Published On: Pet, pro 20th, 2019

Nino Raspudić: Koja bih pitanja postavio predsjedničkim kandidatima?

Na javnoj televiziji u utorak je održano “sučeljavanje” predsjedničkih kandidata. Čak ni etimološki nije bilo riječ o sučeljavanju jer “sučeliti se” znači isto što i suočiti se, stati jedan nasuprot drugog, licem u lice.

Ovdje je jedanaest kandidata stajalo postrojeno u vrstu, kao u reality showu, okrenuti prema kameri i dovedeni u situaciju da unutar jedne minute moraju odgovoriti na najsloženija politička pitanja.

Nekima je i to bilo previše, pa im je preostalo i minutaže i replika koje nisu iskoristili. Show (pokazivanje kandidata) je trajao dva i pol sata, dakle 150 minuta pa ako odbijemo vrijeme koje je otišlo na pitanja voditelja i intermezza, svaki od njih je imao desetak minuta da se predstavi biračima, iznese svoj program i debatira s protukandidatima. Teško da će to pokazivanje kandidata značajno utjecati na birače. Nešto se moglo vidjeti, neka pitanja su postavljena, no brojna druga su ostala lebdjeti u zraku.

piše: Nino Raspudić I  Večernji list

Osobno bih kandidate pitao sljedeće: Kolindi Grabar Kitarović bih postavio isto pitanje koje sam kako komentator prije pet godina, kad se sučeljavala s Ivom Josipovićem, postavio u studiju, upitan od voditelja prije debate što bih pitao kandidate.

Pitanje im iz nekog razloga nije preneseno pa ga sada ponavljam: “Kako komentirate to što je među depešama koje je američko veleposlanstvo iz Zagreba upućivalo u Washington, a koje su iscurile na Wikileaksu 2011., razvidno da su 2009. tadašnji glavni državni odvjetnik Bajić i ravnatelj Uskoka Cvitan izvještavali tu stranu ambasadu o istragama koje vode pa čak i pokazivali povjerljive dokumente? Zašto to nikada nije sankcionirano i što mislite poduzeti po tom pitanju? Usput bih je i pitao da objasni javnosti što je to Trilaterala i zašto je postala član te organizacije.

Zorana Milanovića bih pitao kako mu jugoslavenski diktator može biti bliži od predsjednika demokratske Hrvatske, koji je izabran dvaput na slobodnim izborima već u prvom krugu? Je li Broz želio demokratsku Hrvatsku, zašto je zabranio sve stranke osim jedne, na kojim izborima je dobio legitimitet, zašto mu je poslije smrti posebnim zakonom trebalo štititi “lik i djelo” ako je bio toliko omiljen u narodu, i na koncu, kako takva povijesna preferencija korespondira s rezolucijama Europskog parlamenta koje komunistički totalitarizam de facto izjednačuju s nacističkim?

Miroslava Škoru bih propitao o kadrovskoj politici. Machiavelli prije više od petsto godina piše kako se prvi sud o razboritosti nekog vladara može donijeti na temelju toga kakvim se ljudima okružio. Misli li Škoro da može kao neki kuhar čudotvorac od starih, što prekuhanih, što bajatih, nekih čak i toksičnih političkih, medijskih i obavještajnih sastojaka pripremiti dobru musaku?

Zašto misli da ljudi koji su prije pet godina nekritički slijedili Kolindu Grabar Kitarović, a sada je, kad je ljubav pukla, neki neprofesionalno, neki nedžentlmenski, a neki i neljudski blate, kleveću, ocrnjuju, neće sutra i njemu u promijenjenim okolnostima napraviti isto?

Mislava Kolakušića bih upitao zna li kako se zove država s kojom Hrvatska ima najdužu granicu na jugu i istoku? Ako ne zna, poučio bih ga da se zove Bosna i Hercegovina, a ne “Bosna” kako je uporno govorio na sučeljavanju, čime pokazuje ne samo nedopustivu razinu kavanske kolokvijalnosti u predsjedničkoj debati, nego zasigurno i potpuno neznanje što se tim zgodnim skraćivanjem ustavnog imena zemlje u BiH želi postići. Je li ikada pomislio zašto je 1993. tadašnje vodstvo Muslimana odlučilo preimenovati svoj narod u “Bošnjake”, a jezik nazvati ne “bošnjačkom” nego “bosanskim”? I zašto tako rado izbacuju pola naziva države kada je spominju i o kakvim unitarističkim tendencijama to govori?

Dejana Kovača ne bih pitao ništa jer on pokazuje tipičan sindrom prevelike pameti koja naše ljude zahvati kad odu malo u Ameriku pa se nekim čudom ipak vrate (kao Raosov Joe Amerikanac – ima u Amerika kokoš, po’ varena, po’ pečena – nerasičena!), a navedena se pamet možda najbolje iskazala u Kovačevom znanstvenom radu u kojem se tvrdi kako je ime Ante u Hrvatskoj nacionalističko. Moje, Nino bi onda bilo sumnjivo iredentističko, možda i fašističko, a Dejan je taman, demokratski, socijalno i liberalno. Tu se nema što pitati.

Daliju Orešković, koja nastupa kao pravednica u borbi protiv korumpiranog sistema bih pitao kako se dogodilo to čudo da oligarhija na važnu kontrolnu polugu tog korumpiranog sistema, točnije na čelo Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa postavi baš nju, a ne neku režimsku igračicu ili igrača? Kako im se dogodio taj previd, ta čudesna omaška?

Katarinu Peović Vuković, tvrdu i mrku zagovornicu socijalizma bih upitao koliko još puta u praksi treba isprobati socijalizam (a isproban je već na svim kontinentima, među svim kulturama, u svim mogućim kontekstima, i svugdje je doveo do materijalne bijede i političke neslobode), a da bi ona barem na trenutak pomislila kako nešto s tom idejom nije u redu? Nedjelja Babića bih upitao kako je, gdje i kada skupio potpise.

Pernara bih ili propitao cjelokupno gradivo gimnazijske povijesti i zemljopisa, ili bih ga, bolje, nježno iznio iz studija. Antu Đapića, koji je u sučeljavanju, pardon, pokazivanju kandidata, zagovarao stvaranje hrvatske republike u BiH upitao bih zašto su se onda u vrijeme kad je ona postojala ili kada se mogla napraviti on i pravaška politika borili protiv nje i tjerala vodu na mlin Izetbegovića, nekada oca, danas sina? I kako danas komentira svoju podršku muslimanskim pravaškim marionetama Jurišiću i Budimiru u tzv. platformaškoj vladi?

Darija Juričana bih upozorio na to da činjenica što snima film o Milanu Bandiću ne znači da se treba fokusirati isključivo na Milana Bandića, jer se nije kandidirao za gradonačelnika Zagreba već za Predsjednika Republike Hrvatske pa je red da poštuje i šire biračko tijelo i fokus proširi sa Zagreba i na ostatak zemlje, a puno je krasnih uzora i u ostalim gradovima i manjim sredinama i šteta je da se i na njih ne ukaže u ovoj kampanji. Zašto to ne čini?

Naknadna tumačenja bila su zanimljivija od samog sučeljavanja, pardon, pokazivanja kandidata. Ispada da je pobjednik svatko tko nije zabio autogol. Po HDZ-u sklonim medijima i komentatorima ispada da je Kolinda Grabar Kitarović imala vrhunski nastup, a to tumače time da nije napravila nijedan gaf, da se nije izblamirala. Eto kako su se kriteriji srozali. Na sličan način s lijeve strane hvale Milanovića jer se kontrolirao i nije imao agresivnih ispada, kako da je riječ o nekom pokusu resocijalizacije, a ne predsjedničkoj debati.

Kolakušiću daju minus, s pravom, jer on ne bi raspravljao ni o čemu osim svoje uske teme, pa zašto je onda došao na sučeljavanje kandidata za Predsjednika? To reprezentativna figura, simbolički važna za naciju pa stoga kandidat za nju mora imati neko stajalište i oko svjetonazorskih pitanja. Škoru medijska mašinerija dvoje glavnih protukandidata dere jer je bio mlak. Očekivano, ocjenjuju ishod debate otprilike tako kao da meč koji je završio neriješeno ili s nečijom blagom prednošću tumačite tako da je okončan rezultatom 7-0.

Na koncu, nedvojben zaključak nakon odgledanog postrojavanja i pokazivanja kandidata je kako ih je previše pa se u “sučeljavanju” na javnoj televiziji, koja je obvezna pozvati ih sve, od šume nije moglo dobro vidjeti ni jedno drvo.

Definitivno treba povećati broj potrebnih potpisa za kandidaturu na barem 30 tisuća, ali i produžiti vrijeme za njihovo prikupljanje, kako bi se ljudima izvan postojeće političke oligarhije, a koji su spremni zapeti i raditi na terenu, omogućila kandidatura. Ovako, pravo (s)uočavanje kandidata imat ćemo tek u drugom krugu.