Published On: Sat, Jul 8th, 2017

Ne cijene se svačija (ne)djela isto

Ima ljudi koji su nekada učinili velika dobra ili zla djela, i zbog toga ih spominjemo i stotinama godina nakon njihove smrti. A ima ih koje smo zaboravili. Zašto je to tako?

I sada oni koji se potrude, mogu naći svjedočanstva o nekim velikim nedjelima koje su pojedinci ili skupine ljudi počinili, a o kojima se ili ne govori, ili se govori vrlo malo, a o nekima sličnima se govori mnogo više. Evo, kao primjer nam može poslužiti istrebljenje američkih starosjedilaca koje su nazvali Indijancima, o čemu se priča malo. Čak kad pogledamo brojne filmove o njima, skoro svi su takvi da možete steći dojam kako su Indijanci bili zločinci i divljaci koji su napadali, a jadni bjelci su se samo branili i štitili svoje obitelji. Uz Indijance se gotovo nikada ne spominje riječ genocid. S druge strane, imamo Židove koji su u Drugom svjetskom ratu doživjeli genocid, o čemu se relativno često i s poštovanjem piše, i to je u redu. Ali zašto imaju različit tretman ova dva genocida, od kojih je onaj nad Indijancima odnio ček više života? Po svoj prilici, zato što su u prvom pobjednici pisali historiju. U prvom slučaju, Indijanci nisu bili na strani pobjednika, a u drugom, Židovi su bili. Ali i zato što je interes moćnih da se o prvom ne priča mnogo, a da se o drugom priča. I zato što su prvi koji su pretrpjeli genocid siromašni, a drugi nisu, i tako dalje.

I s dobrim djelima je slično. Neki ljudi, koji su utjecajni, koji su na strani moćnih, mogu učiniti običnu, ljudsku gestu, recimo, dobrovoljno darovati krv, i o tome će brujiti čitav svijet. Neko malen i ne tako značajan, još ako je na “pogrešnoj strani”, može dati život za neku veliku i značajnu stvar, ali to neće biti ni spomenuto u širim krugovima. Ko, recimo, danas spominje Dainau Budisavljević, Austrijanku koja se udala za liječnika iz Hrvatske, Srbina, koja je spasila, prema ostavljenoj dokumentaciji, 12.000 djece iz ustaških logora? Gotovo niko, i o njoj se ne snimaju filmovi, njeno ime ne nosi ni jedna ulica ili škola, ona nikada u životu za to nije dobila nikakvo priznanje. je li to zato što nije odgovarala vlastima, zato što je spašavala “pogrešnu” djecu; je li zbog nečije ljubomore ili ko zna čega, ko bi ga znao, ali činjenica je da su mnogi postali poznati i stalno se spominju za mnogo manja djela.

I dobra i loša djela se ne vrednuju u svakom vremenu isto. U nekim vremenima su uveličavana i slavljena, u drugim umanjivana i potiskivana. To se najbolje vidi po praznicima koji se slave. Praznik rada se slavio više kada su radnici bili utjecajniji faktor u društvu. Kako njihov utjecaj slabi, tako se smanjuje i uloga i mjesto tih praznika. Pogledajmo samo brojne slučajeve kršenja zakona, bilo pedofiliju ili prekršaje u prometu. Vidimo da kazne nisu za sve počinitelje iste – nekima se gleda kroz prste, a nekima ne. Isti ljudi su za jedne heroji, a za druge zločinci za ista djela koja su učinili.

Dakle, nije garancija ako učinimo dobro ili loše veliko djelo da ćemo zbog toga biti spominjani. Ali to ne treba biti razlog da ne činimo dobra i da ne izbjegavamo loša djela.

Ivo Kobaš l logicno.com