Published On: Sub, pro 20th, 2014

Ne pitaj što država može učiniti za tebe, nego pitaj pošto Taksa, i gdje da se plati

Robert je bio mladi poslovni čovjek. Kako bi dobro poslovao Robert se svakodnevno suočavao sa izazovima.
Ne, njegov problem nije bila teška ekonomska situacija. Nije mu problem bila ni slabašna kupovna moć malobrojnih potrošača. Već se navikao na naplativost koja u prosjeku prelazi 90 dana. Robert se pomirio i sa visokim doprinosima na plaće i besmislenim propisima s kojim ga suočavaju entitetske i kantonalne inspekcije. Koliko-toliko dobre odnose ostvario je i u općini, i u općinskoj poreznoj upravi, kao i u Upravi za indirektno oporezivanje.
Ono što je Roberta nerviralo jesu Potvrde. Jednom prilikom, jedna od institucija, tražila potvrdu druge institucije. Dvije institucije smještene su u Sarajevu, oko 70 metara jedna od druge (Robert je izračunao). Obje institucije imaju kompjutere, telefone i službenike koji se služe istima. Da li iz razloga što ne znaju jedna za drugu, ili što se iz nekog razloga ne priznaju, ovim institucijama je nemoguće da pitaju jedna drugu za informaciju, nego komuniciraju putem Potvrda. Potvrde im donose neprijatelji države, ili kako ih na televiziji zovu: privrednici. Poput našeg Roberta.

Tvrtko Milović l poskok.info
Krene tako Rober i pokuca na vrata jedne od institucija, želeći Potvrdu. Prvi dan je samo konstatirao da službenika nema jer je rad sa strankama završio u 14.00. Njegovi šefovi jesu na radnom mjestu, ali oni izdaju Potvrde. Nipošto ne preuzimaju Zahtjeve za Potvrdama. Tako je Robert ponovo došao u ponedjeljak.
Ljubazni službenik Nihad mu kaže da nije nikakav problem da on dobije traženu Potvrdu, ali mora napisati Zahtjev koji će sadržavati ID poduzeća, njegove podatke, pečat, potpis, i naravno, uplaćenu Taksu. Nije to nikakav problem za Robert. Nabavi potrebne papire i donese ih u utorak.
Mladi službenik nepovjerljivo gleda u papire. Čita Zahtjev. Gleda. Ništa ne govori. Oči se mršte, usta se otvorila, Robert sluti problem.
Službenik Nihad: „Gdje vam je Taksa?!“
Robert: „Evo potvrda o uplati, uplatio sam preko žiro računa“
Nihad: „Kakvog žiro računa? Otkud vam taj broj?“
Robert: „Pa našao na vašoj web stranici.“
Nihad: „Gospodine, taj broj žiro računa nije za uplatu takse. Ne možete Taksu tako uplatiti“
Robert: „Pa u čemu je problem? Taksa je uplaćena, evo potvrde.“
Nihad: „Gospodine, ne razumijete. Ne plaća se Taksa tako. Morate platiti u kešu!“
Robert, ne želeći dalje rasprave, posegne za novčanik, da plati Taksu na prirodan način: „Dobro, dajte da platim Taksu.“
Nihad: „Gospodine, ne možete platiti Taksu kod mene. To se plaća u AFIPU.“ Objašnjava strpljivo Nihad, ni sam ne vjerujući koliko su privrednici glupi.
Robert: „Možete mi samo objasniti šta znači AFIP, i u kojoj je kancelariji…“
Nihad: „AFIP vam je federalna agencija za posredništvo, i nalaze se u rozoj zgradi iza pijace“
Odlazi Robert. Taj utorak shvatio je nekoliko stvari.
Žiro račun ne služi za uplate nego za nešto nepoznato.
Državna uprava se financira na nekoliko načina:
Kroz poreze
Kroz direktnu naplatu usluga
Sisanjem krvne plazme privrednicima
Postoji Federalna Agencija za posredništvo. Ona ima nekoliko funkcija:
Da posreduje između privrednika i (javne) administracije
Da naplaćuje novac kako privrednik ne bi morao uplaćivati prevaziđenim internet bankarstvom, ili, božemeoprosti, direktnim bankarstvom.
Da se zaposle ljudi u Agenciji
Svi zaposleni u AFIP-mogu se zamijeniti jednim pasusom u Zakonu i instalacijom jednostavnog programa na kompjuteru koji prosječan student informatike može programirati za 14 radnih sati
Sve potvrde koje Robert treba izvaditi već su smještene u kompjuterima institucija koje obilazi. Dovoljno je samo da jedna institucija drugoj omogući pristup bazi podataka.
Sve je to Robert shvatio dok se probijao kroz nepregledne nanose pijačne robe. Nekako se probio i do APIFA. Na drugom katu četverokatnice nalazi se šalter sala. Sjedi službenik, u naponu snage i mladosti. Njegov je posao da prodaje markice za Taksu. Markice su oblika poštanskih markica i imaju originalni dizajn: Markica na kojoj piše „5“ označava markicu vrijednu 5 KM, dok markica sa znakom „1“ vrijedi 1 KM. Službenik na šalteru sjajno barata ovim markicama.
Robert: „Molim vas, Taksu za 20 KM“.
Nikakav problem za šalteristu mladog. Odmah se bacio na posao, i pod budnim okom šefa (stoji pored djelatnika i grije stražnjicu na radijatoru) izbrojao dvije markice od 5 i deset po jednu KM.
Službenik: „Izvolte.“
Razmišlja nešto Robert, koliko li zarađuje ovaj perspektivni mladić!? Njegov je posao, da pod budnim šefovim nadzorom, prodaje Takse. Nema drugog posla. Sigurno ima 900 KM plaću. Možda to i ne bi bilo puno, da ta Agencija (APIF, op.a.) nema svoje rukovodstvo, tajnika, knjigovođu, pravnika, ekonoma, šofera, tajnicu, čistačicu… A još kada bi ikako postojao način da se Takse plaćaju žiro računom… Na žalost, postoji ta misteriozna galaktička sila koja onemogućuje da se Takse plaćaju bilo kako drugačije osim kešom. I to na šalteru.
O smislu postojanja Takse nije se usudio razmišljati… Kad su u Mezopotamiji izmišljali kotač, u Bosni su izmišljali Takse.
Kako bilo, riješio je Robert veliki problem sa Taksama. Sada može bezbrižno nastaviti Zahtijevati Potvrdu. Sa gomilom Taksi dolazi ponovo kod Nihada i ponosno mu predaje Zahtjev sa Taksom. Nihad nepovjerljivo broji markice Takse i računa: „5+5+1+1+1+1… valjda je ok“
Nihad zatim ispruži svoj baršunasti jezik i obliza markicu. Jednu po jednu. Sve ih zalijepi na sred Zahtjeva. I onda se ukoči.
Gleda u Zahtjev. Robert se zaledio. Nihad ne progovara.
„Šta je sad, jadnamimajka“… misli se Robert
„A gdje vam je kopija?“ upita konačno Nihad.
„Kakva kopija?“ Uzvrati Robert
„Pa kopija Zahtjeva! Morate imati kopiju Zahtjeva!“ Drsko će Nihad.
„Pa i ne znam, na internetu piše samo Zahtjev…“ Nesigurno Robert..
„Ma pusti bolan internet. Moraš imat kopiju. Kako ću ti izdat Potvrdu da si predao Zahtjev za Potvrdu?“ brižno, ali i jaranski, upita Nihad.
„Pa mogu li se odreći te Potvrde? Stvarno mi ne treba… Samo mi izdajte Potvrdu koju Zahtijevam u Zahtjevu“ pokušava Robert preveslati revnosnog službenika
„Taman posla. Pa da sutra bude problem što je izgubljen Zahtjev. Ovo je ozbiljna institucija i vi morate imati Potvrdu. Donesite mi tu kopiju. Samo kopirajte, ne treba ništa ovjeravati…“ susretljiv je Nihad. Unatoč svemu.
„A da nemate možda vi kopirku? Samo mi to kopirajte…“ Opet će Robert…
„Nemamo mi kopirku. Imate kod Džavahire u kancelariji osam, ali ona neda da se kod nje kopira.“
„Pa gdje da kopiram sad?“
„Imate kopirnicu iza pijace.“
I tako Robert, jadni, opet kroz pijacu. Malo je lutao, ali na kraju našao kopirnicu. Djevojci u kopirnici nije bilo drago što dolazi samo sa jednim papirom, ali izašla je u susret.
Nakon svega dvadeset minuta, vraća se Robert. „Izvolite kopiju.“
„Ne treba meni kopija, to je za vas kopija.“
„Pa vi ste tražili da je imam.“
„Jesam. I ona ostaje kod vas. Meni ostavljate original“ Logično zaključuje Nihad.
I tako je Robert uspio, u samo pet dana, predati Zahtjev za Potvrdom. Pri tome je mnogo toga naučio i još zaradio Potvrdu o Zahtjevu za Potvrdom, koja će mu biti neophodna prilikom podizanja Potvrde i predavanja sljedećeg Zahtjeva.

Prošlo je mnogo mjeseci od tog dana. Robert je danas propali privrednik kojem je inspekcija zatvorila poduzeće. Sada radi na šalteru Ovjera za pravna lica u općini. Lijepo mu je. Ima 850 KM plaću. Ima dvoje kolega s kojima se smjenjuje na šalteru. Tu i tamo se našale sa klijentima, pa ih ubjeđuju da oni nisu pravno nego fizičko lice. Ili ih jednostavno šalju kod Zlate na treći kat po Potvrdu, onako, iz šege. Najbolja im je šala kada odbiju Potvrdu iz CIPS-a inzistirajući na ovjerenoj kopiji. Eh, to su dani…