Kao što izvorna pjesma pjevajući o Čapljini kaže “Mila majko, Čapljina je fina, kroz nju prolazi mašina” (lokomotiva op. a.), za Čapljinu se to moglo kazati i u ekološko-vizualnom smislu piše bljesak.info
Sve doskora s tri strane bila je okružena lijepim kulturama, uglavnom bora. Sa zapada ukras je bila borova kultura na Gradini, sa sjevera na Zabrdalju iznad Dretelja, a s istoka preko Neretve, brdo Modrič. Grad je u prvom smislu bio otvoren samo prema jugu, dok su s tri ostale strane, kulture bora, čempresa, zelenike, jasena, crnike disali za grad u zrak ispuštajući kisik i dragocjeni ozon, a onda je došla apokalipsa i za pedesetak sati sve je to nestalo.
Nitko osim vjetra i izazivača požara, ma tko oni bili, nije mogao predvidijeti takav zaplet i konačni žalosni rasplet u vidu crne izgorjele šume, golog kamenjara, uništenog okoliša…
Vatra koja je presudila kulturama iznad Trebižata, na Gradini, te iznad Dretelja, pojavila se još u nedjelju u Bijakovićima, kod Čitluka. Čapljinski vatrogasci su se tijekom noći i u ponedjeljak u prijepodnevu, manje-više s njom uspješno nosili, a onda su stigle dojave. Požari na rubnim dijelovima Dubrava – Počitelj Brdo, Domanovići, Modrič, Hotanj, ugroženi Tasovčići, gori močvara u Crničkom polju, pa požar na Jasenici…
Vatrogasne postrojbe premještaju se na novu “bojišnicu” i brane naselja. Koliko je situacija bila dramatična svjedoči dijelom izgoreno groblje nadomak Domanovića, opožarene površine do samih kuća na Modriču, gdje smo nakon neprospavanih noći zatekli nekolicinu mještana, piše Večernji list.
“Bilo ja jako ružno, dvije noći nisam spavala. Tu smo na zidu po cijelu noć dežurali, gledali kuda će vatra. Sada je, nasreću, prošlo. Došli vatrogasci, vojska, skočila se naša mladež, hvala im svima”, ističe mještanka Jelena Terzić dok Ivica Kelava kaže: “Topio sam zemlju oko kuće vodom, posjekli smo drveće… Moram reći da se mladež skupila, pomagala, gasila, došli susjedi s Hotnja, nekako smo obranili kuće, da je jednu uhvatilo, tko zna gdje bi se zaustavilo”, kaže Ivica.
Na Hotnju srećemo Vinka Jarka koji je sadio borovu kulturu: “Bilo je to kada sam imao 16 godina, rođen sam 1940, pa sad vi računajte. Plaćalo se za pošumljavanje, mjesečno sam dobivao šest tisuća dinara, ondašnjih para, koliko je to sada Bog zna”, veli Vinko, a zatim, opisujući požar, nastavlja: “Zemlja gori, bolan, zemlja gori! Užeglo. Ne mogu pomoći, boli me noga, da toga nije bilo nosio bih ja ove brentače. Kad je prošli put gorilo i ja sam gasio, sada ne mogu. Ja sam to sadio…”, sjetan je Vinko.
Nikola Jarak naglašava: “Sve u svemu, dobro je zavšilo. Obranili smo kuće, to je najvažnije, dežurali smo po noći, pratili vatru, gledali smjer vjetra… Muka goni čovjeka…”
U sjedištu Dubrava/Domanovića, vatra je zaustavljena, baš kod same table koja označava naselje. Kojih stotinjak metara dalje je benzinska crpka, prava sreća. Kraj ceste dijelom iz-gorjelo čak i katoličko groblje, ali sve to je još ništa prema izgledu brda iznad Trebižata, na zapadu čapljinske općine. I, doslovno, na tom je prostoru izgorjela i zemlja. Ostao je samo goli kamen i okljašteni borovi, smreke i drugo kraško raslinje. Dijelom su stradali vinogradi u Bodenicima. Na licu mjesta se još jednom pokazala ispravnost narodne – dobar susjed je najbolja ograda! Vinogradi uz koje se obraduje zemlja pretrpjeli su samo manja oštećenja, dok su vinogradi uz neobrađene livade ostali bez red-dva loze. Šteta za vlasnike velika.
Na tom području izgorjela je i pomoćna zgrada strelišta Lovačkog društva “Galeb” Čapljina. Dubovo brdo, koje je, jasno, ime dobilo prema hrastu koji je nekada prekrivao tu uzvisinu, potpuno je opožareno, a u istom tonu su i brda prema Čapljini. U tom čapljinskom naselju i doslovno se bila bitka za svaku kuću.
”Gledao sam svojim očima. Tu se ništa nije moglo učiniti. Kad prema tebi krene dim i vatra, nemaš kuda…”, riječi su kojima dramu opisuje Matko Jurković, jedan od žitelja Trebižata koji su proteklih dana imali bliske susrete s vatrenom stihijom.
Sreća u nesreći da iznad naselja Trebižat ide vododvod, prokopan je prije dvije godine. Upravo su s trase vodovoda vatrogasci, mještani, a kasnije i pripadnici Oružanih snaga BiH, branili i uspjeli obraniti kuće. Sve ostalo je povijest.
Sigurno je jedno – Čapljina u dogledno vrijeme neće imati onaj zagrljaj zimzelena u kojem je proteklih desetljeća ugodno snivala. Za budnost i opomenu!
wpDiscuz