Hrvatska: Na putu oporavka ili srljanje u depresiju? Tako se zvala godišnja konferencija Zagrebačke burze koja se održala u listopadu 2011. godine, svega dva mjeseca prije parlamentarnih izbora na kojima je čak 80 mandata osvojila Kukuriku koalicija predvođena SDP-om i njihovim predsjednikom Zoranom Milanovićem. HDZ nije imao šanse na tim izborima, Jadranka Kosor neslavno je nakon tih izbora i završila svoju političku karijeru, a Plan 21, politički program Kukuriku koalicije pokazao je svu svoju ‘snagu‘.
Hrvatska je ekonomija u to vrijeme najblaže rečeno stagnirala. Oporavak od financijske krize koja je s početkom 2008. počela u SAD- u na Wall Streetu i koja je zahvatila čitav svijet, naša zemlja nije osjećala. Kosor možda jest započela proces dovršetka pregovora o ulasku Hrvatske u EU, ali ekonomski oporavak svodio se na zabranu vode s okusom u javnim i državnim institucijama, kao i harač, porez na krizu. S druge strane, dok je Hrvatska zbrajala nezaposlene, dok se ekonomija naprezala od neplaćanja i stečajeva, kao i od kroničnog nedostatka bilo kakvih investicija, a javne financije bile su glavni hrvatski makroekonomski problem, ostatak svijeta je već bilježio uoči zime 2011. umjereni optimizam. Pojedine ekonomije su jedna na drugom izlazile iz recesije.
U takvim su se sentimentima birači odlučili za novu političku opciju i u Banske dvore dolazi premijer Zoran Milanović. BDP te 2011. čak bilježi blagi oporavak (u nastavku teksta koristimo makroekonomsku statistiku koju objavljuje i prati HNB), u minusu smo tek 0.1 posto, što je daleko manje od minusa iz 2010. godine kad je pad BDP-a iznosio 1.2 posto. Građani vjeruju da će nova politička opcija donijeti promjene, ali već 2012. srljamo u depresiju – pad BDP-a iznosi 2.3 posto.
U Hrvatskoj tada živi 4,2 milijuna stanovnika, stopa nezaposlenosti 2012., u prvoj godini mandata Kukuriku koalicije iznosi 15,9 posto, postojana je i inflacija koja iznosi 2,3 posto, neto javni dug prelazi 26,5 milijardi eura, a prosječne kamatne stope iznose visokih i iz današnje perspektive nezamislivih 6,13 posto. No, 1. srpnja te godine ulazimo u Europsku uniju, pa je optimizam ipak neznatno narastao.
Oporavak tek 2015.
Hrvatski BDP počinje rasti tek 2015. godine i tek tada počinjemo shvaćati da smo, nakon tri uzastopna tromjesečja njegova rasta, ipak izašli iz recesije. Kasnije nego ostatak Europe, barem onaj ‘ostatak‘ s kojim se želimo uspoređivati. Usporedive države kao Slovenija, Slovačka, Češka, Srbija, Bugarska, Mađarska i druge su izlazile iz krize pet godina prije. BDP je te godine rastao 2,5 posto, a neto javni dug na 23,3 milijarde eura. Inflacija je u silaznoj putanji i iznosi 0,5 posto, a kamatne stope iznose 3,55 posto.
Unatoč tim pokazateljima, razvojni potencijal Hrvatske ostaje u tom razdoblju nizak. Treba naglasiti i to da je ukupno u mandatu Zorana Milanovića javni dug narastao 72 milijarde kuna, najviše u vrijeme bilo kojeg mandata od kada je Hrvatska samostalna država. Ako treba izabrati jedan ekonomski potez koji je obilježio tu vladu bile bi to predstečajne nagodbe što je uništilo dobar dio malih poduzetnika. Ni opće raspoloženje u državi nije tada bilo visoko.
Opet će se gusta magla spustiti. Neki su to od natpisa na majicama prosvjednika koji danima, tjednima, pa i mjesecima prosvjeduju pred Ministarstvom branitelja u Savskoj ulici u Zagrebu koji u jednom trenutku na ulice iznose plinske boce. Oba će pasti, natpis je na ulazu u šator, a odnosi se i na premijera Milanovića i na predsjednika Ivu Josipovića. I oba gube sljedeće izbore. Milanović odlazi iz Banskih dvora u studenome 2015. godine, zamjenjuje ga kratkotrajna Vlada i premijer koji nije ni bio na listi, Tihomir Orešković.
Nije usporedivo
Luka Brkić, redovni profesor na Fakultetu političkih znanosti i ekonomski analitičar, kaže da bi bilo nepravedno uspoređivati Milanovićevu premijersku ostavštinu, a ne staviti je u vremenski konteks. Današnje vrijeme i vrijeme u kojem je Milanović bio premijer, naprosto nisu usporedivi, smatra Brkić i navodi kako kada je Kukuriku koalicija preuzela Vladu Hrvatska nije bila članica Europske unije, a nije imala na raspolaganju ni toliko sredstava iz EU fondova koji su ipak, prema njegovom mišljenju, dobar katalizator rasta.
– Ne može se kvalitetno uspoređivati ekonomsku politiku Vlade Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića naprosto zato jer se ekonomske politike svih vlada od 1994. i donošenja antiinflacijskog Programa stabilnosti ne razlikuju, bile vlade socijal-liberalne ili demokršćanske. Sve ekonomske politike su u suštini ista i lišene ideologija, tako da razlika u biti nema. Pa Hrvatska bi i sad, da nema turističke sezone, EU fondova i dobrog punjena proračuna zbog inflacije bila na sličnim razinama BDP-a kakav je bio kad je Milanović 2015. prestao biti premijer – smatra Brkić.
Analitičar Petar Vušković na istom je tragu i ističe da je jako politički sklisko dati ocijenu političke, a prije svega premijerske ostavštine Zorana Milanovića u ekonomskom smislu, tim više jer su vrijeme u kojem je njegova Vlada stolovala Banskim dvorima i danas – neusporedivo.
– Financijska kriza i ulazak u Europsku uniju kad smo tek gradili naš europski pravac, ne mogu se usporediti sa današnjima vremenima u kojem ne manjka izazova – navodi Vušković.
Nezahvalno se sjetiti i uspoređivati razdoblje u kojem je Milanović bio premijer i danas kad je naša država obećana zemlja za ljude iz trećeg svijeta i kad nam BDP raste zbog inflacije i EU fondova koji su potaknuli investicije, ali one u javnom, ne toliko u realnom sektoru.
– Ako ogolimo sve te uspjehe na proste faktore, vidimo da se ekonomska politika nije previše promijenila i da je i dalje zadana vanjskim čimbenicima, a ne reformama što je ustvari tužno – smatra jedan ekonomski analitičar koji nije htio javno davati ocjene o ničijim mandatima i ekonomskim uspjesima.
Mladen Vedriš, ekonomski analitičar, želi da prije svega razdoblje u kojem je Zoran Milanović obnašao dužnost stavimo u konteks, koji je, kaže, neusporediv s današnjim. Milanović je, navodi, premijersku funkciju preuzeo kada je Hrvatska bila u političkom kaosu. Nekoliko godina prije toga Ivo Sanader je dao ostavku, a Jadranka Kosor nije uspjela konsolidirati ni državu ni svoju stranku.
– Drugi problem je bio što je njegova vlada bila koalicijska, a ministarstvo gospodarstva autonomno je vodio HNS, a ne dosljedni i izuzetni makroekonomist Branko Grčić, pa se neka ekonomska koherentnost nije mogla ni očekivati. Premijerova uloga, kao i uloga SDP u gospodarskom oporavku od krize, koja je kod nas dulje trajala i skupo nas je koštala, bila je limitirana – ističe Vedriš koji dodaje i to da, unatoč ulasku Hrvatske u EU u Milanovićem mandatu, Hrvatska nije bila izložena, kako je rekao, “zlatnoj kiši” sredstava iz EU fondova kao što je danas.
– Vrijeme i kontekst tada su naprosto bili drugačiji – zaključuje Vedriš.
wpDiscuz
