Published On: Pet, ruj. 6th, 2019

Nino Raspudić: Janjeća škola za vučji život

 

Što misliti o reformi obrazovanja čiji je jedan od prvih poteza iskazivanje nepovjerenja prema roditeljima, kojima se ograničava mogućnost pravdanja izostanka djece i umjesto toga se traže liječničke potvrde? Treba, dakle, pred djecom a priori obilježiti roditelje kao potencijalne lažove

Fotografija djeteta koje stoji s torbom ispred vrata pred prvi polazak u školu jedan je od klasika obiteljskih albuma. Riječ je o prvom važnom životnom pragu nakon kojeg za dijete i roditelje ništa više nije isto. Završava prva faza života provedena u obiteljskom gnijezdu i započinje druga, u kojoj se mali čovjek prvi puta izbacuje u vanjski svijet.

Roditelji su, o čemu svjedočim i sam, tog dana sretni i ponosni u smislu – ma vidi ti tko je pošao u školu!, ali su istovremeno i sjetni jer ti se čini kao da se beba jučer rodila, a već izručuješ u svijet. Radi se o drugom presijecanju, ovaj put simboličke pupčane vrpce, jer nakon polaska u školu dijete više nije samo u ingerenciji roditelja, već na njega počinju polagati pravo i država i društvo.

Iskakanje iz obiteljskog okružja u instituciju za dijete znači i novi ritam života, ne više prirodan, organski protok vremena već mehanički, određen satom i rasporedom. Do tada cjelovito vrijeme se počinje strogo segmentirati, kreće obavezno ustajanje, zadaće, javlja se prvi put i pojam slobodnog vremena, što dovoljno govori kakvo je ono preostalo. Oni koji idu u vrtić već su dijelom utrenirani, ali škola je ipak nešto drugo.

_______________piše: Nino Raspudić I Večernji list

Škola ne služi samo kao produžetak vrtića, da ti čuva djecu dok si na poslu, već, oko toga se valjda još uvijek uglavnom slažemo, za to da razvije djetetove potencijale u skladu s paketom znanja i sposobnosti koja bi u okvirima svoje kulture ono trebalo usvojiti, što se definira planom i programom, ali i mnoštvo drugih, neformaliziranih znanja i iskustava.

Škola je, između ostalog, i simulacija vanjskog svijeta, priprema za život kroz upoznavanje autoriteta i mogućih odnosa prema njemu, sukoba, mirenja, kompeticije, suradnje, pobjeda, poraza, smijeha, suza i svega drugog što će kasnije život nositi u puno tvrđim okolnostima.

Uspjeh tijekom školovanja umnogome pretkazuje ono što će se događati kasnije u životu. Unatoč upadljivim primjerima loših đaka koji su poslije “uspjeli”, oni su ipak izuzetak. “Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila”, govorilo se o ljudima sa skromnim formalnim obrazovanjem kojima je pošlo za rukom zgrnuti bogatstvo i moć. Ali to su iznimke koje u većoj mjeri isplivaju u vremenima društvenih lomova.

Puno ih se tako uspentralo na društvenoj ljestvici tijekom famozne tranzicije, kad su neki vozači kamiona postali vlasnici tvornica. Ali 99,99% vozača to nije uspjelo, što ne treba smetnuti s uma pri olakom omalovažavanju škole. No i svi ti ljudi koji su antireklama za školu, svoju djecu kasnije nastoje što bolje školovati. Znanstveno je utvrđena izrazita korelacija između uspjeha u školi, razine formalnog obrazovanja i visine prihoda pa oni kojima je to važno, mirne duše mogu reći djeci – dobro uči pa ćeš imati više novca.

Škola je, dakle, važna kako god okreneš. Utoliko više zabrinjava što je kod nas neodgovorno prtljanje po školskom sustavu, koje se eufemistički naziva “reforma školstva” prepušteno kao usputan sitniš u sramotnoj političkoj trgovini HNS-u čije perjanice cinično govore o “školi za život”.

Za kakav život bi trebala spremati HNS-ova “škola za život”? Bi li Ivan Vrdoljak u njoj bio najbolji predavač, ili čak sama ministrica Divjak koja bi kao pozitivan primjer životne sposobnosti mogla objasniti djeci kako je došla na tu poziciju? Tko je dobro obučen za život u Hrvatskoj 2019.? Treba li biti vješt trgovac kao Mamić? Političar kao Bandić?

Jesu li primjer za život školovanih ljudi socijalistički direktori koji su preko noći postali tajkuni, režimski intelektualci koji su se u skladu s vremenom prometnuli u prvake civilnog društva i borce za tuđa prava? Ili su bolji primjer domoljubni šoferi? Ili pak veliki katolici, koji će bez problema izglasati protukršćanske i anticivilizacijske zakone znajući da ih sutra svejedno čekaju prvi redovi i pred oltarom i počasti i pozdravi s njega?

Što misliti o reformi čiji je jedan od prvih poteza iskazivanje nepovjerenja prema roditeljima, kojima se ograničava mogućnost pravdanja izostanka djece i umjesto toga se traže liječničke potvrde? Treba, dakle, pred djecom a priori obilježiti roditelje kao potencijalne lažove, pretrpavati ambulante, povećati birokratizaciju – sve u svemu, ponovo gledamo tipičan totalitarni refleks pod glazurom ultraliberalne i pedocentričke demagogije, jer istovremeno se djecu kvari podilazeći im floskulama o njihovoj urođenoj kreativnosti i genijalnosti i dogmom o olakšavanju gradiva.

Uza sve to, stavljaju im pod nos tablete da bi ih valjda informatički impresionirali, a usput i ostvarili sitni utržak, dok uspješne nacije uklanjaju ekrane iz nastave. Osnovna zabluda novog školstva koje oblikuju vukovi kako bi im škola na kraju izbacila nesposobne ovčice je pretvaranje škole u superugodno i zabavno mjesto. To nije škola za život, jer stvara lažnu sliku života.

Škola obrazuje ali i odgaja, u njoj se vrši prva šira socijalizacija i priprema djece za život u tzv. stvarnom svijetu. A svijet, nažalost, u mnogo čemu nije user-friendly, nije udoban poput roditeljskog gnijezda ili tabletić-škole za kreativne ovčice, i većina ljudi s kojima će mladi nakon škole imati posla u životu neće ih tetošiti poput mame, tate i reformiranih nastavnika ugađača.

Čini mi se razumnom teza da je bolje i zdravije susretati se s prvim ograničenjima našeg ega, želja i hirova sa sedam ili deset godina, nego s dvadeset i pet ili trideset, jer je tada stanje nepopravljivo i svaka životna poteškoća vodi u rezignaciju i depresiju.

Čovjek se ne rađa slobodan, kreativan i pametan, već tek nakon što usvoji neka osnovna znanja i razvije samosvijest u interakciji s drugima, koji također imaju svoje potrebe, može postupati kao slobodno i odgovorno biće.

Ne šaljemo djecu u školu zato da im bude ugodno, kao da je riječ o nekoj igraonici, što ne znači da im tamo smije biti neugodno mimo temeljne neugode da nekada treba učiti i stvari koje im u tom trenutku nisu privlačne i zabavne te dijelom ograničiti vlastitu volju i želje potrebama drugih s kojima dijele razred, a u širem smislu i ovaj svijet.

Škola ne treba biti autoritarno mučilište, i ona to odavno nije, ali ni danguba utemeljena na floskulama liberalnog pedocentričnog odgoja koji teško da obrazuje i odgaja za stvarni život.

Nije dovoljno da nam mesije reforme zamahnu čudesnim kurikulom i još čudesnijim kineskim tabletom, već je problem složeniji. U kakvim materijalnom uvjetima rade naši nastavnici, koliko su motivirani i završavaju li u nastavi najbolji studenti ili je tendencija obrnuta?