Nevinost i prljavština devedesetih u Srbiji na fotografijama Srđana Veljovića

Koliko god nam bilo teško da se sjećamo 90-ih, da bismo sigurnije išli naprijed, moramo se osvrtati za sobom. Izložba fotografa Srđana Veljovića “90-te” koja se 9. siječnja otvara u Galeriji Artget, upravo nam to omogućuje.

Tko god želi da se upozna s posljednjih 25 godina života u Srbiji i Jugoslaviji ima sreće jer je fotograf Srđan Veljović minucioznim i inspirativnim radom bilježio duh ovih burnih prostora. Što god vas zanima, od bezbrižnih ljeta 80-ih na Novom Beogradu , tuge u Srebrenici , uzavrele atmosfere kluba Industrija , fotografije iz Vukovara ili zlatnih godina benda Sunshine , Srđan je bio na licu mjesta i škljocao svojim analognim aparatom.

Foto-projekt “90-te” , nastajao je u periodu vladavine Slobodana Miloševića, od 1987. godine (tj. Od Osme sjednice CK SKS, koja se može smatarti uvodom u kasniji raspad Jugoslavije), pa sve do 2000. godine i nove političke promjene i tranzicije.

Popričali smo sa Srđanom o izboru fotografija kojima je želio predstaviti svoje viđenje najburnije desetljeća u povijesti naše Zemlje.

Divulje / Split, JNA 1988.

VICE: Zdravo Srđane, kada i gdje su nastale crno-bijele fotografije iz ove serije i kako se one uklapaju u devedesete?

Srđan Veljović: Te fotografije su nastale tijekom mog redovnog služenja vojske ’87 / ’88 u Divuljama između Trogira i Splita. Ova grupa fotografija na prvi pogled možda odstupa od ostalih, ali ukazuje na ono što prethodi, ono što je izgubljeno. Ukazuje na mjesto odakle smo uskočili u te 90-te. Dva vojnika su moji prijatelji koji su radi fore, radi fotografiranja poljubili. To je bilo vrijeme nevinosti.

Divulje / Split, JNA 1988.

Kako danas doživljavate scene s fotografija u odnosu na razdoblje kada su napravljene?

U smislu fotografija, ja sam slikao u realnom vremenu, ne razmišljajući o emocijama i što će to sve značiti. Tek iz ove perspektive ove slike dobivaju više značenja. Okvir ove izložbe predstavljaju dva doživljaja vojnog života. prva grupa je iz 1987/8. godine – razdoblje JNA, potonja iz 1999. godine – rat protiv NATO. Treću cjelinu čini dokumentiranje društvenog i političkog života u međuvremenu.

Kako je izgledalo društvo na ovim prostorima tijekom 90-ih?

Na fotografijama iz svakodnevnog života je prikazan period koji se može nazvati “ruke gore”. Tu su scene iz kluba Industrija, s turbo-folk žurki na splavu Lukas, igranje kola na Kalemegdanu, a dio radova se odnosi na suradnju s umjetničkim kolektivima Ledart i Labin Art Express (LAE). Sve te situacije u kojima su ljudi pokušavali nešto učiniti sa svojim životom, a sve je to na neki način simbolički jer zapravo nitko ništa nije mogao učiniti. To su bili bezuspješni pokušaji konstrukcije paralelnih realnosti.

klub Industrija

Beograd, rujan 1997. Saša Marković Mikrob, šetnja s maskama. Festival “Žudnja za životom, Wilhelm Reich”

Među njima su i jako važne dokumentarne fotografije poput fotografija 9. ožujka 1991. kada su izašli tenkovi na ulice Beograda, granični kamen SFRJ s Albanijom iz 1991, neka mečka u Knez Mihajlovoj ulici. Kao i slika zgrade CK-a sa crnom figurom. Ta slika je i posljednja u seriji i predstavlja kao neki zaključak cijelog ovog projekta.

1999. Rat protiv NATO.

Gdje ste proslavili kraj rata protiv NATO-a?

Ja sam bio sudionik, bili smo u Srijemu, samo nekih 20 kilometara od Beograda. Zanimljiv je odnos te dvije serije fotografija iz vojnog života. Prve iz 80-ih su nevinije i umiveniji, neka situacija koja nije opasna, pa ni realna, više romantična. Ove druge iz 1999. su prljavije, vidi se protok vremena. Nama je u lipnju javljeno da smo pobijedili i ta proslava se odigrala u nekom bircuzu u Srijemu. To je bilo ludilo, ali opet imamo situaciju koja je slična onoj iz 1988 – dakle homoerotske situacija koja je prvi put bila namještena, a ovaj put se eto spontano desila u toj gunguli u kafani.