Nevjerojatno je koliko ustaše slave Odžak, a koliko programiranoo zaobilaze ime Petra Rajkovačića – čovjeka na kojeg je na kraju rata spala cijela ustaška vojska. Čovjeka koji nije otišao na Bleiburg. Nije izabrao njihov lažni “križni put”. Izabrao je pravi, svoj Križni put. Onaj u kojem znaš da ti smrt dolazi. Odlučio je ostati i poginuti. I u tome je postao problem.
Problem za sve koji danas ispisuju romane i snimaju filmove o Bleiburgu kao o neizbježnom povijesnom trenutku. Rajkovačić, poznat kao Baja, pokazao je da se moglo i drukčije.
Njegova odluka da ostane, da s 850 vojnika dočeka kraj u Odžaku, poništava dogmu o bleiburškoj neumitnosti,
Bleiburg je bio izbor, kao što je i Odžak bio izbor. I dok su jedni bježali prema britanskim tenkovima nadajući se milosti, drugi su odlučili umrijeti kao vojnici. Braneći Dom Svoj. Spremni Za Dom.
I tko je sada ovdje ustaša?
Prema ustaškoj zakletvi, onaj tko napusti bojište prestaje biti ustaša. Petar Rajkovačić ostao je na bojištu. Što znači da su svi oni koji su otišli – prestali biti ustaše.
Ili, ako se i dalje nazivaju ustašama, onda je Petar bio nešto drugo. Negacija njihovog ustaštva koje na kraju iz terorizma i kvislinštva prerasta u dezerterstvo. Kolektivno.
Nešto više je bio od njih. Ili nešto opasnije za njihovu mitologiju. Ako je poginuo u Odžaku njegova smrt je negacija tragike njihove neumitne smrti.
Danas ga ne spominju. Prešućuju. Ne stane u mit. Nitko ne smije otvoriti danas opravdanost masovnog povlačenja.
I ispada ovakoL: Ako je Baja heroj, ako ga stavimo u udžbenike, kao što su Japanci stavili generala autora onih pisama sa Iwo Jime, onda su svi ostali kukavice. Ako je on pravi ustaša, onda su ostali dezerteri. I zato mu nema mjesta u njihovoj povijesti. Jakov Sedlar neće dobiti pare da ga ekranizira.
Zanimljivo je i to da je Rajkovačića cijenio čak i Josip Broz Tito. Utoliko gore po Petra.
Prema nekim svjedočanstvima, kad su Englezi pitali Tita zašto otpor još traje u Odžaku i treba li slati zrakoplove, on je rekao: “Ne dirajte ih. To je vojnik. Takvi su rijetki.” Čak se govori da je Tito naredio da se Rajkovačića ne ubije ako padne živ u ruke, upravo iz poštovanja prema njegovom vojničkom držanju. Tito mu se osjećao dužan jer je 1943 razbio Dražine četnike do neprepoznatljivosti. Toliko da mu je oprostio što je iste godine razbio i partizane. Možda ga je htio upoznati, ponuditi mu da bude trener Titovih komandosa u budućoj JNA.
Neki svjedoci tvrde da je viđen godinama kasnije u Španjolskoj. Da je uspio pobjeći. Možda je to mit. A možda je istina. No za ovu priču nebitno.
U svakom slučaju ova priča nije komotna za nikoga. Niti za ustaše, niti za partizane. Jer Baja ruši oboje. Prvima poručuje: “Niste morali bježati.” Drugima šapuće: “Postojali su i među njima ljudi koje ste morali poštovati.”
Nije samo Baja ostao. Ostala su i djeca.
Sljedeće školske godine, unatoč orgomnim odmazdama Partije, 49 djece iz Odžaka upisano je u školu u Gračanici. Niti jedno nije imalo živog oca. Možda je to najtiši i najtočniji odgovor na pitanje što je ispravno: bježati ili ostati.
I naposljetku – Križni put. Kakav bolan Križni put? I tko se usudio dati to ime Bleiburgu Je li vam išta sveto?
Nazvati komunistički pokolj razoružanih vojnika i civila križnim putem, koliko god to bio užasan zločin, svetogrđe je. Isus nije pobjegao pred Rimljanima. Nije predao sablju da bi izmolio milost. Križni put nije vojni manevar, nije kolona poražene vojske. Križni put je trpljenje pravednika. I nikako nije tvoja privatna stvar da ju tako lako prenamjeniš za svoju političku ideju.
“Bleiburšku tragediju”. Kakvu sad “tragediju”? Kako možeš takav pokolj nazvati tragedijom? Pa nisu ubijeni vremenskom nepogodom niti su pali nezgodno s litice. Hrvati koji je naš problem s kulturom sjećanja?
Bleiburg je komunistički zločin, potaknut zabludom NDH vodstva, šačice debila, šefova vojske koja je vjerovala okupatoru više nego vlastitom narodu.
Ako je u toj priči nešto tragično, onda je to njihova vjera u milost Britanaca. Ili odluka da povedu i civile, i djecu, i starce – u smrt. A ne odluka jednog čovjeka da ostane gdje mu je dom.
Zato Petar Rajkovačić nikad neće imati mjesto u njihovim komemoracijama. On je ostao. A oni su otišli.
On je negacija Bleiburga.
I zato – zaboravljen.
“80 godina – Znam što je bilo!”: Komemoracija u Posavskoj Mahali
U Posavskoj Mahali održana je središnja svečanost manifestacije „Dani sjećanja 2025.“, u spomen na 3.411 hrvatskih žrtava Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata s područja Odžaka i Podvučjaka. Komemoraciju su organizirali HKD Napredak, župe Doborskog dekanata, Općina Odžak, Županija Posavska i HNS BiH.
Program je započeo mimohodom i polaganjem vijenaca, a svetu misu predvodio je vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić. Zastupnica Darijana Filipović istaknula je važnost kulture sjećanja i političke odgovornosti prema žrtvama, poručivši da njihova žrtva ne smije biti zaboravljena.
Govore su održali i Luka Jurić, Đuro Topić, Ivan Sabolić i Dragan Čović, uz poruku da se povijesna istina mora prenositi novim generacijama.
Komemoracija je okupila političke i društvene predstavnike iz BiH i Hrvatske te brojne građane, potvrdivši zajedništvo i trajnu obvezu prema žrtvama i povijesnom pamćenju.
Petar Rajkovačić Baja rođen je 9. svibnja 1919. u Bijelim Barama kod Odžaka. Bio je hrvatski vojnik i časnik Hrvatskih oružanih snaga, glavni vojni zapovjednik u bitci za Odžak i neumorni ratnik koji je do posljednjeg dana branio svoj rodni kraj od četnika i partizana.
O njegovom ranom životu poznato je vrlo malo, osim da je potekao iz katoličke obitelji iz Bosne i Hercegovine. Kao ustaški časnik, Rajkovačić je zapovijedao lokalnim snagama u borbama protiv partizana i četnika. U kolovozu 1943. uspješno je zaustavio pokušaj partizanskog napada na svoj kraj, a ubrzo zatim i napad četnika u Balegovcu. Posebno je poznata zasjeda kod Pruda, gdje je sa skupinom dobrovoljaca uništio većinu četničke skupine i njihovog zapovjednika Mileta Božičkovića.
Partizanski izvori kasnije će priznati da nakon tog poraza Mihailovićevi četnici više nisu bili relevantna vojna sila. Zahvaljujući uspjesima, Petar je stekao status vojnog autoriteta u Posavini. Kada su se hrvatske snage u travnju 1945. povlačile prema Sloveniji i Austriji, Rajkovačić je odlučio ostati i braniti Odžak. Uz njega su obranu organizirali Avdaga Hasić i Ibrahim Pjanić, a inženjer Blaž Jurkić pripremio je obrambene položaje.
Unatoč velikoj brojčanoj nadmoći partizana (20.000 vojnika naspram 2.000 hrvatskih branitelja), bitka za Odžak trajala je sve do kraja svibnja 1945. godine. Rajkovačić je bio poznat po disciplini, odlučnosti i osobnoj hrabrosti. U obrani su sudjelovali i pripadnici seoske straže, a ključne obrambene točke vodili su Ivan Čalušić i Rajkovačićev brat Ivo.
Postoje dvije inačice o njegovoj sudbini: prema jednoj, Rajkovačić je izvršio samoubojstvo kako ne bi pao u ruke neprijatelja, dok druga tvrdi da je uspio pobjeći i kasnije viđen u Španjolskoj. Ime Petar Rajkovačić danas je izvan službene povijesti, premda je njegov otpor simbolizirao krajnju vojnu lojalnost u trenutku kada su se ostali povlačili.
wpDiscuz
