska, onkraj podjele na ustaše i partizane, a na kojoj je bila JNA, sljednica Titove vojske. Jugokomunistička guja u Hrvatskoj danas je tolika da je “ustaška”, koju je svojevremeno prokazivao Josipović, prema njoj djeluje kao gušterčić nasuprot anakondi.

Što sljedeće možemo očekivati od čelnika ljevice u Hrvatskoj? Opravdanje Golog otoka? Katinske šume? Staljinovih čistki? Ili možda i djela njihovih izravnih sljednika, poput JNA? Radi se o opasnim, moralno teško hendikepiranim ljudima, pri čemu tu bešćutnost vjerojatno valja tumačiti kao posljedicu obiteljske opterećenosti. Ono što je Račan pokušao ostvariti odlaskom na Bleiburg 2002., danas je potpuno palo u vodu. Danas, 2019. zvuče gotovo nestvarno riječi tadašnjeg čelnika SDP-a izgovorene nakon što se poklonio partizanskim žrtvama.

Račan je govorio ovako: “Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni.

Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku.”

Račan je to izjavio dok je bio na vlasti, a danas u debeloj oporbi čelnici SDP-a daju ekstremističke izjave i opravdavaju najgore komunističke zločine. Pokušaji relativiziranja ili opravdanja ustaških zločina u Hrvatskoj 2019. dolaze s političke i društvene margine, koliko god samoproglašeni moralni kamatari u ime ustaških žrtava željeli prikazati da je drugačije.

Recentne izjave Ive Josipovića, ali i Davora Bernardića ili Dalije Orešković pokazuju da je opravdanje komunističkih pokolja danas dio lijevog mainstreama. I to je strašno. SDP ovakvom retorikom sebe osuđuje na vječnu oporbu.

Stoga je, naizgled paradoksalno, danas jedini garant postjugoslavenskih lijevih politika u Hrvatskoj HDZ. Oni su jamac da se neće do kraja istražiti komunističke zločine, provesti lustracija, otvoriti arhivi. HDZ na briselski daljinski upravljač je garant da će se njegovati regionalna politika, neće ničim uvjetovati Srbija, da će sutra, eventualnim ulaskom Srbije u EU, službeni jezik biti ne hrvatski, već “BHS-jezik” (bosansko-hrvatsko-srpski), kako je nazvana jezična konstrukcija nametnuta na Haškom sudu.

Nije teško zamisliti, u slučaju da Srbija i BiH ikada uđu u EU, neko buduće prekomponiranje Unije na razdjelnici prvoklasne i drugoklasne Nutelle, u kojem će Hrvatska pripasti u pod-regiju s Beogradom kao središtem. Zvuči li ovo kao bajka za plašenje javnosti? Takvom bi se prije samo par godina činila i teza, koju Macron sada iznosi otvoreno, kako treba promijeniti Uniju tako da se odluke mogu donositi i bez pristanka svih članica.

Takav scenarij više ne ovisi o našim ćatama, već o tome kamo će Srbija, koja ovih dana, znakovito, ukida roaming s Rusijom. Cinično stoga zvuči izjava Dubravke Šujice kako nitko nije veći Hrvat i katolik od HDZ-ovaca. Nakon titranja Vučiću i Istanbulske konvencije opravdanije je reći kako je trenutno svatko u Hrvatskoj veći Hrvat i katolik od HDZ-ovaca, jer su oni u puno mandata imali priliku i legitimitet da u političkoj praksi dokažu te vrijednosti, a znamo kako su ih promicali.

Sve upućuje na to da ćemo nakon parlamentarnih izbora koncem sljedeće godine vjerojatno dobiti veliku koaliciju, bolje rečeno – spajanje obitelji. Dakle, da će HDZ i SDP biti prisiljeni formirati vlast zajedno i prvi put odustati od strategije pokrivanja kompletnog političkog polja. Možda dočekamo i to da se, na liniji sada viđenog Josipovićevog utapanja, dvije stranke i spoje i za taj gemišt dogovore zajedničko ime.

Bilo ono staro, KPH ili SKH, bilo neko novo. Ionako se više ne zna što se sve prigodno može izmijesiti i prodati javnosti iz bezličnog tijesta oligarhije koja je dočekala i preživjela promjene 1990., amorfne mase komunističkih političara, pripadnika tajnih službi, režimskih medija, socijalističkih direktora, sveučilišnih moćnika, njihovih potomaka i štićenika, danas rasutih i razlivenih u više stranaka, medija i NVO-a koji povremeno koaliraju, po potrebi se odmiču, primiču, presvlače, na površini svađaju, a vrlo skladno surađuju kada treba spriječiti promjenu izbornog zakona skrojena po njihovoj mjeri ili spriječiti referendumsko izjašnjavanje građana.

Porijeklo tog Levijatana je u zločinačkoj kliki koja je dovela do promjene totalitarizma 1945. Njegovi današnji odvojci će bez problema iz otetih vila na Tuškancu glumiti velike liberale, po potrebi će hrvatovati, kao Mesić čak i ustašovati, govoriti da su najveći katolici, pa i kupovati naklonost Crkve, odreći se bez problema i komunizma i Jugoslavije, ali, zanimljivo, ne i njihovih zločina, (ne)moralnog vezivnog tkiva koje ih i transgeneracijski povezuje, a koje Hrvatsku i nakon 29 godina sputava da prodiše punim plućima. Dokle?