Published On: Ned, ožu. 5th, 2017

Nećete vjerovati koja je industrija procvjetala Trumpovim dolaskom na vlast

U Hrvatskoj se pojam zatvorske privrede može vezati, eventualno, uz malu stolarsku radionicu lepoglavske kaznionice; u SAD-u je to industrija od nekoliko milijardi dolara kojoj je vlada Donalda Trumpa ovih dana skinula lisice.

Zatvorska industrija ili privreda (eng. prison economy) izraz je koji je gotovo isključivo vezan uz Sjedinjene Američke Države. Ni u jednoj drugoj državi svijeta, djelatnost kažnjavanja ljudi nije otišla tako daleko kao u SAD-u koji, zastrašujuće ali već dugo ne i iznenađujuće, ima i najveći broj ljudi iza zloglasnih rešetaka. Prema dostupnim podacima oko 2,1 milijuna ljudi se u svakom trenutku nalazi u nekoj vrsti pritvora ili zatvora u SAD-u, iako je posljednjih godina ta brojka u blagom padu. To je veći broj ljudi u zatvorima, barem prema dostupnim podacima, nego što ih imaju Indija ili Kina koje svaka imaju daleko više stanovnika nego SAD.

Ne čudi, stoga, da su troškovi koje američka država ima za držanje svih tih ljudi pod ključem po zatvorima, pritvorima i drugim sličnim adekvatnim i manje adekvatnim lokacijama, enormni. Samo na upravljanje zatvorskim sustavom Amerikanci godišnje potroše četiri do pet kompletnih hrvatskih proračuna, odnosno između 80 i 100 milijardi dolara.

Situacija svoje korijene vuče iz osamdesetih godina, iz vremena mandata predsjednika Ronalda Reagana. Njegova vlada objavila je svoj famozni rat drogama i drogiranju koji je prouzročio nagli rast broja zatvorenika u SAD-u. Zahvaljujući strožem kažnjavanju korisnika i krijumčara droga, u idućih dvadeset pet godina broj zatvorenika u američkim zatvorima se utrostručio na današnju razinu iako je ukupan broj stanovnika u istom razdoblju porastao za tek 40 posto. Jasno je da su s tim snažnim i nesrazmjernim rastom broja zatvorenika, enormno porasli i troškovi američkog zatvorskog sustava.

Američka javnost zbog toga je nemali broj puta otvorila pitanje može li država i kako obuzdati te troškove. Kao odgovor javili su se privatni zatvori. U osnovici, stvar je jednostavna.

Privatna kompanija sa saveznim vlastima, državom ili nekom lokalnom samoupravom sklapa ugovor o tome da će upravljati nekim zatvorom ili sličnom ustanovom u određenom vremenskom roku. Logika koja leži iza takvih dogovora je da će se privatne kompanije u nastojanju da ostvare profit iz poslovanja truditi minimizirati svoje troškove, zbog čega bi i iznosi koje države i gradovi plaćaju za držanje kriminalaca i kršitelja zakona iza rešetaka, trebali biti manji.

Prvi moderni slučaj takvog ugovora zabilježen je 1984. kad je Corrections Corporation of America (CCA) s okrugom Hamilton u saveznoj državi Tennessee sklopio ugovor o upravljanju tamošnjim lokalnim zatvorom. Kao ilustracija u kojem su smjeru stvari krenule od tog vremena: CCA je danas poznat kao CoreCivic, dionice su mu izlistane na njujorškoj burzi, lani je imao prihode od 1,85 milijardi dolara uz dobit od 220 milijuna i zapošljava petnaestak tisuća ljudi.

Iako je, dakle, logika angažiranja privatnih kompanija u zatvorskom sustavu kako bi se snizili troškovi relativno jednostavna, u stvarnosti stvari su puno kompliciranije. Mada se tu i tamo pojave analize koje ukazuju da je prosječan trošak po zatvoreniku u privatnim zatvorima ponegdje čak i viši nego što je to u državnim, većina se slaže da su privatne kompanije efikasnije i da su rashodi niži. Naizgled, to rješava problem opterećenja za državne i savezne proračune.

Ali, istovremeno stvara nove probleme. Nekoliko analiza pokazalo je da su uvjeti u privatnim zatvorima redovito lošiji nego u državnima. Da se prema zatvorenicima postupa lošije, da žive u gorim uvjetima i da privatni zatvori lošije ispunjavaju svrhu rehabilitacije kriminalaca. To je i razumljivo. U želji da ostvare profit, privatni upravitelji zatvora pribjegavaju rezanju svih mogućih troškova što znači niže plaće za čuvare i drugo osoblje, lošije održavanje prostorija i sve što uz to ide.

U stvari, analize su bile toliko uvjerljive da je sredinom prošle godine vlada predsjednika Baracka Obame najavila da se zbog tih loših pokazatelja na federalnoj razini više neće sklapati ugovori s privatnim upraviteljima zatvora. Ranije sklopljeni ugovori nisu se trebali prekidati, no predviđalo se njihovo postepeno isticanje bez obnavljanja. Iako to nije trebalo imati utjecaja na ugovore koje privatni upravitelji imaju s ostalim razinama vlasti u SAD-u (saveznim državama, njihovim okruzima, gradovima i sl.) i iako iz federalnih ugovora njima pristiže tek desetak posto prihoda, dionice kompanija koje su od upravljanja zatvorima napravile biznis, krenule su nakon toga prema dolje.

Preokret je stigao ovih dana. Jeff Sessions, odnedavno glavni državni odvjetnik SAD-a, izabran na prijedlog Donalda Trumpa, preokrenuo je odluku Obamine vlade i donio osmijeh na lica čelnika kompanija koje upravljaju privatnim zatvorima. Zajedno s rastom koji je krenuo još otkad je Trump pobijedio na izborima, dionice CoreCivica ili GEO grupe, koja se također bavi upravljanjem privatnim zatvorima, su udvostručile svoju vrijednost. Dodatna naredba koja je stigla iz Trumpovog tima koja upućuje imigracijske službe da sve raspoložive snage usmjere u povećanje kapaciteta centara za deportaciju imigranata samo je dodala ulje na vatru.

Unutar velike sheme američkog zatvorskog sustava, privatni upravitelji igraju relativno malu ulogu. Broj zatvorenika i pritvorenika koji se nalaze u institucijama kojima upravljaju privatne kompanije nikad nije bio veći od deset posto ukupnog broja zatvorenika u cijelom sustavu. Nominalno, u tom se dijelu industrije radi o prihodima od nekoliko milijardi dolara godišnje, a dominiraju tri do četiri najveće kompanije, poput već spomenutih CoreCovica, GEO grupe koja je osim u Americi aktivna i u Australiji, Južnoj Africi i Velikoj Britaniji, pa Management & Training korporacije (MTC) i tvrtke pod nazivom Community Education Centers.

Ali novac koji se vrti u tom krugu nije samo onaj koji te kompanije ostvaruju kroz ugovore o upravljanju zatvorima. Jer ‘zatvorska privreda’, koja bi se u Hrvatskoj eventualno mogla vezati uz malu stolarsku radionicu lepoglavske kaznionice koja već desetljećima namještajem opskrbljuje Lepoglavu i okolna sela, u SAD-u nije vezana samo uz novac koji privatne kompanije dobiju za upravljanje zatvorima. Ona je vezana i uz rad samih zatvorenika koje se može angažirati po dampinškim cijenama na raznim projektima koji zahtijevaju manualni rad. Nadalje, riječ je i o kompanijama koje zatvore snabdijevaju svim potrepštinama.

Ako se tome pridodaju i informacije o ugovorima kojima države ili lokalne samouprave garantiraju kompanijama određeni broj zatvorenika godišnje, lako je vidjeti da interes privatnika, uz ostvarivanje dobiti, teško da može biti rehabilitacija zatvorenika sa željom da se oni nikada ne vrate pod njihov nadzor.

U svojevrsnoj ironiji stvarnog života, napori da se ostvare profiti u biznisu kažnjavanja kriminalaca dovode i do situacija za koje se lako može reći da su i same na rubu kriminalnog. A tada odgovor na pitanje s koje se strane rešetaka nalaze kriminalci, postaje samo stvar perspektive, prenosi tportal.hr

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer