Dr. Krešimir Rotim, tadašnji ravnatelj bolnice, na prvi je upit o Aniki de Vileri odgovorio da se ne sjeća dotične dame, niti je za nju čuo. No, nakon što je vidio fotografiju, sjetio se te je proveo istragu kako bi saznao kako je uopće došla u bolnicu i što je tamo radila.
– Koliko sam uspio rekonstruirati, radilo se o predstavnici jedne strane tvrtke, prijateljici jedne naše kolegice koja ju je dovela na jutarnji sastanak da nam predstavi proizvode koje prodaje. To nije neuobičajena praksa. Koliko se sjećam, ta je gospođa tada bila trudna i šetala je tu po bolnici dva dana. Kako smo baš u to vrijeme slavili desetu obljetnicu Klinike za neurokirurgiju i tu je bio fotograf, ona se, eto, našla i na fotografijama koje smo objavili u posebnoj obljetničkoj brošuri – rekao je za Jutarnji list i Re:viziju dr. Krešimir Rotim.
Budući da se, uz Aniku de Vileru, na fotografiji nalazi još samo jedna žena – dr. Nikolina Sesar, prva hrvatska neurokirurginja – pitali smo dr. Rotima je li dr. Sesar ta kolegica koja je dovela Aniku de Vileru u bolnicu.
– Da, one su se valjda otprije znale. No, najvažnije je istaknuti da Anika de Vilera nije imala nikakvih kontakata s pacijentima i da nije nanijela nikakvu štetu – ističe dr. Rotim, ponavljajući da su je primili kao predstavnicu strane tvrtke koja prodaje medicinski materijal i da nisu imali razloga sumnjati u nju.
Ali, kako je i zašto, kao predstavnica proizvođača medicinskog materijala, dobila u bolnici doktorsku kutu i hodala u njoj te se tako obučena slikala s kremom hrvatske neurokirurgije?
– Nije sigurno dobila kutu, valjda ju je sama donijela. Čujte, to je bilo prije sedam godina, tada sam vodio bolnicu s 4500 zaposlenika, kako možete očekivati da se sjećam svakog detalja? – pita dr. Rotim.
Tko ju je doveo?
Međutim, dr. Sesar demantira da je ona dovela Aniku de Vileru u bolnicu te da je s njom imala bilo kakvu vezu. Tvrdi da je nikad prije nije vidjela te ističe da je u to vrijeme bila uvjerljivo najmlađa liječnica u Klinici i još uvijek specijalizantica te sasvim sigurno nije imala ovlasti ni moći dovesti na odjel bilo koju svoju prijateljicu.
– Sjećam se da je prije više godina nakratko kod nas na Neurokirurgiji boravila dotična osoba koju ja dotad nikad u životu nisam vidjela, niti sam znala kako se zove, što kod nas radi, ni tko ju je doveo. Nakon toga je više nikad nisam vidjela, niti čula za nju. Na našoj Klinici za neurokirurgiju često imamo razne liječnike iz drugih ustanova koji se kod nas dolaze educirati i njezina prisutnost nije izgledala kao nešto neuobičajeno. Žena mi je ostala u sjećanju samo zato što se igrom slučaja našla na toj javno dostupnoj službenoj fotografiji osoblja Klinike. Ne samo da tada nisam bila ni specijalist, nego sam bila i najmlađa među liječnicima. Kako bih imala ovlasti da dovodim ljude na odjel ili odlučujem o bilo čemu vezanom za organizaciju rada bolnice? Implikacije da smo mi u bilo kakvom odnosu su mi smiješne i u najmanju ruku ću ih shvatiti kao nesporazum – rezolutno je za Jutarnji i Re:viziju izjavila dr. Sesar.
Suočen s njezinom izjavom, dr. Rotim je samo poručio da je rekao sve što zna o tom slučaju, da nema što drugo dodati te da ostaje pri izjavi kako se de Vilera u Vinogradskoj našla kao zaposlenica ugledne tvrtke koja proizvodi medicinski materijal.
Međutim, ta renomirana međunarodna tvrtka sa sjedištem u jednoj sjevernoeuropskoj državi provela je, na naš zahtjev, temeljitu istragu te ustanovila da Anika de Vilera ni pod vjenčanim, ni pod djevojačkim prezimenom nikada nije bila njihova zaposlenica!
– Ne znam što bih rekao. Njezina šefica iz zagrebačkog predstavništva te tvrtke bila je kod nas doma na večeri. Sjećam se da je Anika razgovarala s njom na engleskom jer je tvrdila da ne zna hrvatski jezik. Ja u to nisam sumnjao jer mi je rekla da je hrvatski velikim dijelom zaboravila zato što je veći dio djetinjstva živjela u Bosni i Srbiji, a da su srpski i hrvatski dva potpuno različita jezika. Znao sam da se srpski piše na ćirilici i vjerovao sam da su jezici različiti, ja nisam odavde da bih znao da su razlike u tim jezicima zapravo minimalne. Uz to je rekla da ima i jak srpski naglasak pa stoga ne želi govoriti ni onoliko hrvatskog koliko ga se sjeća jer je u Hrvatskoj nacionalizam vrlo jak i mogla bi imati problema – objašnjava Vilera.
Preminula šefica
Ta je tvrtka 2011., kad je Anika de Vilera navodno radila kod njih, imala svoje predstavništvo u Hrvatskoj, koje je zatvoreno godinu dana poslije. I danas su prisutni na hrvatskom tržištu, ali imaju ugovore s drugim tvrtkama čiji agenti, između ostalog, promoviraju i njihove proizvode. Navodna de Vilerina šefica, odnosno žena koja je vodila tadašnji ured te tvrtke, u međuvremenu je, prema našim informacijama, preminula. Moguće je da se, priča nam jedna osoba djelomično upućena u situaciju, družila jedno vrijeme s de Vilerom, no de Vilera, kaže, doista nije bila zaposlena u toj tvrtki.
– Znam za ime Anika de Vilera jer je tada ta tvrtka tražila zaposlenika i javila su se dva kandidata. Jedan od njih bila je Anika de Vilera, sjetio sam se tog nama neobičnog imena poslije kad se počelo pojavljivati u medijima. Drugi kandidat je naprosto imao bolje kvalifikacije, a o zapošljavanju je odlučivala središnjica te de Vilera nije dobila posao – ispričao je naš sugovornik. No, kaže, šefici se de Vilera svidjela i nije tajila da je upravo ona bila njezin izbor pa mu ne bi bilo čudno da su se neko vrijeme družile, iako de Vilera nije dobila posao.
Je li Anika de Vilera obmanula muža i o tome gdje i za koga radi?
– Sasvim sigurno. S obzirom na sve, bio bih spreman tvrditi da je Anika lagala svima, i to vrlo vješto – kaže Gustavo.
Ako nije bila predstavnica te tvrtke, a definitivno nije bila ni liječnica, kako je došla u Vinogradsku bolnicu? Tko ju je doveo, tko joj je dao kutu, koliko je dugo ostala, koja su joj bila zaduženja – ostalo je enigma. Točne odgovore zna, naravno, Anika de Vilera koju smo pokušali kontaktirati putem odvjetničkog ureda koji je zastupa. Isprva nam je poslala kratku izjavu, no naknadno ju je povukla jer je odlučila da ni dalje ne želi razgovarati s medijima.
Ključno pitanje koje svi sada postavljaju jest – je li imala priliku raditi s pacijentima i je li ikome nanijela štetu? I službeni i neslužbeni izvori tvrde da s pacijentima nije izravno radila.
– Ne mogu točno reći koliko je dugo dolazila k nama na Kliniku, prošle su godine, ali rekao bih oko mjesec dana. Stvarno ne znam odakle se stvorila, ali nisam niti pitao, mislio sam da je specijalizantica kirurgije koja je došla na neko vrijeme na naš odjel steći uvid kako se i što kod nas radi jer je to uobičajena praksa. Posebno je se sjećam jer je bila u visokom stadiju trudnoće. No, sasvim sam siguran da niti jednom nije ušla u salu, a kamoli uzela skalpel u ruke. To ne može nitko izvana jer čak i kad se radi o renomiranim kolegama, potrebna je posebna procedura da bi mogli operirati. Ali, redovito je sjedila na našim kolegijima, hodala s nama u vizite, dakle imala je pristup vrlo povjerljivim podacima o pacijentima – kaže jedan od liječnika koji je tada radio u Klinici. S podsmijehom odbacuje objašnjenje da se radilo o trgovačkoj putnici koja je predstavljala svoje proizvode.
– Ma dajte, molim vas, kakav trgovački putnik u bolničkoj kuti?!? I na slici? Žena je ovdje figurirala kao liječnica, kao jedna od nas – priča.
Ne sjeća se kad je i pod kojim okolnostima otišla, no vjeruje kako je nitko nije “raskrinkao”, nego je naprosto otišla roditi i poslije se nije vratila. Ni to, kaže, nikome ne bi trebalo biti čudno – nije se niti očekivalo da se specijalizantica s nekog drugog odjela ili iz druge bolnice, kakvom su je smatrali, vraća u njihovu Kliniku. Priče o njoj počeli su, kaže, ponovno raspredati tek kad su se njome – iz sasvim drugih razloga – počeli baviti mediji.
Još 2013. godine mediji su izvještavali o spornih 12.000 kuna koje je udruga “Hrabro dijete” od novca prikupljanog za bolesnu djevojčicu Noru Šitum navodno isplatila Aniki de Vileri, ženi koju navodno bije glas međunarodne prevarantice. Tada je, kako saznajemo, s hodnika Klinike za neurologiju uklonjena fotografija snimljena u povodu desete obljetnice Klinike jer je netko od liječnika u medijima prepoznao “kolegicu” koja se s njima fotografirala.
– I ja sam o svemu saznao iz medija te sam proveo istragu. Ustanovio sam da nikad nije bila zaposlenica bolnice i dobio sam uvjeravanja da nikad nije sudjelovala u radu s pacijentima ili, ne daj Bože, u operacijskim procedurama. Ona je u bolnici bila nekakav gost i, srećom, nije nanijela nikome štetu te je sve prošlo bez ozbiljnih posljedica. Ovo bi trebalo biti upozorenje svima nama da svi maksimalno pripazimo kako nam se ovakve situacije ne bi ponovile – kaže za Jutarnji list i Re:viziju dr. Mario Zovak, aktualni ravnatelj Kliničkog bolničkog centra Sestara milosrdnica u Vinogradskoj.
Niti jedan sustav, slaže se, nije strukturiran tako da može prepoznati ili spriječiti prevaranta ozbiljnog kalibra. Uzmemo li samo objašnjenje koje nude liječnici iz Vinogradske: ako u bolnicu dođe neki trgovački putnik, kolika je vjerojatnost da liječnici pomisle da je prevarant, osobito ako pokaže iskaznicu tvrtke u kojoj radi? Trebaju li dodatno provjeriti pozivom tvrtki koju predstavlja? I što ako na taj poziv odgovori partner trgovačkog putnika i laže? Dokle, zapravo, mogu ići takve provjere?
Je li Vinogradska jedina?
Srećom, kažu naši sugovornici, prevare takvog ranga su doista rijetke – one, naime, ne nose nikakvu financijsku korist.
– Teško je to objasniti, to je njezina potreba da bude netko drugi. Nakon tog vremena koje je provela u Vinogradskoj dugo se žalila da joj nikad nisu platili – priča Gustavo Vilera.
Je li Vinogradska jedina bolnica u kojoj je de Vilera, kako se čini, barem jedno vrijeme figurirala kao liječnica, nije sigurno.
Još 2010. godine, dok je sa suprugom živjela u Caracasu, pokušala se zaposliti i u tamošnjoj bolnici, kao kirurginja. Potvrdio nam je to dr. Andres Ruiz, plastični kirurg iz Clinice Sanatrix u Caracasu, koji je u to vrijeme radio u bolnici Padre Machado Oncology Hospital.
– Stupila je u kontakt sa mnom preko svoje šogorice, moje prijateljice. Zamolila me da vidim mogu li joj pomoći da počne raditi u bolnici u kojoj sam i ja radio. Predstavljena mi je kao kirurginja. Odgovorio sam da ću vidjeti što mogu učiniti te da mi donese sve potrebne dokumente. Nisam to tražio zato što sam sumnjao da nešto nije u redu, nego zato što je to uobičajena procedura, moram imati njezine dokumente da bih uopće počeo bilo kakve razgovore s upravom bolnice. No, više mi se nije javila – priča za Jutarnji i Re:viziju dr. Ruiz. Kaže kako je poslije saznao da je slično molila i jednog kolegu iz druge bolnice, ali također nikad nije donijela dokumente. Tada su to pripisali činjenici da se uskoro odselila iz Venezuele s mužem u Hrvatsku. Tu je i rodila njihovo dijete, no brak im se ubrzo raspao.
U središte medijske pozornosti de Vilera je došla tek početkom 2017. kad ju je bivši partner Andreas Wil Gerdes, bogati njemački poduzetnik s adresom na Malti, javno optužio da je nezakonito odvela njihovo zajedničko dijete sa zdravstvenim problemima, tada u dobi od 1,5 godina, s Malte. Pokrenuo je međunarodnu kampanju nastojeći da se dijete vrati na Maltu. Međutim, ispostavilo se da se de Vilera nikad nije službeno rastala s Gustavom Vilerom te je, sukladno obiteljskom pravu prema kojemu je otac djeteta rođenog u braku uvijek majčin muž, kao otac djeteta iz veze s Gerdesom upisan – Gustavo Vilera. Pravno gledajući, Anika de Vilera stoga Gerdesu nije mogla oteti dijete jer Gerdes tada djetetu nije bio otac. Unatoč kampanji, nitko je od nadležnih tijela nije tražio: mirno je u Hrvatskoj živjela s djetetom.
Gerdesu je trebalo više mjeseci da sudskim putem dokaže očinstvo i promijeni ime oca svojeg djeteta u dokumentima. Iako je sada i pravno otac te redovito dolazi u Zagreb, dijete nije vidio, kaže, gotovo godinu i pol. Prvo dijete Anike de Vilere živi s ocem, Gustavom Vilerom, prenosi Jutarnji.hr
