Published On: Fri, Aug 21st, 2020

NENAD FILIPOVIĆ: U Americi imam izdavača, ali ga u Bosni nemam, jer bosanski su kriterijumi, svi to znamo, rigorozniji od američkih!

Biti nacionalista do osamdesetih godina XX vijeka bilo je nešto legitimno i pozitivno, a sve velike historiografije su istovremeno bile i nacionalne i nacionalističke. Prije Benedicta Andersona, nacionalizam je shvatan kao oslobodilačka kategorija, a i sam Anderson je rekao da su njegovo tumačenje zamišljenih zajednica sociolozi izvrnuli jer je i on želio da kaže da se mali, potlačeni narodi Trećega svijeta mogu osloboditi jedino kroz nacionalizam. (Nedim Filipović)

 

 

Nenad Filipović je, može se reći, jedna od najkontroverznijih javnih ličnosti na području BiH, ali i bivše Jugoslavije. Orijentalni filolog, osmanista, istoričar, poliglota, publicista, predavač na najzastupljenijim katedrama od Istanbula do Njujorka, čovjek o čijoj riječi možemo imati razna mišljenja i stavove, uz konsenzus da ta riječ nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Jedan od principa u životu mu je da se ne fotografiše, ali i da gotovo nikada ne daje intervjue. Naša redakcija je jedan od izuzetaka.

Gospodine Filipoviću, Vas dugo nema u javnosti. Svojevremeno, ima tome i više od decenije, dizali ste popriličnu medijsku prašinu, o Vama je, također, napisana i knjiga, a onda ste samo utihnuli i nestali sa radara. Šta se dogodilo sa Nenandom Filipovićem, to jest, šta se događa sve ove godine?

Komplikovano bi bilo o svemu tome govoriti u okviru jednog intervjua. To traži dužu elaboraciju. Osim toga, kada kažete javnost, vi mislite, pretpostavljam, na tzv. širu javnost. U naučnoj javnosti, u mojim strukama: orijentalistika i historiografija, kontinuirano sam prisutan od 1982. godine. S druge strane, u javnom diskursu, bio sam prisutniji dva puta, u vremenu otprilike 1987-1992. godine, i u razdoblju 2004-2007. godine , kada sam pisao kolumnu za ondašnju, štampanu, Slobodnu Bosnu.

Kolumna je proizvela, između ostalog, i dvije pamfletske knjige. Nisu te , moralno i intelektualno, slabašne knjige, pompezno dočekane od sarajevskog i inog polusvijeta, imale nikakve veze sa mojim javnim dezangažmanom. Na te sam paskvile napisao utuke-knjige, a objaviću ih jednog dana. Oba pamfletista su, u međuvremenu, proizvela i neke druge spise, pa je vrlo interesantno uvrstiti moje čitanje tih njihovih novih spisa u utuke na pamflete.

Isplatilo se čekati. Podsjetio bih, ovom prilikom, na riječi jednog čovjeka iz XIX vijeka, doktora građanskog i kanonskog prava, historičara filozofije te kulturnog historičara, veoma duhovite osobe…Taj gospodin doktor napisao je , još 1832. godine, ovo: ‘Mržnja mojih neprijatelja može da posluži kao jamčevina da sam svoju dužnost obavljao i vjerno i časno.’ Prvi razlog da sam se povukao iz be-ha javnosti, iza 2007. godine, bilo je to da sam ustanovio da preveliki javni angažman nema baš smisla ne samo u BiH, nego i u bivšoj Jugoslaviji u cijelosti, jer se na tim teritorijama svaka komplikovanija misao danas ne prihvata.

A za to ima više razloga. Obrazovanje je masovnije, ali je izgubilo svoju dubinu. Ljudi nemaju vremena, došlo je do internetizacije društva. Izgubila se sposobnost kritičkog mišljenja. Opet je, u isto vrijeme, interesantno i to da koliko god da se propovijeda individualizam, individualizma gotovo da i nema. Koliko god da se propovijeda pluralizam, pluralizma, takođe, gotovo da i nema. U Titovoj Jugoslaviji mogli ste biti vanpartijac i javna ličnost; danas da budete čistačica, morate biti u nekoj partiji. Kao što u Americi morate imati bilo kakvu religiju, ovdje morate imati bilo kakvu partiju.

Posebno u medijima koji postaju sve bezličniji..

Da, svaki nalikuje kao jaje jajetu. Imate, primjera radi, set kolumnista koji pišu kolumne u tri ili četiri države. Oni su kao neki opinion-makeri i vrlo je lako predvidjeti šta će da napišu. Osim toga, ideje koje su danas prisutne u javnom diskursu u nas možete čitati u evropskim glasilima, tako da ne ustanovljavam nikakvo originalno mišljenje. Najozbiljniji kolumnisti na prostoru bivše Jugoslavije su veterani kao Boško Jakšić ili Jelena Lovrić odnosno Gojko Berić, a potpuno je nestala kategorija pravog novinara, novinara-izvještača, što su i Jakšić i Lovrićeva i Berić decenijama bili da bi postal kredibilni kolumnisti. Zatim postoji problem, prvo, elementarne nepismenosti, a onda nedostatka novinarskog zanata.

Pokojni Miroslav Radojčić ili rahmetli Zuko Džumhur imali su svoje tekstove, prije nego što ih otkucaju ili izdiktiraju, sklopljene u glavi do zadnjeg detalja, nepogrešivo, sa svakim zarezom koji su oni zvali ‘zapeta’―isto kao i moj professor Radovan Samardžić―jer su svi oni to ponijeli iz sarajevske gimnazije gdje ih je u pismenost uveo i na vrh iste izveo dr Jovan Kršić, bačen u Jadovno 1941. g. (Kršića su u jamu bacilli oni za koje danas Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović, između ostalih, traže ‘sućut, razumijevanje, višedimenzionalnost, individualizaciju žrtve i patnje’).

Kada se dođe do novinarskog zanata, nekada ste imali kod nas tzv. Politikinu školu gdje su Predrag Milojević i Siniša Paunović, na primjer, proizveli―pored već pomenutih Radojčića i Džumhura― Miodraga Maksimovića-Maksa, Dragoslava-Ziru Adamovića, Olgu Božičković, Jurja Gustinčića, sve do Dušana Miklje, Momčila Pantelića, pored već pominjanog Jakšića. To su ljudi koji su znali da misle i koji znaju da misle; koji su znali da pišu i znaju da pišu.

U Sarajevu su nekad poznati, a danas zaboravljeni urednici Čermak i Sunarić stvorili jednog Rizu Mehinagića, jednog Efraima Kurtagića, jednog Aliju Nuhbegovića, jednog Mirka Petrinića, jednog Acu Černjavskog, jednog Džavida Husića, jednog Tihu Lešića, jednog Envera Mehmedbašića, a danas je ta knjiga spala na jedno slovo, veliko ali jedno: Gojko Berić. Slično je i u Zagrebu, u Splitu, na Rijeci. Posebna su morija tzv. NVO-istraživački novinari koji, gotovo 99%, niti su nezavisni niti su novinari niti su istraživači niti su pismeni u osnovnom smislu riječi. Možda je najupečatljivija slika tog sveopšteg pada samodestrukcija, do groteske, koju provodi Milomir Marić, čovjek koji je bio vrstan novinar od zanata i jedan, i dan-danas, od pola tuceta najnačitanijih ljudi na Balkanu.

Vi ste po vokaciji orijentalni filolog i osmanista, šta je sada vaša preokupacija?

Ja se bavim prošlošću osmanskog Balkana. Ja sam se za to školovao u Sarajevu, Beogradu, Beču i Princetonu, kod vrsnih profesora kao što su Nedim Filipović, Jasna Šamić, Dušanka Bojanić, Radovan Samardžić, Andreas Tietze, Karl Heinrich Menges, Michael A. Cook, Oleg Grabar, Bernard Lewis, Husain Mudarrisi, Cemal Kafadar, Halil İnalcık, da nabrojim samo neke, a mnogi od njih više nisu živi.

Odabrao sam to još u djetinjstvu. Svjetlost mog djetinjstva bio je jedan drugi veliki naučnik, Hazim Šabanović, najveći historičar Beograda pored mnogih drugih stvari. Bio je to poseban, a divan čovjek. Jednom smo Nikola Samardžić i ja , u pauzama jedne dosadne konferencije u Požarevcu, evocirali uspomene na Šabanovića i došli do istog zaključka da je Hazim bio u stanju djetetu stvoriti utisak da je izučavanje prošlosti podjednako interesantno kao vrhunska utakmica.

Šabanović je volio Bosnu kao svoj život, ali je nauku volio više od svoga života, pa je zato umro u dobi od pedeset i pet godina, 1971. godine, iscrpljen dugogodišnjim, dvadesetočasovnim svakodnevnim, radom. Nedim Filipović, najbliži višestruki rođak moga oca i svjetski čuveni orijentalista što sam tek doista shvatio kad sam se upoznao sa Bernardom Lewisom koji mi je držao polusatno predavanje o Nedimovoj jedinstvenosti, stvorio je plan po kome sam morao učiti.

Prvo jezici, mnogi jezici, pa tek onda historija. Naslijedio sam, i sa majčine i sa očeve strane, izuzetno dobro pamćenje, a bez toga nema ni filologa ni historičara. Trenutno dovršavam knjigu na engleskom jeziku o vjeri i slobodi mišljenja u Osmanskom Carstvu u rasponu XV-kraj XVIII vijeka. Napisao sam je, gotovo preko 90%, zajedno sa mojim, sada već umrlim, prijateljom Shahabom Ahmedom koji je bio professor na Harvardu i čija je posthumno objavljena knjiga What is Islam? imala veliki odjek na Zapadu, i to ne samo u naučnim krugovima.

Sad obavljam tzv. zanatske radove oko te knjige koja već ima izdavača. Ja u Americi imam izdavača, ali ga u Bosni nemam, jer bosanski su kriterijumi, svi to znamo, rigorozniji od američkih! Na bosanskom jeziku sam napisao tri knjige iz historije osmanskog Balkana XV-XVIII vijeka i za njih nema izdavača, pored pominjanih visokih bosanskih kriterijuma, jer nisam podoban ni u jednoj loži niti to želim postati.

Pored toga, sada završavam prvi dio nove knjige na engleskom jeziku. Govori o balkanskim Vlasima XV-XVII vijeka. Pored toga, ove godine treba da se pojave dva velika članka, na bosanskom jeziku. Prvi o mjestu Bosne u međunarodnoj trgovini oko 1820, a drugi o provalama kuge u Bosni u XVIII vijeku. Sve su te knjige i radovi zasnovani na primarnim izvorima, neobjavljenim, a pisanim teškim stilom i još težim pismima.

Moglo bi se reći da je osmanska istorija na Balkanu inspiracija raznoraznih površnih mejnstrim narativa, bilo da se radi o njenoj satanizaciji ili glorifikaciji, naročito u društvima pravoslavnih i muslimanskih balkanskih Slovena, da i dalje, Grka i Albanaca, zar ne?

Osmanlije su ostale na Balkanu oko šesto godina (1352-1912). Cvijić i Vladimir Ćorović smatrali su da su Rimljani i Osmanlije napravili Balkan Balkanom. Ogroman je to period, i iza njega su ostali brojni tragovi  Pored Kine, osmanska država je bila najskribomanskija država na svijetu prije vremena pisaće mašine. Ispisali su tone i tone papira i ako radite kritičku historiju tog perioda  obavezni ste da to istražite kako valja, pa ste nerijetko savladani tim papirom.

Primjera radi, od smolaste mastike sa ostrva Hios izrađivalo se nešto kao žvakaća guma. Bila je posebno omiljena u sultanovom haremu i ima oko 1500 sačuvanih debelih registara koji bilježe proizvodnju, nabavku i distribuciju u harem te žvakaće gume.

Mislim da je nemoguće , na današnjem stepenu saznanja, generalno išta definitivno reći o kompletnom Balkanu u tom periodu od XIV do XIX vijeka. nego bi mnogo korisnije bilo da se rade pojedinačne ozbiljne monografske studije. Nažalost, javnost u balkanskim državama očigledno više nema ni živaca ni vremena da prihvata ozbiljne monografske studije.

I nekako kao da i zaboravlja da je to osnovni oblik naučne komunikacije. Na primjer, u toku je u Sarajevu izbor u najviše osmanističko zvanje osobe koja nema NITI JEDNU objavljenu istraživačku monografiju, ali ima osnovnoškolske udžbenike, vjeran je vojnik partije, dijelio je internatsku spavaonicu sa nekim danas uplivnim političarima. Kako je to i užasno i tužno!

A u Turskoj?

U turskoj nauci doduše jesu napravljeni veliki koraci, ali to nije načinilo neki veliki uticaj kod nas. Jeste jedino na one koji se time bave, ali od toga je slabo šta prodiralo u udžbenike i popularno razmišljanje.

Kad samo pogledate ko sve piše udžbenike u zemljama bivše Jugoslavije, shvatićete da to rade najgori historičari, koji su, k tome, međusobno, politički povezani i da je to jedan izvanredan izvor zarade, a koji vam vaša stranka dodjeljuje kao sinekuru za vjernost partiji i njenim željama.

Turska je imala tu sreću da je u njoj na vlasti dugo bio kemalizam koji nije imao taj “mit carstva” kao politički narativ, već ga je rušio. Osim toga, u Turskoj je tridesetih i četrdesetih godina XX vijeka djelovao veliki broj evropskih profesora – emigranata, npr. Leo Spitzer i Erich Auerbach, koji su donijeli najviše standarde u njihov obrazovni sistem i oni su najzaslužniji u stvaranju velikih rezultata turske nauke koje svijet respektuje. Halil Inalcik je veliki istoričar, ali i sekularni nacionalista, sa poznavanjem i poštovanjem prema Islamu.

Ali biti nacionalista do osamdesetih godina XX vijeka bilo je nešto legitimno i pozitivno, a sve velike historiografije su istovremeno bile i nacionalne i nacionalističke. Prije Benedicta Andersona, nacionalizam je shvatan kao oslobodilačka kategorija, a i sam Anderson je rekao da su njegovo tumačenje zamišljenih zajednica sociolozi izvrnuli jer je i on želio da kaže da se mali, potlačeni narodi Trećega svijeta mogu osloboditi jedino kroz nacionalizam.

Nije on pisao “zamišljene zajednice” kao preskriptivni napad na nacionalizam, već kao opis jednoga stanja. Ovo se sve moralo reći da bi se došlo do karaktera naše orijentalistike i osmanistike. Do 1992. godine, bila je to svjetska nauka, a danas je, uz rijetke artefakte iz ranijeg doba, namjerno debilizovana umiruća disciplina. Naša orijentalistika i osmanistika nastale su skupa sa Zemaljskim muzejom, oko 1888. godine, i usvojile su visoke standarde koje su razvile te discipline na njemačkom govornom području. To se nastavilo kroz utemeljenje orijentalistike na Beogradskom univerzitetu pod Fehimom Bajraktarevićem čiji je student bio Nedim Filipović.

Bajraktarević je svoje studente usmjeravao prema Wittekovoj osmanistici, a Paul Wittek je bio u osmanistici ono što je Ostrogorski bio u vizantologiji. Usto je Nedim Filipović bio i stvarni đak Ostrogorskoga. U Sarajevu se , 1950. godine, osnivaju Odsjek za orijentalistiku na Filozofskom fakultetu te Orijentalni institut kao istraživačka ustanova koja je dala svjetske veličine kao Branislav Đurđev, Hazim Šabanović, Hamid Hadžibegić.

I pristupilo se sistematskim istraživanjima i sistematskom podizanju kadrova. Institut je doživio strašni udarac paljevinom, 17. V 1992. g., pa se zastoji i padovi u kvalitetu mogu djelimično opravdati, ali ono što se desilo sa Odsjekom za orijentalistiku je zaista skandalozno. Sve počinje dolaskom na taj Odsjek Esada Durakovića, osobe čiji naučni doprinos i stvarni fond znanja ne odgovaraju visokim standardima koje su postavili Šakir Sikirić i Nedim Filipović. Duraković je iskoristio ratni metež, svoje prijateljstvo sa Harisom Silajdžićem i svoje medresantske kontakte i kontaktiće, pa je sâm sebe izabrao na Odsjek. Zatim je simbolički promijenio ime Odsjeka da bi označio novo historijsko doba. Hoće čovjek da bude mudžeddid-obnovitelj. Pa je sistematski kadrovski očistio Odsjek od svega što podsjeća na Nedima Filipovića.

Kerima Filan se jedina uspjela oduprti tom sistematskom ludilu, ali pod cijenu predeveravanja svega i svačega, dok je Jasna Šamić doživjela takav zulum da joj je trudničko odsustvo pretvoreno u ‘pobjeguljstvo’, no naše udarne rodno-senzitivne feministkinje-stilistkinje se, uprkos tome, pojavljuju kao hvalitelji na svim mnogobrojnim ceremonijama što ih sebi u čast organizuje Esad Duraković.

Onda je isti Duraković izmislio nekakvu orijentologiju jer čovjek hoće da bude Edward W. Saïd. Sve je to išlo uz medijsku promociju dotičnoga kao lokalnog genija, a u tome su veliku ulogu odigrali upravo Ivan Lovrenović i Vildana Selimbegović. Bezobrazluk ide dotle da je lokalni genije sam potpisao, kao urednik, svoju Spomenicu (vid. POF, 67/2017) što je neviđeno u civilizovanom svijetu. A osnovni problem je što Duraković i durakovićoidi ne mogu da proizvedu diplomante koji mogu da se uključe, čak i kao početnici, u rad na izvorima.

Nisu djeca kriva, nego onaj ko ih (ne) uči. Tako da postoji realna opasnost da orijentalistika kao istraživački skup disciplina odumre u BiH. Zapaža se i sveopšta medesanto-hodžizacija discipline koja se pretvara iz kritičkog diskursa u apologetsko sijelo cvrkutavih ptičica. Prije dvije godine direktori četiri najvažnije istraživačke ustanove iz humanističkih disciplina bili su medresanti. To je dio oni ’10. 000 naših po ustanovama’ o kojima je na sijelima pričao moj veleštovani dalji rođak Hasan-beg Čengić. podržavan svojom boljom polovinom, gđom Fahirom rođ. Fejzić. Ništa ja nemam protiv medresa, ali imam protiv medresantizacije ustanova iz humanističkih disciplina. Osim toga, medrese u današnjoj BiH ne daju ljude koji su upućeni u arapski jezik na onaj način kakav bi to trebalo biti i kako je to nekad bilo.

Isto je sa tzv. FIN-om (Fakultet islamskih nauka) koji je nerazumljivo preimenovan u to iz svoga pravog imena: Islamski teološki fakultet. U orijentalistici ostaju još samo individualni napori kao neki radovi mladih kolega Masle i Dostovića (nisu student sarajevskog Odsjeka za orijentalistiku, što je simptomatično) ili upravo objavljena knjiga Elme Korić o osmanskim kartama BiH. Ali budućnost neke struke i nekih institucija ne zasniva se na individualnim naporima koji su izuzetak, a ne pravilo. Usljed svega toga, od devedesetih godina se pojavljuju amaterizam i revizionizam u tumačenju osmanske Bosne, a glavni finansijer istraživanja i publikacija o osmanskoj Bosni postaje IVZ BiH koja, naravno, ima svoje ideološke zahtjeve od istraživača. A kako je IVZ BiH, od nelegalne i nelegitimne te nasilne smjene rahm. reisa Selimoskog, samo uslužni servis stranke SDA onda iza svega toga, ipak, stoji ta stranka ‘vjerničkog naroda’ (A. Izetbegović).

Zanimljivo je to da se pozitivno izražavate recimo o Inaldžikovom nacionalizmu, a taj pojam je kod nas uveliko proskribovan…

Ljudi prevashodno zaboravljaju da se pojam nacionalizam nekada razlikovao od pojma šovinizam i džingoizam. Kad čitate neku studiju o razvoju Jugoslavije iz 60-tih, tu će vam se lijepo reći da je Josip Broz-Tito bio veliki internacionalista, veliki komunista, ali i veliki nacionalista i patriota. Pa je zato i branio Jugoslaviju od Staljinove želje da Jugoslavija bude samo izvor najboljeg sirovinskog gvožđa i čelika za SSSR. Riječ nacionalizam se kod nas koristi kao neka etiketa. Kad vam se kaže da ste nacionalista, vi treba da nestanete, jer, eto, nacionalizam ne valja, vi ne smijete imati nacionalno osjećanje…

Reklo bi se da umjesto nacionalizma imamo proizvodnju stanja kao da 92 i dalje traje…

Ja ću vam reći da se ja ne osjećam kao da sam u 92, ja osjećam da sam u 88 i to me još više plaši…

Zašto?

Sve me podjeća na retorike gdje se mase instrumentalizuju jedni protiv drugih. Pojavljuju se raznorazne pseudoboračke te pseudoproročke ličnosti. Sve to i previše smrdi na 1988. godinu. Još mi nismo u 1992. g., ali idemo, bojim se nezaustavljivo, ka njoj.

I zašto me još podsjeća na 1988? Zbog toga što ljudi uopšte nisu svjesni gdje su, da se sistemski proizvodi mržnja jednih prema drugima. Recimo, čitam neki dan izjavu Zlatka Hasanbegovića u kojoj će on reći da on sjedi u toj nekoj saborskoj komisiji za nacionalne manjine samo da bi Pupovcu bilo teško, da mu napravi muku.

Pri tom je gosp. Hasanbegović, integralni Hrvat i frankovac ‘islamzkoga vierozakona’, najedanput Bošnjak kad Miloradu Pupovcu treba puštati krv bez anestezije, a la Ljubo Miloš, i još se ne stidi da, urbi et orbi, obznani suštinu te svoje šarade.

Ko se ponešto udubi u naše stanje, shvatiće da naši animoziteti nikako nisu i ne mogu biti odraz određenih istorijskih događanja, već ga određene agenture sistemski proizvode…

Krizno stanje odgovara onima koji su na vlasti i agenturama iza njih.Vi ste historičar, ja sam historičar, i mi oboji znamo da su zavjere jedno, a teorije zavjere drugo. Zavjere postoje koliko i historija. Freud je govorio da nikad ne smijemo zaboraviti da i paranoici imaju realne neprijatelje, a Kissinger nijad nije bio umoran od citiranja te izjave.

Na teritoriji države BiH imate blizu 10.000 bogatuna, kaišara i derikoža po porijeklu, koji su direktno zainteresovani za očuvanje ovakvog stanja. Takođe je jasno da je tzv. međunarodna zajednica odavno odustala od BiH. I zato su naši ljudi na vlasti sve bezobrazniji i bezobzirniji jer mi, kao BiH, više nismo na nekakvom djelatnom planu tzv. međunarodne zajednice.

Vidim također da nastaju nekakve rekonfiguracije Balkana između američke, evropske i ruske agende koje su posebno vidljive u današnjoj krizi. Moja strahovanja se ogledaju o tome što Amerikanci nikada nisu razumjeli ovaj prostor. Oni ovdje nemaju vizije, Evropska unija je jasno prohrvatska i to BiH dovodi u najgoru moguću situaciju.

Kako to mislite prohrvatska?

EU je , u svojoj osnovi, katolički klub. Veliki naučnik Oleg Grabar izjavio je na jednom predavanju u Princetonu , oko 2001. godine, da on ne razumije zašto Turska toliko priželjkuje da uđe u EU kada je to hrišćanski klub. Uporedio je to stanje višedecenijskog priželjkivanja i neželjenja sa Jevrejima u Oksfordu u XIX i ranom XX vijeku. Ni jedan klub na univerzitetu ih nije htio. I onda su Jevreji sami sebi napravili klub.

I Turska i Rusija definitivno treba da zaborave na Evropsku uniju, govorio je, I da osnuju svoj klub i pozovu u njega Indiju, Iran, Kinu, Indoneziju. EU je nastala na demohrišćanskoj ideologiji, a to je katolička ideologija, čak i kad stranku vodi neko ko je protestantskog porijekla. I ona ne može da prihvati drugoga.

Grčka je poseban slučaj. Ona je mala zemlja, te dio evropske ideologije kao njena pretpostavljena svojevrsna istorijska kolijevka usljed mita o grčkom čudu i vječitoj jedinstvenosti Evrope. Mada, koliko god da je Grčka profitirala od EU, mnogo je i izgubila. Rumunija i Bugarska su izuzeci koju potvrđuju pravilo. Rumunija ima znatnu katoličku i znatnu unijatsku zajednicu, Bugarska ne toliko brojnu ali isto tako bitnu i historijsku katoličku zajednicu, a to su, oprostite, parije u sistemu EU.

Moja kolegica iz Bugarske ima muža na visokom položaju u Briselu i bilo bi neukusno kada bih ja sada prenosio njegova svjedočanstva kako briselski mandarini tretiraju neke novoprimljene zemlje i njihove predstavnike. Naravno da je zapadna demokratija nešto čemu bismo morali da težimo, a ne Sjeverna Koreja, ali je neoborivo da nas taj Zapad neće i da nas ne smatra sebi jednakima, ne samo društveno i ekonomski, nego kulturno, što na kraju vodi do kategorije rasnog. Za njih su Ruža Tomašić i Željana Zovko referentne, a ne Jasna Šamić i Vesna Pešić, bez obzira koliko god da su one prve intrinsično nezapadne, a one druge intrinsično zapadne.

Kako se to reflektuje u BiH?

Mi smo previše mali i beznačajni da bi se taj klub nama bavio direktno, ali on će uvijek podržati ono što hrvatski integralni šovinizam i ‘Crkva u Hrvata’ žele.

Najveća tragedija je što briselski mandarini o nama odlučuju, a o nama gotovo ništa ne znaju i ne žele ništa da nauče. Jer to je, kako smo rekli, hrišćanski klub. Čak i ako imate potpuno sekularnu ideologiju oni vas vide kao nešto drugo. Nemate vi načina da njima dokažete da to niste.

To je kao muka onih ljudi koji su se u XIX vijeku zvali WOG-westernzied oriental gentlemen (pozapadnjačena istočnjačka gospoda). Gandi je bio jedan od njih, odlično je obavio svoju zadaću, postao veći Englez od Engleza, ali su ga opet izbacili iz voza kao prljavog obojenog. I onda je postao ono po čemu ga pamtimo. Briselski mandarini danas preziru i ucjenjuju Balkance, ali mogli bi gorko plakati zbog toga jednog dana.

I onda, kao da želimo ugađati, tim mandarinima, kako ste ih nazvali, upadamo u samoponižavanje, to jest istorijski revizionizam, jer postojala su, eto, “dva totalitarizma“, a naš oslobodilački antikolonijalni pokret je, navodno, spadao u jedan od ta dva totalitarizma i onda, naravno, svi moramo postati oni najgori istorijski “mi”, ustaše, ljotićevci, neki izmišljeni pokreti otpora, ravnogorci…

Historijski revizionizam u zemljama bivše Jugoslavije direktna je posljedica tranzicije. Najgori ljudi osvojili su pozornicu da odlučuju o svemu, pa zato sebi prave novu ‘historijsku istinu’.

A to je zato što smo svi bili budale, počevši od mene. Evo prvi sam ja glasao za neke ljude misleći da su divni a ispostavilo se da su oni užasni. Svi smo mi bili budale. Mislili smo da će doći neka prava demokratija, ali i da će naš život biti isti kao i prije. Nismo mi živjeli vani. Nismo znali kako je vani. Mi smo jako potcjenjivali Titovu Jugoslaviju.

Tek kada sam počeo da živim vani, u jednoj tada neutralnoj Austriji i u surovom američkom kapitalizmu u kojem meni uopšte nije bilo loše―da dodam, tek tada sam, ponavljam, shvatio koliko je divnih stvari bilo u Titovoj Jugoslaviji i koliko sam bio nepravedan prema njoj.

Razumio sam tek tada koliko je moja nena bila pametna kada je rekla da ona moli Boga svako veče da Tito poživi još dugo jer je u Banjoj Luci, 1940. godine, sveukupno četrnaest familija išlo na more. Mi smo masovno podržali gospodu koja su htjeli da ruše taj komunizam jer smo mislili da ćemo ući u neko civilizovano, liberalno, parlamentarno uređenje kao što je SR Njemačka, a završili smo u Kazahstanu. Tako vam je to, I to smo zaslužili, gledano sa motrišta filozofije historije. Mi živimo u komunitarističko-partijskom šatro-izbornom totalitarizmu. Taj sistem ima sve mane osmanskog millet-sistema iza 1839. godine, ali mu nedostaje niti jedna vrlina tog starog sistema.

Vratimo se konkretnim oblicima ispoljavanja revizionizma. Jedan od spektakularnih bio je i nedavna Misa za Blajburg u orkestraciji Hrvatskog sabora i Vrhbosanske nadbiskupije. Zanimljivo, ni poslovično kritični hrvatski intelektualci nisu propustili da iznenada napuste PEN BiH, navodno iziritirani jednostranim i površnim saopštenjem PEN-a…

Koliko sam ja upoznat , a mislim da jesam, misa za Blajburg se u BiH davala još od 1992. godine, samo nije bila popularizovana. I s time bismo mogli živjeti. Vama vaše, nama naše, i mirna Bosna. Ono što je mene stravično iritiralo u ovogodišnjoj misi jeste to pompezno i intencionalno najavljivanje svega. Kada nešto tako pompezno najavljujete to je jedna rehabilitacija.

Ne mora se na glas reći “Oni nisu ništa krivi, ja ih rehabilitujem”, da bi se nekoga rehabilitovalo. Sam taj čin je rehabilitacija. I kada vi u nekom govoru kažete “sve žrtve”, a ne kažete ko je pobio ljude u Jasenovcu, Gradišci itd. vi opet rehabilitujete. Zašto je uzoritom kardinalu Puljiću tako teško osuditi taj režim u kontekstu hrišćanskog milosrđa? Zar i u Jasenovcu nisu klane krštene duše? Komunizam ne briše da je neko bio kršten.

Otkud je kategorija ‘zalutalog hrišćanina-grešnika’ primjenjiva samo na Maksa Luburića, a ne na Ivana-Stevu Krajačića?  Ali sve je to, ta rehabilitacija, dio jednog evropskog pokreta i sve to potiče od teorije izjednačavanja nacizma i staljinizma, a koja je neodrživa. Opet EU. Od Kestlera i Noltea do Vijeća Evrope i Evropskog parlamenta. A to niste mogli čuti samo od katoličkih desničara, već je i Danilo Kiš, potaknut Kestlerom i ranim radovima francuskih novih filozofa, bio jedan od zastupnika te teze u nas. Glavni zastupnici i promotori teze jesu njemački državotvorni nacionalisti i kompletna katolička Evropa.

To ne znači da staljinistička nasilja nisu za svaku civilizovanu osudu, ali vi ne možete izjednačavati te ideologije, jer ova druga nije propovijedala sistematsko i industrijsko uništavanje ljudi, pa čak ni svojih ideoloških protivnika prema kojima je bila iznimno surova. Historijskim revizionizmom koji promiču pomenute rezolucije kao kruna jednog višedecenijskog sistematskog rada pokušava se nanijeti politička šteta Rusiji. Ali jedno su Jeljcin i Putin i ruski politički planovi, a drugo historijska istina.

Fabrikovanjem 20 000 000 ljudi koje je, navodno, ubio staljinizam, nastoji se moralno prebrisati činjenica da je SSSR sa svojih 21 000 000 mrtvih muškaraca stvorio slobodnu Evropu, 1945. godine, jer nije se na Rajhstagu zavijorila američka, nego sovjetska zastava. U širim razmjerama, želi se reći da nema moralno uspravne lijeve ideologije, pa vam je jedini put da se predate kasnom kapitalizmu, da parafraziram jednog veoma pametnog mladog čovjeka kojega ste skoro intervjuisali.

Osim toga, ja kao historičar priznajem samo dvije istine: historijsku i procesnu. Parlamentarno-rezolucijska istina za mene nije istina, nego manipulacija.

Zanimljivo je da je taj revizionizam i mnogo prije kardinala Puljića, uključujući i demonizovanje NOB-a i santifikovanje Blajburga, kod nas počeo proizvoditi nedeljnik Stav, koji je pod direktnom kontrlom Centrale SDA. Otkud takva poklapanja?

I SDA-revizionizam je adept toga katoličkog hrvatskog revizionizma, inspirisanog neparlamentarnom i parlamentarnom nolteovštinom. Ovdje se malo ko sjeća da je SDA stvorena u Zagrebu, a ne u Sarajevu. Postoji ta malo poznata zagrebačka loža koja je sukus sukusâ SDA i mene niko ne može ubijediti da su ti ljudi svoje političke stavove izgradili nezavisno od političkih i bezbjedonosnih struktura Zagreba i Hrvatske.

Dovoljno dobro mi je poznata biografija rahm. Salema Šabića, predsjednika Zbora obrtnika iza loma maspoka u Karađorđevu, člana i kandidata Račanovog SDP-a, pa potpredsjednika SDA.  Cijeli taj stav Stava je isto tako miš-maš svega i svačega. S jedne strane STAV bi da rehabilituje ljude koji se ne mogu rehabilitovati poput Alije Nametka ili Mustafe Busuladžića ali koji nisu ekvivalent Maksu Luburiću, što se treba naglasiti.

Pored toga, STAV je zainteresovan za izmaštavanje nekakvog nekomunističkog antifašizma koga nikad nije ni bilo. Jer su i antifašisti-nekomunisti kao moj najbliži višestruki rođak, potpukovnik Sulejman-beg Filipović, morali da odu komunistima da bi bili antifašistima. Sulejman-beg Filipović jedino je tu imao soluciju za svoj nekomunistički antifašizam. On nikada nije bio komunista, nije bio član partije, on je bio vjernik, predsjednij Sabora IVZ FNRJ, ali je bio zakleti antifašista i zakleti Jugosloven. Dakle, ti ljudi su uvidjeli da za njih nema drugog izlaza, jer su oni prepoznali , u kontekstu Bosne i Hercegovine, jedini istinski antifašizam.

Budimo otvoreni, Tito je jedini pružao istinsku zaštitu muslimanima i od četnika. A položaj muslimana u NDH je bio mnogo drugačiji nego što ga gospodin Hasanbegović prikazuje. Nije STAV prvenac te vrste revizionizma u BiH nego Adnan Jahić, profesor Univerziteta u Tuzli, koji je imao nesmiljene političke ambicije devedesetih godina prošlog vijeka.

Njegovi radovi o tzv. Hadžiefendića legiji i ratnim godinama Muhamed-efendije Pandže prvi su jasni iskazi bošnjačkog SDA-ovskog historijskog revizionizma. Zatim dolazi Zlatko Hasanbegović sa svojom idiličnom, andrijakoncovskom, slikom NDH kao Raja na Zemlji koji su upropastili odvratnı komunisti-gedžovani. Sa svojim predavanjem u sarajevskom Napretku, 2005. godine, gdje je rekao da je Tito, 1945. godine, pobio 2 500 000 Hrvata, Hasanbegović je nadmašio i sebe sâmoga pa ostao živ! Hrvatski šovinista Hasanbegović, svojevremeno miljenik sarajevskih pseudo-građanskih glasila kao Dani i Oslobođenje, ima i privatni, porodični, resentiman prema komunistima pa ga to, donekle, i opravdava.

Dolazimo i do kratke historije Bošnjaka, autora Admira Mulaosmanovića u izdanju STAV-a, gdje se kaže da su postojale dvije emancipacije muslimana u Jugoslaviji. Jedna javna i lažna koju je Tito naručio od Muhameda Filipovića da bi se dopao nesvrstanima, i ona prava koju je, potajno, vodio Dedo Alija-jedan i jedini Alija Izetbegović. Na stranu što takvih emancipacija nije bilo uopšte, ali osjećam da mi je drago što ovo moja mati nije pročitala jer bi dobro naružila moga oca da su sve one nedaće kroz koje smo prošli u vremenu 1967-1972―špiclovi pred kućom i oko kuće, prisluškivanja, šikaniranja djece u školi, novčane neprilike―bile samo tatina finta i murafa, nastala u dogovoru sa Maršalom. Gosp. Mulaomerović, univerzitetski nastavnik koji drugima daje doktorate, ubrzo je nakon ovih epohalnih otkrića postao član Glavnog odbora SDA. Ali to je puka slučajnost, svi ćemo se složiti.

Ima li to direktne veze sa interesima Republike Hrvatske u BiH?

Sve se u BiH uklapa sa hrvatskim interesima. BiH je hrvatska ekonomska kolonija prije svega. Jeste li se ikada zapitali zašto je  gotovo kompletan finansijski sektor u našoj zemlji u evropsko-katoličkim rukama? Sve banke u Federaciji kod kojih je najveći broj građana, poglavito Bošnjaka, zadužen: Raiffaisen, Addiko, Intesa, Unicredit…Hrvatska roba je preplavila sve radnje pa kupujemo kompot od šljiva, uvoz iz RH, jer u Bosni, svi to znamo, nema šljiva.

A onda da ne govorimo o jeziku i jezičkoj politici gdje se taj uticaj dovodi do karikaturalnih razmjera, kao npr. “Žrtvoslov”, “Pismohrana”, “Općina”, ‘Uradak’, ‘Tijekom’, itd.. Jeste li vi ikada čuli neku nenu da viče svome unuku: “Ahmede, prijeđi preko ulice!”? A da ne govorim da vam recimo pri lekturi “prevod” ispravljaju u “prijevod”, ‘nasljeđe’ u “naslijeđe”, ‘poslanik’ u ‘zastupnik’, ‘tužilac’ u ‘tužitelj’, ‘budžet’ u ‘proračun’, ‘vijek’ u ‘stoljeće’ i još bezbroj drugih primjera.

Postoje i veoma perfidne prakse, kao tiha zabrana upotrebe rimskih brojeva u datumima.  A onda je tu i rodno senzitivni jezik koji je jedna ogromna podvala, koju je, prvi u nas, devedesetih godina XX vijeka forsirao HDZ sa namjerom da stvori još više drugačijih riječi nego u srpskom književnom standardu. Pa vi sada ne možete reći da je neko akademik nego akademkinja. Akademkinja u našem jeziku znači “uspješna studentica” a ne članica akademije. Nije Adila Kreso akademkinja nego je akademik. A vi pogledajte web-site HAZU-a, pa ćete uočiti kako su se prvo tu pojavile akademkinje da bi potom propupale i na sajtu ANUBiH. To su tzv feminanativi, to jest izmišljene riječi, jer naš jezik ne trpi tu tzv. rodnu ravnopravnost. Uzmimo ovaj primjer: kako ćemo mi sada govoriti “ubica”? Hoćemo li govoriti “ubilac”? Ljudi ne znaju da je u vrijeme Ante Pavelića objavljen roman pod naslovom “Tajinstveni ubilac žena u Londonu”. To je Džek Trbosjek. Dakle, Ante Pavelić je pionir rodnosenzitivnog jezika kod nas. Jezik ne možete silovati. Jezik nije ideologija. Jezik nije stečena svijet. Moderna lingvistika je davno dokazala da je jezik mentalni fenomen, dakle, urođena stvar. Engleski jezik možda ima potrebu za tom senzitivnošću, ali naš jezik to izražava na drugi način.

To je sve suprotno opštelingvističkom zakonu jezičke ekonomije. Jezik nastoji da maksimum poruke izloži sa minimumom sredstava. Zato je ubica i osoba muškog i ženskog roda. Osim toga žene u BiH imaju mnogo važnije muke od jezičkih finesa. Samo se o tim mukama ne stiču znanja na brzopoteznim dvoheftičnim ‘radionicama’ (niko više ne kaže savjetovanje što je naša riječ za englesku workshop). Godine 1920. žene su u BiH strahovale od španske groznice i muževa (+očeva, braće, sinova, djedova) alkoholičara i kartaroša, godine 2020. žene u BiH strahuju od covida-19 i muževa (+očeva, braće, sinova, djedova) heroinomana, kokainomana, ispijača bobâ, posjetilaca kladionica, nositelja dugih brada i kraćih pantalona…

 
Kada već govorimo o perfidnosti, zanimljivo je oduševljenje nedovoljno obrazovanih i tendencioznih istoričara knjigom Marka Atile Hoarea “Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu”, a u kojoj se namjerno uvodi sintagma “drugi pokret otpora” za sarajevske pronacističke autonomaše. Zanimljivo kako se takve stvari najprije uvode u jezik…

Ja sam Hoareovu knjigu, prevedenu i u Zenici, pročitao i iz nje, što se tiče činjenica, ništa novo nisam saznao. Suštinski sve što je on iznio, odavno  već znamo iz radova Rasima Hurema i Envera Redžića. Nova su neka njegova tumačenja i ideološki pristupi svemu tome.

To je čovjek engleske desnice, one engleske tradicionalne desnice koja je desnija od Čerčila i koja ima tu specifičnu mržnju prema svakom obliku marksizma i komunizma i mislim da on pripada pomodnim obnoviteljima toga Weltanschauunga. Dakle, on za mene nije nikakvo otkrovenje, a posebno ti neki detalji koji  naše,i poslovično površne i prema strancima servilne, ljude odjednom oduševljavaju.

Ja sam opetovano čitao Envera Redžića, a to što naši ljudi neće da čitaju Envera Redžića to je njihova stvar. U anglo-saksonskom svijetu, po pravilu, balkanskim jadom  bave se osrednji naučnici, od Susan Woodward pa do gosp. Hoarea. Cvijet njihovih doktorskih studija bavi se Francuskom, Španijom, Italijom, Kinom, Indijom, Njemačkom… Ser Kristofer Klark, dvadeset i drugi Kraljev professor historije na Kembridžu, bavio se Pruskom, a ne Bosnom, pa je postao to što je postao.

Koliko je normalno i prihvatljivo da su dva ključna istoričara koji bi nam nešto trebali reći o istoriji ove zemlje jedan britanski novinar, dakle Noel Malcom i evo vidimo jedan Britanac, koliko je to zapravo kolonijalni fenomen?

To je refleks provincijalnog kompleksa da je bitno šta će neki stranac da kaže o vama. U Bosni historiografija ozbiljno postoji od osamdesetih godina devetnaestoga vijeka. A inače, osim Nijemaca o ovom prostoru, stranci nisu nikakvi eksperti. Nekadašnja njemačka nauka stvarala je vrsne poznavaoce Balkana. Neću da ulazim u to kojim su sve ideologijama pripadali. A glede Ser Noela Malkolma moram, s punim poštovanjem prema vašem viđenju, da izrazin svoje neslaganje. Vaše viđenje je zasnovano na njegovim dvjema popularnim historijama, BiH i Kosova, te na tome da je pisao političke komentare.

Sam Ser Noel nikada ne knjige nije opisivao drugačije nego popularne proizvode određenog trenutka. Za razliku od Hoarea, Ser Noel je klasični torijevac i on je u Miloševiću vidio samo komunističku opasnost. Britanci takvih pogleda bili su tradicionalno srpski prijatelji i Miloševićeva je krivica što su Srbi izgubili te prijatelje, o čemu je Milan St. Protić pisao još početkom devedesetih godina XX vijeka.

Da se vratimo Ser Noelu. Napisao je on I detaljnu studiju u kojoj je kritički analizirao albanske mitove o Velikoj seobi 1690. godine. Ali on je u svjetskoj historiografiji prije svega poznat po svoje dvije velike knjige: Sluge Carstava i Korisni Neprijatelji. Prva se bavi historijom dvije albanske katoličke porodice iz Bara i Ulcinja iz XVI vijeka koje su služile i Mlecima i papi i sultanu. Druga govori o slici Osmanlije u evropskoj misli 1450-1750. Tu ćete naći analize osmanskih presedana za utopijski socijalizam Tomaza Kampanele. U teorijskom smislu, knjiga je veoma važna jer pokazuje da evropska misao nije uvijek bila samo osvajački nastrojena prema Drugome, kako bi to vulgarni saidisti, i u nas prisutni, htjeli da je bilo.

Mi smo, između ostaloga, društvo godišnjica. Ali nikako da se spomene godišnjica pokušaja istorijskog srpsko-bošnjačkog sporazuma iz 1991., za koji se, između ostaloga, zalagao i Vaš rahmetli otac Muhamed Filipović. Šta je tu pošlo po zlu? Mnogo je teorija, ali ni jedna previše logična…

Moj otac je krah toga sporazuma više puta objašnjavao i on je bio relevantan sagovornik za to. Zadnji put u intervjuu koji je dao Amiru Zukiću na sarajevskoj n1 televiziji. Dakle, zna se da je Alija Izetbegović abortirao stvar koju je potpisao, a pod pritiskom izvjesne grupe u samom srcu SDA. Nikada nije želio da kaže koja je to grupa. Ja mogu pretpostaviti da je Rusmir Mahmutćehajić – a to je moja pretpostavka – imao jednu od odlučujućih uloga. Citiraću Muhameda Čengića. To je bio čovjek sa izuzetnim osjećajem za realnost, iako je ovdje često ismijavan. Praktičan i uspješan biznismen, a  u biznisu je dogovor i data riječ sve.

On stvari nije znao iskazati na teorijski način, ali je imao dar da osjeti istinski život i da prepozna nečije kerefeke. On mi je pričao o razgovoru delegacija SDA i SDS-a iz 1991 u nekadašnjem Klubu delegate (poslanika.Braunova vila, dans rezidencija ambasadora USA), a nakon što je propao sporazum za koji se zalagao moj otac. Bilo je to onda kada je nastajala jedna veoma napeta situacija, ali još uvijek nisu formirane srpske autonomne oblasti. Iniciran je sastanak ljudi koji su bili na čelu SDA i krug najužih Izetbegovićevih savjetnika poput Alije Isakovića te ljudi iz SDS-a. I Muhamed Čengić je bio tu prisutan. Sa druge strane su bili Karadžić, Koljević, Plavšićka, Milorad Ekmečić.

Čengić kaže kako je sve teklo sasvim uljudno i racionalno i da se je išlo već u tom pravcu da bi negdje popustila SDA, a negdje SDS. I kaže da se onda se javio za riječ gospodin Mahmutćehajić. Sada citiram Čengića koji nije teorijski obrazovan, ali ovo što je on rekao nije uopšte glupo i ilustruje tragiku te situacije. On mi je rekao da je Mahmutćehajić tako govorio, u jednom tako nepomirljivom tonu da, nakon toga, SAO Ozren ne bi osnovao nekakav tamo Miladin, nego bi sâm Muhamed Čengić osnovao SAO Ozren. E sada, je li gospodin Mahmutćehajić bio zaista stvarni zilot za svoje ideje ili je postupao po instrukcijama koje je dobijao sa strane posebno je pitanje, ali je interesantno da on svoje ideje mijenja u takvim salto-mortaleima da imate, recimo, njegove tekstove u kojima tvrdi da je samo uvođenje termina Bošnjak neprijateljsko prema muslimanima da bi sada, evo, postao zagovornik nekakve Ur-Bosne.

Rani Mahir Sokolija napisao je jedan izvanredan članak o gosp. ing. Mahmutćehajiću i svako bi trebalo da započne bavljenje tim multikoloritnim pojavom, kako se to govorilo oko 1900. g., od toga članka mlađeg Sokolije a u kome sam prepoznao i znanje i pamet i duhovitost i starijeg Sokolije, rahm prof. dra Keme Sokolije čija je rana smrt nenadoknadiv gubitak. Historija će, sigurno, utvrditi koliko su ti Mahmutćehajići, Isakovići, Durakovići, Rizvići, Maglajlići, sve do najskorijeg rektora UNSA u pokušaju bili u nečijoj službi, da li su bili u službi, šta su za to dobivali, šta su za to tražili, ko ih je vrbovao, i tako dalje.

Razgovarao: Vuk Bačanović, Preokret.info