Published On: Sub, ruj 17th, 2016

Nekadašnji major srpske vojske danas uživa kao žena. Bila je i otac četvero djece, oženjena…

U redakcijskom sustavu prije tri dana pojavile su se Reutersove fotografije žene. Lagano je našminkana, kraće svijetle kose, pozira naslonjena na stablo, pa stoji ispod krošnje, sjedi na stepenicama, hrani labudove, gleda iznad fotoaparata. Lišće i nebo otkrivaju ranu jesen.

Žena je, doznajemo, rođena u prosincu 1973. godine, a promatrač bi, da o njoj ništa ne zna, iz očuvanog okruglastog lica iščitao miran život ispunjen borbom protiv protoka godina antioksidansima i sličnim izumima za zaustavljanje nezaustavljivog. I pogriješio bi.
Ona, Helena Vuković, zaposlenica jedne beogradske marketinške agencije, do prije dvije godina bila je muško, intendantski oficir Vojske Srbije, umirovljen 2014. godine u činu majora. U vojsci je završila srednju školu i akademiju, potom je četiri godine, od 1996. do 2000. služila u Subotici, a od tada do kraja u Beogradu. Polovicu 2003. godine provela je u kopnenoj zoni sigurnosti na granici s Kosovom. Išlo joj je dobro: “U karijeri sam imala samo vrlo dobre i odlične ocjene.”
Bila je i otac četvero djece, oženjena. Tri sina imaju 22, 18 i šest godina, a kćerkica 14. “S djecom sam u odličnim odnosima, osim s najstarijim sinom, ali poštujem njegov stav. S bivšom suprugom imam više nego korektan odnos”, kaže. Zadnje dvije godine u vezi je s djevojkom.
Govorilo se i pisalo o Heleni u medijima širom bivše Jugoslavije i s iskrenim zanimanjem i s tabloidnim voajerizmom, a priča je svejedno nova i neispričana.
Htjeli smo je intervjuirati telefonom, ali zbog obveza na poslu nije mogla dugo razgovarati. Ipak, pristala je odgovarati mailom. Počeli smo od kraja, nedavno je objavljeno da joj je ženski spol konačno upisan u rodni list. Je li to kraj borbe?
– Cijeli život je nekako borba, bitke se dobivaju ili gube, a na kraju zbrajamo gdje smo pobijedili, a gdje ne. Ova bitka, priznavanje mene kao žene i formalno-pravno zapravo je nusproizvod same tranzicije koja nije baš ni laka ni kratka. Slijede daljnje bitke za priznavanje statusa svih trans* osoba koje su na početku tranzicije, da mogu u svoje dokumente upisati željeni spol i ime. Koliko znam, to je u Hrvatskoj dopušteno, a u Srbiji se mora proći i kirurški zahvat da bi bilo omogućeno – piše Helena.
U slobodno je vrijeme koordinatorica u udruženju “Egal”, koje pomaže trans* osobama. A trans* je, objašnjava, “međunarodna oznaka za sve varijacije transrodnih osoba”. Tranzicija, tj. proces mijenjanja ili prilagođavanja spola rodnom identitetu, složen je postupak. Traje od dvije do četiri godine, ovisno o slučaju.
– Moja je trajala od siječnja prošle godine pa do 23. svibnja ove godine kad je izvršena operacija. Samo pripremanje tijela traje oko godinu dana uzimanjem hormona estradiola i blokatora testosterona, naravno, pod nadzorom endokrinologa. Da biste stekli uvjete za dolazak kod endokrinologa, morate proći psihološko-psihijatrijsku provjeru koja traje minimum godinu dana da bi se potvrdilo da imate poremećaj rodnog identiteta – rodnu disforiju. Kada se to potvrdi, dobivate pismo preporuke za nastavak tranzicije, odnosno ulaznu kartu za hormonski tretman – strpljivo se prisjeća.
Kada je endokrinolog, na temelju nalaza krvi, zaključio da je vrijeme za operaciju, otišla je po psihijatrovo pismo preporuke. S prikupljenim dokumentima javila se fondu za zdravstveno osiguranje koji je pristao snositi 65 posto troškova operacije. Ostatak, oko tisuću eura, platila je sama.
– Malo je poznato da je postoperativni tijek jako skup. Komprese, ulošci, lijekovi, specifičan režim prehrane, da ne govorim o tome da netko 24 sata mora biti pored vas u prvih mjesec dana jer ste praktično nepokretni – navodi Helena.
O svemu što je prolazila već je govorila. Dosta toga je na internetu. Među ostalim, i mučna epizoda iz 2001. godine, kada se na Valentinovo navečer odlučila prošetati gradom u ženskoj odjeći, pa je naišla na policiju koja joj prvo nudi prijevoz, a zatim je predaje vojnim policajcima. Stavljaju joj lisičine na ruke, vode je u njezinu vojarnu, odakle je šalju na trodnevno psihijatrijsko promatranje u Vojno-medicinsku akademiju.
– Umirovljenje je išlo O.K., dok nije došao krajnji dokument od ministra obrane u kojemu je pisalo da imam psihijatrijsku dijagnozu koja može štetiti ugledu vojske, a ja sam od konzilija liječnika imala potvrdu da sam zdrava i sposobna za službu – veli Helena.
Svi nam se medicinski postupci i administrativne komplikacije čine sporednima prema identitetskim dilemama. Kako je netko sa sviješću o sebi kao ženi u tijelu muškarca dospio u partijarhalni vojni ambijent?
– Kao trans-osoba se rađate, to se ne postaje tijekom života. Ne možete reći – e sad ću malo biti muško, a malo žensko. Ne ide to tako. Nije to nikakav hir. Jednostavno, tako ste rođeni. Ja sam od malih nogu osjetila to, ali nisam znala što mi je, samo sam znala da nešto nije kao kod drugih.
Jedan od mojih uzaludnih načina samoizlječenja bio je i odlazak u vojnu školu. Mislila sam tako ubiti tu ženu u sebi, ali ona je svaki put izlazila sve jača. Meni su ti lomovi u glavi bili česti, odlučite da više to ne radite, pobacate svu garderobu i šminku u smeće, ali nakon tjedan-dva počne kuhati u vama i jednostavno to bude jače. Žena u vama hoće van – kazuje Helena.
U dvije godine tranzicije nije imala probleme ni na ulici ni u gradskom prijevozu. Po tome je iznimka. “Jednostavno, kako zračite, tako i privlačite”, smatra.
Kako se zvala kao oficir?
– Ne, to nije tema. Pustite pokojnika da počiva u miru.