Mjeseci pred nama će pokazati tko je u HNS-u zbog vlastitih osobnih ili stranačkih interesa a tko se želi iskreno boriti za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Nema ništa loše u tom da se razotkriju oni koji preko HNS BiH ostvaruju neke osobne interese, bez obzira iz koje stranke dolazili. Važno je da jasno možemo reći „popu – pop, a bobu – bob“; da znamo tko je u HNS BiH zbog vođenja nacionalne politike, tko prihvaća i provodi Deklaracije HNS BiH, a tko HNS BiH koristi „po potrebi“ dok se ne ukaže neki bolji okvir za ostvarenje vlastitih interesa, bili oni stranački, klijentelistički ili osobni.
Hrvatski narodno sabor BiH formiran je 2001. godine na zasjedanju u Novom Travniku i to kao odgovor na poništavanje izborne volje hrvatskoga naroda u BiH. Izbornu volju je tad, kao i u nekoliko kasnijih navrata, „sponzorirala“ međunarodna zajednica kojoj nasilne intervencije u daytonski Ustav BiH (na štetu Hrvata) nisu bile dovoljne, nego su Hrvate tenkovima SFOR-a pokušali i ekonomski uništiti rušenjem Hercegovačke banke.
Od formiranja HNS-a do danas vodi se manje-više ista bitka: s jedne strane se hrvatskom narodu pokušava nametnuti političke predstavnike koji provode velikobošnjačku agendu, a s druge strane ih se kao maloumnike uvjerava kako je to ujedno i najbolje za njih.
Kako su Hrvati samosvjestan i suveren narod, odlučili su pokušati uzeti „sudbinu u svoje ruke“ i formirati vlastiti narodni parlament koji bi artikulirao hrvatske nacionalne interese u BiH. Istovremeno, sve stranke članice su se prihvaćanjem dokumenata HNS BiH obvezale provoditi politiku koja se definira na ovom tijelu.
Od samog početka je zamišljeno da HNS BiH treba postati institucija koja će biti neovisna o strankama članicama. Cilj HNS BiH, između ostaloga, je i očuvanje političkog pluralizma među bh. Hrvatima koji je gotovo potpuno dokinut činjenicom da Izborni zakon BiH omogućava bošnjačkim strankama da glasovima Bošnjaka na važne pozicije u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti instaliraju osobe koje se izjašnjavaju kao Hrvati ali nemaju nikakav izborni legitimitet hrvatskoga naroda. Najzorniji primjer je Željko Komšić preko kojeg su Bošnjaci na osam godina ukrali Hrvatima poziciju u Predsjedništvu BiH.
„Ovaj Sabor kao društvena i politička institucija treba ostati stabilna i trajna, makar se sve stranke promijenile i silom ukinule i svi današnji sudionici ovoga zasjedanja sišli s povijesne tribine; kažem: ‘institucionalno’ ostati, jer je to zahtjev političke volje hrvatskoga naroda, koji će se konstituirati u najprikladniji samoodrživi državni oblik u zemlji“, rekao je mostarski biskup mons. Ratko Perić 2001. godine na prvom zasjedanju HNS BiH.
Njegova je izjava važna i danas budući smo svjedoci zbivanja koja upućuju na to da ćemo na sljedećim izborima ponovno imati projekt po platformaškoj matrici: nominalno hrvatske stranke i kandidati će bošnjačkim glasovima pokušati poništiti većinsku na izborima iskazanu izbornu volju hrvatskoga naroda.
Na taj način će stranke koje su danas dijelom HNS BiH pogaziti prvu točku deklaracije iz 2001. godine koja kaže: „Suverenitet hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini neupitan je i neotuđiv“.
No, pristajanjem na sudjelovanje u bilo kakvim kombinacijama koje naginju ka „dvostrukom legitimitetu“ tj. ciljanju na glasove Bošnjaka za osvajanje pozicija koje su namijenjene Hrvatima, te stranke automatski gube pravo nazivati se „hrvatskim strankama“ i istovremeno same sebe „izbacuju“ iz okvira i članstva HNS BiH.
U deklaracijama HNS BiH jasno stoji da Hrvati moraju moći sami sebi izabrati političke predstavnike bez bilo kakvog „uplitanja sa strane“.
Tako u točki četiri Deklaracije iz Novog Travnika (2001. g.) jasno stoji:
„U zajedničkim institucijama i tijelima vlasti u Bosni i Hercegovini, na koje hrvatski narod slobodno izraženom političkom voljom prenese dio vlastitog suvereniteta, obvezatno se primjenjuju načela konsenzusa u odlučivanju, pariteta u sudjelovanju i rotacije na čelnim mjestima tijela i institucija, uz neprijeporno pravo hrvatskog naroda na samostalan izbor svojih predstavnika u tijela i institucije nacionalnog zastupanja, osobito zastupnika u domove naroda i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.“
Ta se teza provlači i kroz sve ostale dokumente HNS BiH. Isto tako, u svim dokumentima jasno stoji da su svi članovi HNS BiH, kako stranke tako i pojedinci, dužni u tijelima vlasti BiH na bilo kojoj razini provoditi politike koje usvoji HNS.
„Hrvatski narodni sabor BiH obvezuje sve legalne i legitimne predstavnike hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini na potpuno provođenje Deklaracije i smatrat će nelegitimnom svaku odluku i rješenje koje bi odstupilo od iskazane političke volje sadržane u ovoj Deklaraciji“, stoji u točki pet Deklaracije iz Novog Travnika.
Pored tog, sve stranke članice su složne oko tog da HNS BiH treba biti nadstranačko tijelo bh. Hrvata.
Pojedine stranke danas, pak, zamjeraju HDZ-u BiH činjenicu da članovi ove stranke vode glavnu riječ u HNS BiH. No, to je zapravo sasvim logično. Naime, Članovi Sabora su sve osobe izabrane na izborima u neka od tijela državne, entitetske, županijske i općinske/gradske vlasti koje su spremne potpisati izjavu kako prihvaćaju svih šest dosadašnjih deklaracija Hrvatskog narodnog sabora BiH.
Kako je HDZ BiH na posljednjim izborima ostvarila najbolji rezultat među hrvatskim biračkim tijelom, onda je i razumljivo da ta stranka ima najviše članova u HNS-u.
No, to ne znači da HNS treba biti svojevrstan servis najjačoj hrvatskoj političkoj stranci. Naprotiv, HNS BiH je iznad svih stranaka (nadstranačka organizacija) i ona stranka koja je najbrojnija u HNS-u zapravo snosi najveću odgovornost za provođenje politika koje je Sabor utvrdio.
Ako neka od stranaka nije zadovoljna nekom od politika HNS-a, onda svoje nezadovoljstvo treba izražavati na tijelima HNS-a – Predsjedništvu i Glavnom vijeću. Članovi Predsjedništva HNS su predsjednik HNS kojega bira Sabor izravnim glasovanjem svake četiri godine te predstavnici stranaka koje imaju najmanje jednog predstavnika u vlasti i potpisale su izjavu o prihvaćanju dosadašnjih dokumenata HNS-a.
Predsjedništvo HNS BiH odlučuje o strateškim smjernicama politike Hrvata u BiH, a Glavno vijeće HNS BiH je institucionalni okvir unutar kojeg se razmjenjuju informacije, utvrđuju ciljevi i stajališta, te koordiniraju i usmjeravaju aktivnosti po svim pitanjima od nacionalnog i strateškog značaja za Hrvate u BiH.
Trenutačno, HNS BiH ima oko 700 članova, od čega je oko 500 njih iz HDZ-a BiH a nešto više od 100 iz HDZ-a 1990. Predsjedništvo, Glavno vijeće, kao i tematska zasjedanja HNS BiH, su dakle prava adresa za izražavanje eventualnog nezadovoljstva strateškim nacionalnim politikama bh. Hrvata, ali i funkcioniranjem samog Sabora.
Mjeseci pred nama će pokazati tko je u HNS-u zbog vlastitih osobnih ili stranačkih interesa a tko se želi iskreno boriti za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Nema ništa loše u tom da se razotkriju oni koji preko HNS BiH ostvaruju neke osobne interese, bez obzira iz koje stranke dolazili. Važno je da jasno možemo reći „popu – pop, a bobu – bob“; da znamo tko je u HNS BiH zbog vođenja nacionalne politike, tko prihvaća i provodi Deklaracije HNS BiH, a tko HNS BiH koristi „po potrebi“ dok se ne ukaže neki bolji okvir za ostvarenje vlastitih interesa, bili oni stranački, klijentelistički ili osobni.
Jurica Gudelj l Dnevnik.ba