Published On: Sri, ožu 3rd, 2021

Neostvarena ideja Hercegovine kao Obećane zemlje

Jugoslavenske republike su po završetku II. svjetskog rata dobile svoje grbove. Neki grbovi su sadržavali nacionalne simbole, a neki simbole republika.

Tako su se na grbovima nalazili planine Lovćen i Triglav, sunčeve zrake, šahovnica, ocila…

Grb SR BiH nije sadržavao ni nacionalne simbole ni planine. Uz neizostavnu petokraku i žito, BiH su simbolizirali fabrički dimnjaci.

To je ujedno i bila sudbina Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji: središte teške industrije naslijeđene iz prijašnjih sistema.

Desetak godina kasnije, u Bosni i Hercegovini se pojavio još jedan znak. Ovaj je bio u suštoj suprotnosti s grbom SR BiH, ali i sa cjelokupnim državnim sistemom tadašnje države.

Ovaj znak je predstavljao dvojicu muškaraca (Jošua i Kaleb) koji nose ogroman grozd grožđa, a preuzet je iz Knjige Brojeva Starog zavjeta.

Grozd je poticao iz Obećane zemlje Kanaan, a predstavljao je obilje i bogatstvo koje očekuje židovski narod nakon 40 godina lutanja pustinjom.

Jošua i Kaleb su se tako našli na znaku Hercegovačkog poljoprivrednog kombinata (HEPOK), a simbolizirali su Hercegovinu, “Obećanu zemlju” za poljoprivredu u Jugoslaviji.

Jedan od osnivača HEPOK-a, Osman Pirija, je imao viziju Hercegovine koja nije bila puno drugačija od Kanaana: vinogradi, maslinici, obilje voća i povrća koje je trebalo hraniti Jugoslaviju, ali i Europu.

Osman Pirija je namjeravao pretvoriti Hercegovinu u poljoprivrednu oazu: kraške vrleti i polja, porječja…

Sve je to prema Piriji bilo iskoristivo.

HEPOK je svoje početke vezao za vinograde, što je bio i logičan korak jer se vinova loza u Hercegovini uzgajala još od predrimskih vremena.

Pojavom Rimljana na ovom teritoriju se pojavljuju i i zakonici koji su propisivali tehničke detalje o podizanju vinograda, sve u svrhu što efikasnije proizvodnje.

Hercegovina je tako vinom i grožđem opskrbljivala i Salonu i Naronu, ali i dijelove Apeninskog poluotoka.

Kako bi iznova dokazao fantastičan poljoprivredni potencijal Hercegovine, Osman Pirija je inzistirao da HEPOK svoje prve vinograde podigne na škrtoj, napuštenoj i zapuštenoj zemlji na kojoj su prethodno bile šljunčare.

Paralelno s vinogradarstvom, HEPOK je osnovao i farmu krava koja je služila za fertilizaciju zemljišta, a izgrađeni su i vodoopskrbni sustavi koji su zatvorili krug proizvodnje grožđa.

Ubrzo po pokretanju 1958., HEPOK zapošljava 150 kalemara s područja Jugoslavije, te postaje vodeći proizvođač kalema u državi.

Podiže se 250 hektara vinograda žilavke i blatine, najviše na Broćanskoj visoravni čiji mikroklimatski, topografski i pedološki uvjeti savršeno odgovaraju uzgoju ovih kultura.

Već 1974., HEPOK zapošljava 3700 ljudi uključujući i dvjestotinjak inžinjera.

Ovaj kombinat uskoro postaje vodećim jugoslavenskim izvoznikom cvijeća, stolnog grožđa i voća, a samo od proizvodnje cvijeća, zarađivalo se i do 20 milijuna DM godišnje.

Međutim, drugačiji planovi SK BiH dovode Osmana Piriju u sukob s lokalnim strukturama vlasti koje su na mjestu plantaža vidjele industrijske pogone.

HEPOK je, prema Pirijinim zamislima, trebao konkurirati francuskim proizvođačima aromatičnog bilja.

Za ove plantaže su predviđeni Popovo polje i okolina Jablaničkog jezera koji bi proizvodili sirovine za potrebe kozmetičke industrije.

Tadašnja cijena jedne litre ružinog ulja je koštala oko 4500 dolara.

Uspješnost ovoga projekta je podrazumijevala i naknadno osnivanje farmaceutskog ogranka HEPOK-a.

Na području Hutovog blata je trebalo biti podignuto sto hektara plantaža dunja, a Bišće polje je predviđeno za plantaže višnje.

HEPOK je već bio ostvario i kontakte s američkim uvoznicima voća kojima bi plasirao proizvode s plantaža šipaka.

SAD je trebao biti uvoznik i hercegovačkog maslinovog ulja koje se trebalo proizvoditi na prostoru Rodoča i Baćevića gdje je bila planirana i izgradnja uljare.

Godine 1960., HEPOK u Hercegovinu uvodi četiri sorte masline koje su se uzgajale u Gnojnicama.

Do 1965., HEPOK je imao dovoljno sadnica za podizanje 400 hektara maslinika.

Kupresu je podignuta farma borovnica čiji su se proizvodi unaprijed prodavali u SAD-u.

Finalna faza pretvaranja Hercegovine u poljoprivrednu oazu je podrazumijevala navodnjavanje Dubravske visoravni u poljoprivredne svrhe, ali dotada je Osman Pirija već duboko ušao u sukob s lokalnim političkim vodstvom.

Pirija svoje ideje kasnije sprovodi u Libiji i Etiopiji gdje inicira izgradnju gigantskih sustava za navodnjavanje koji su od mrtve pustinje stvorili ogromne plodne površine.

Osman Pirija je umro 2002. godine, a 1998. je dao interview Ševki Kadriću u kojem je iskazao razočarenje neostvarivanjem svojih zamisli u Hercegovini.

Još veće razočaranje Pirija iskazuje zbog fascinacije današnjih domaćih stručnjaka idejama i rješenjima iz inozemstva, a koje je HEPOK predviđao još ’50-ih godina.