NARANDŽASTA REVOLUCIJA U GAZI: “Hamasovci, uzmite rakete i gubite se!”

U Pojasu Gaze događa se nešto što je do jučer zvučalo kao hereza: ljudi izlaze na ulice i viču – “Hamas van!”
Snima se, objavljuje, skandira.
U zemlji gdje su donedavno kritičari Hamasa završavali ispod zemlje brže nego što su stigli dovršiti rečenicu.

Stanovništvo, izmučeno godinama ratova, blokada, smrti i siromaštva, više ne šuti.
Na sjeveru Gaze, u Beit Lahiji, lokalci su doslovno spriječili Hamas da im iz dvorišta ispali nove rakete.
“Izmaltretirali ste nas dovoljno. Uzmete svoje igračke i nestanete!” – poruka je koju više nije moguće ušutkati čak ni batinama, ni prijetnjama.

Advokat Moumen al-Natour, koji je cijeli život proveo između rata i zatvora, jasno kaže:
“Nismo birali Hamas. Dosta je.”
Ali, kad se sve sabere, nije teško pogoditi zašto bijes raste:

• Gaza je u ruševinama.

• Nema struje, nema vode, nema lijekova.

• Ima samo straha i raketa.

I tako, nakon skoro 20 godina “božanske vladavine”, čini se da čak ni svi kaširani “šehidi” i rakete na kotačima ne mogu zaustaviti jednostavnu istinu: narod više ne želi živjeti pod šakom samozvanih “osloboditelja”.

U međuvremenu, u pozadini, Katar i Egipat pokušavaju skuhati “tranzicijski plan”: da se izraelske trupe povuku, Hamas odrekne vlasti, a nekakva nova administracija preuzme upravljanje Gazom.
Problem?
Izrael to, čini se, i dalje blokira – jer tko bi onda bio krivac kad sutra opet padne raketa?

A ni Hamas, budimo realni, nije baš poznat po mirnom predavanju oružja uz pjesmu i šampanjac.

I dok velika politika vodi beskonačne pregovore, u ruševinama i šatorima svakim danom sve više običnih ljudi govori jasno ono što su godinama šaptali:
“Nećemo više biti taoci. Ne Hamasa. Ne Izraela. Ne nikoga.”

Da se razumijemo:
još nema organizirane pobune.
Još nema fronta otpora.
Ali u Pojasu Gaze danas raste nešto opasnije od svih raketa zajedno: želja da budu ljudi, a ne pijuni.